   Volf Din
   KANDA POMIRITELJA   Prevod: Nedeljkovi B. Aleksandar
   Wolfe Gene CLAW OF THE CONCILIATOR (THE), 1981.
	                                                     Serija "Novo Sunce"   (2)
       POLARIS   1990. 1. SELO SALTUS

	Morvenino lice plovilo je u usamljenom mlazu svetlosti, divno, uramljeno kosom crnom poput mog ogrtaa; krv iz njenog vrata pljuskala je po kaldrmi. Usne su joj se pomicale bez govora. Umesto govora, video sam, kroz ram njenih usta (kao da sam Inkreator, koji kroz svoj procep u Venosti viri ka svetu vremena), njenu farmu i Stahija, njenog mua, kako se u agoniji bacaka po svom krevetu, i malog ada na jezercetu kako umiva svoje grozniavo lice.
	Napolju je Euzebija, Morvenina optuiteljka, zaurlavala kao vetica. Pokuao sam da dohvatim ipke i kaem joj da uuti, ali sam se odmah izgubio u tami elije. Kad sam najzad naao svetlost, bio je to onaj zeleni drum koji se prua iz senke kapije Saalnice. Iz Dorkasinog obraza liptala je krv, ije sam kapanje na tlo uo, iako je oko nas bilo toliko vriske i dernjave. Gradski Zid je tako mona graevina, da je njenim prisustvom svet podeljen onako jasno, kao to su dve knjige jasno odvojene najtanjom linijom izmeu njihovih korica; pred nama se digla uma takvog izgleda, da se inilo da je rasla jo od osnivanja Urta: drvee visoko kao litice, optoeno istim zelenim. Izmeu stabala pruao se drum, zarastao u sveu travu, a po njemu leevi mukaraca i ena. Jedne plamtee eze zagaivale su isti vazduh svojim dimom.
	Petorica jahaa sedela su na atovima iji su podvijeni kukasti zubi bili obloeni lazulitom. Jahai su imali lemove i ogrtae indantrenske plave boje i koplja iz ijih su vrhova palacali plavi plamenovi; lica su im bila meusobno slinija nego lica roene brae. Plima putnika razbijala se o te jahae kao talas o stenu; neki su skretali levo, a neki desno. Dorkas mi je bila u naruju, ali rulja je otre od mene i ja potegoh Terminus Est da poseem one koji su se ispreili izmeu nas; no, uvideh da u udariti majstora Malrubiusa, koji je, sa mojim psom Triskeleom, mirno stajao usred te strke. im sam ga tako ugledao, znao sam da sanjam, a na osnovu toga sam shvatio, ak i ne budei se, da one moje ranije vizije Malrubiusa nisu bile snovi.
	Odbacio sam ebad u stranu. U uima su mi harmonino zvonila zvona iz "Bel Kipa" - Dvorca sa zvonom; vreme je da ustanem, vreme da pojurim u kuhinju, navlaei uz put odeu, da promeam kotao bratu kuvaru i ukradem kobasicu - kobasicu koja se ve rasprskava, ukusna, pomalo i zagorela - sa rotilja. Vreme je da se umijem, da posluim kalfe, da u sebi ponavljam lekcije pre nego to pone ispit kod majstora Palaemona.

	Budim se u egrtskoj spavaonici, ali nita nije kako treba: umesto okruglog brodskog prozoria, prazan zid, a na mestu gde bi trebalo da bude brodski pregradni zid nekakav etvrtasti prozor. Nestao je i red tvrdih, uzanih leajeva, a tavanica je odve niska.
	Onda sam najzad razbudio. Seoski mirisi - veoma slini prijatnim mirisima cvea i drvea koji su svojevremeno doplovljavali preko razruenog tvravskog zida iz nekropolisa, ali sada pomeani sa otrim smradom tale - dopirali su kroz prozor. Opet poe zvonjava, sa nekog zvonika ne mnogo udaljenog: poziv malobrojnim vernicima da ponu molitvu za dolazak Novog sunca, poziv upuen u veoma rano doba, jer Staro sunce jo nije sasvim zbacilo veo Urta sa svog lica, a u selu je, ako se izuzme ta zvonjava, vladala tiina.
	Kao to je Jonas otkrio prethodne veeri, u naem kragu za vodu nalazilo se vino. Isprao sam usta vinom, koje je, zbog svoje oporosti, bilo za tu svrhu bolje nego voda; ali mi je ipak bila potrebna i voda da ispljuskam lice i zagladim kosu. Jue sam napravio jastuk tako to sam ispresavijao svoj ogrta, a Kandu zavukao u sredinu. Sad sam ogrta rairio, a Kandu, seajui se kako je Agija svojevremeno pokuala da zavue ruku u jahaku torbicu na mom opasau, gurnuo u saru svoje izme.
	Jonas je jo spavao. Po mom iskustvu, ljudi kad spavaju najee izgledaju mlai nego kad su budni, ali Jonas je izgledao stariji - ili, moda, samo vrlo star; imao je ono lice, sa pravim nosem i ravnim elom, koje sam esto primeivao na slikama iz drevnih vremena. Sahranio sam ugarke na ognjitu njihovim sopstvenim pepelom i otiao ne budei Jonasa.
	Zahvatio sam kofom vodu iz dvorinog bunara i osveio se njome; dok sam to zavrio, nestala je tiina na seoskoj ulici ispred krme. Topotala su kopita, pljuskala po baricama zaostalim od noanje kie, zveckali su sabljasti rogovi sudarajui se. Te ivotinje bile su vie rastom od oveka, crne ili arene, prevrtale su oima napola sakrivenim iza pramenja grube kose. Morvenin otac je, setih se, bio goni stoke; bilo je, dakle, mogue, mada ne i verovatno, da je ovo krdo njegovo. Saekao sam da proe i poslednja od tih glomaznih ivotinja i da projau gonii. Bilo ih je trojica, bili su pranjavi i izgledali su obino; mahali su podbadaljkama duim od sebe, sa gvozdenim vrhovima. Oko jahaa su trali i pomno motrili njihovi psi, robusni, ali niske pasmine.
	Uao sam opet u krmu, naruio doruak i dobio hleb jo vru iz pei, maslac tek izlupan iz mleka, ukiseljena paja jaja i zabiberenu okoladu ulupanu u penu. (Ovo poslednje bilo je siguran znak, mada ja to tada nisam znao, da se nalazim meu ljudima iji su obiaji poreklom sa severa.) elavi patuljak, na gostioniar, koji me je nesumnjivo video u razgovoru sa komandantom seoske utvrde prole veeri, stalno se nadnosio nad moj sto, briui nos rukavom, pitao me je za svako sledee izneto jelo da li je dobro - mada su sva bila, zaista, veoma dobra - obeavao da e za ruak biti bolje hrane i osuivao kuvaricu, a kuvarica je bila njegova ena. Meni se obraao sa "sire", ne zato to bi pomiljao, kao to su neki u Nesusu mislili, da sam uzvieni koji putuje inkognito, nego zato to je muitelj, kao delotvorna ruka zakona, u selu znaajna osoba. Kao i veina seljaka, nije mogao da doara sebi da postoji vie od jedne socijalne klase iznad njegove.
	"Krevet, da li je bio udoban? Jorgana dovoljno? Doneemo jo."
	Poto su mi usta bila puna, klimnuo sam glavom.
	"Znai, doneemo. Da li e biti dovoljna tri? Vi i onaj drugi sir, da li vam je udobno zajedno?"
	Pomislio sam da zatraim zasebnu sobu (nisam smatrao Jonasa lopovom, ali sam se plaio da bi Kanda mogla biti preveliko iskuenje za svakog oveka, a osim toga, nisam bio navikao da budem u istom krevetu sa jo nekim), ali mi pade na um da Jonasu moda ne bi bilo lako da plati za posebnu sobu. "Biete danas tamo, sire? Kad provale zid? Zidar e izbiti kamene kocke, ali uli su da se Barnoh kree unutra, moda mu je ostalo neto snage. Moda je pronaao neko oruje. Pa, mogao bi da ugrize zidara za prste, ako nita drugo!"
	"Neu biti po slubenoj dunosti prisutan. Ali moda u gledati, ako budem mogao."
	"Dolaze svi." elavko protrlja ake koje su klizile jedna uz drugu kao da su namazane uljem. "Bie vaar, znate. To je objavio komandant. On ima dobro oseanje za posao, takav je na komandant. Eto, neki obian ovek - video bi vas u mojoj gostionici i nita ne bi pomislio. Ili, bar, nita vie sem da vi moete smaknuti Morvenu. Ali na alkalde! On vidi stvari. On vidi mogunosti u stvarima. Moete rei da je, dok trepne, iz njegove glave iskoio ceo vaar, sa atorima u boji i trakama, peenim mesom, motanim eerom, sve skupa. Danas? Pa, danas emo otvoriti zapeaenu kuu i izvui Barnoha kao jazavca. To e ih zagrejati, to e privui narod da doe sa mnogo kilometara unaokolo. Onda emo gledati vas kako skidate glave Morveni i onom seljaku. Sutra je na redu Barnoh - obino poinjete usijanim gvoem, zar ne? I svi e hteti da budu prisutni. Dan kasnije smaknue i Barnoha i savie atore. Kad narod potroi sve pare, nije dobro pustiti ga da se jo dugo vrzma na istom mestu, ponu ljudi da prose, da se tuku i tako to. Sve dobro isplanirano, sve dobro smiljeno! Takav treba da bude komandant mesta!"

	Posle doruka opet sam iziao da gledam kako se te arobne alkaldeove misli ostvaruju. Pristizao je narod iz okoline, teglei voe i ivotinje i namotaje platna tkanog kod kue, sve za prodaju; dolo je i nekoliko autohtona sa krznima i nanizanim crnim i zelenim pticama poubijanim cerbotanom. Sad sam poeleo da uz sebe jo imam ogrta kupljen od Agijinog brata, jer je moj fuliginski ogrta privukao izvestan broj vrlo udnih pogleda. Ve sam se reavao da uem opet u krmu, kad zauh bat paradnih koraka, koji mi je bio dobro znan jer sam sluao vebanje garnizona u Citadeli; jo od odlaska iz Citadele, meutim, ja taj zvuk nisam nijednom uo.
	Ona stoka koju sam ranije gledao prolazila je nizbrdo, ka reci, da tamo bude uterana u lepove kojima e okonati svoj put do klanica u Nesusu. Ovi vojnici su, sada, dolazili suprotnim smerom, uzbrdo, od reke. Da li su izvedeni na kopno zato to su njihovi oficiri smatrali da e ih mar ovrsnuti, ili zato to su brodovi bili potrebniji na nekom drugom mestu, ili zato to je vojska morala stii na neko odredite udaljeno od ola, nisam mogao saznati. im su uli u gomilu, koja se zgunjavala, uo sam uzviknuto nareenje da pevaju i skoro istovremeno fijuk tapova njihovih dvadesetara i dreku nesrenika koji su tim udarcima pogoeni.
	Ti vojnici bejahu kelajci, vatreni prakai. Svaki je bio naoruan prakom sa dva pedlja dugakom drkom i svaki je nosio obojenu konu torbu sa zapaljivim mecima. Malo koji je delovao stariji od mene, a veina je izgledala mlae od mene, ali njihove pozlatom ukraene pancir-koulje i raskoni opasai i kanije njihovih jatagana pokazivahu da je to elitni odred erentarijske peadije. Njihova pesma se nije odnosila na bitku niti na ene, kao veina vojnikih pesama, nego je to bila prava prakaka pesma. Onaj njen deo koji sam tog dana uo glasio je ovako:

	Kad sam bio mali eret
	ree mi majka: "Mar u krevet.
	Ne plai nita, obrii lice,
	roen si ispod zvezde padalice."

	Kad sam bio deko pravi,
	tada me otac lupao po glavi.
	"Ne plai", ree, "to je iz vica,
	teie tebe zvezda padalica."

	arobnjaka kad sam sreo
	ree mi: "Deko, tvoj put je vreo.
	Imae BITKU! Poar i RAT!
	Zvezda padalica tvoj je znak."

	Sretoh pastira, ree mi on:
	"Mi ovce idemo kud nas vodi zvon.
	Na Kapiju zore, kod anela u raj,
	tamo nas dovede padalicin kraj."

	I tako dalje, strofa za strofom. Neke su strofe bile kriptine (inilo se tada meni), neke samo komine, neke primetno sklepane samo da bi se dobila rima; stalno su se pojavljivale iste ili sline rime.
	"Lepi su da se gledaju, a?" To je rekao gostioniar, ija je elava glava bila blizu mog ramena. "Junjaci - primeujete koliko njih ima utu kosu i pege na koi? Oni su, tamo dole, navikli na hladnou, a to e im i trebati, jer idu u planine. Ipak, ovako kad pevaju, ovek bi maltene poeleo da im se pridrui. ta mislite, koliko ih ima?"
	Na vidiku su se upravo pojavljivale komorske mule, natovarene zalihama i vrhovima maeva podsticane da idu napred. "Dve hiljade. Moda dve hiljade pet stotina."
	"Hvala vam, sire. Volim da pamtim koliko ih proe. Ne biste mi verovali koliko njih sam gledao kako se penju ovim naim drumom. Ali vrlo malo broj njih se vrati. No, takav je rat, rekao bih ja. Svaki put pokuam da ubedim sebe da su mnogi jo tamo - mislim, na tom, nekom, mestu gde su odvedeni - ali vi znate, i ja znam, da su mnogi otili zauvek. Ipak, kad tako pevaju, ovek bi da im se pridrui."
	Zapitah ga da li ima kakvih vesti o ratu.
	"A, ima, gospodine. Pratim ga ja ve godinama i godinama, mada te njihove bitke izgleda da mnogo ne utiu, ako me razumete. Rat nikako da nam bude mnogo blie, niti mnogo dalje. Uvek sam pretpostavljao da se njihov autarh i na dogovore na kom mestu e se boriti, a kad se borbe zavre, obojica idu kui. Moja ena, glupaa, ne veruje da se uopte vodi pravi rat."
	Rulja se sklopila iza poslednjeg gonia mazgi; postajala je sve gua sa svakom rei koju smo razmenjivali. Ljudi su urno nametali tandove i atore, suavajui time ulicu, tako da je pritisak mase postajao jo vei; bodljikave maske na visokim motkama izgledale su kao da su same, poput drvea, izrasle iz tla.
	"A ta, onda, tvoja ena misli, kuda idu vojnici?" upitah krmara.

	"Da trae Vodalusa, ona misli. Kao da bi autarh - ije ruke se presipaju zlatom i iji neprijatelji mu ljube petu - slao celu svoju armiju da hvata jednoga bandita!"
	Jedva da sam uo ita posle rei Vodalus.
	Sve to imam dao bih da postanem jedan od vas koji se svakodnevno alite da vam stvari koje ste zapamtili blede iz pamenja. Meni iz pamenja ne izbledi nikad nita. Sve ostane zauvek i sve uvek onako ivopisno kao pri prvom doivljaju, tako da me uspomene, kad ih jednom prizovem, uhvate i dre kao zaaranog.
	Mislim da sam tada okrenuo gostioniaru lea i odlutao u gomilu razbrbljanih prodavaca i seljaka koji su se gurali, ali nisam video ni njega ni njih. Oseao sam, umesto toga, kostima posute staze nekropolisa ispod svojih nogu i video, kroz ploveu renu maglu, vitku priliku Vodalusa koji svojoj dragani daje pitolj, a sam potee ma. Ovom prilikom mi je (alosna je stvar odrasti) upala u oi ekstravagantnost tog njegovog gesta. On, koji se na stotinu ilegalnih plakata zaklinjao da e se boriti za povratak drevnim vremenima, prastaroj visokoj civilizaciji koju je Urt izgubio, odbacuje delotvorno oruje iz te civilizacije.
	U mom seanju prolost ostaje nedirnuta; to je moda samo zato to prolost nigde drugde i ne postoji osim u seanju. Vodalus je, kao i ja, eleo da opet dozove prolost, ali je ipak ostajao bie sadanjosti. To to smo jedino sposobni da budemo ono to jesmo ostaje na neoprostivi greh.
	Da sam tog jutra, dok sam se tiskao kroz gomilu, bio jedan od vas, ljudi ije uspomene postepeno nestaju, nesumnjivo bih odbacio Vodalusa, pa bih zahvaljujui tome izbegao, na neki nain, ovu ivu smrt koja me dri i sad dok piem ove rei. Ili je, moda, ipak ne bih izbegao. Da, verovatnije je da ne bih. U svakom sluaju, stara oseanja, kojih sam se tada prisetio, bila su prejaka. Bio sam zarobljen divljenjem prema neemu emu sam se u prolosti divio, kao to muva u ilibaru ostaje zarobljenica nekog davno iezlog etinara.

	                            
 2. OVEK U TAMI

	Banditova kua ni po emu se nije razlikovala od obinih kua u tom selu. Bila je od lomljenog rudnikog kamena, prizemna, sa solidnim, ne odve iskoenim krovom od iste te grae. Nekim grubim graevinskim materijalom bili su zazidani i vrata i jedini prozor koji sam sa ulice mogao videti. Sad je pred kuom stajalo stotinak posetilaca vaara, priajui i pokazujui prstom; iznutra se nije ulo nita, niti je iz dimnjaka izlazio dim.
	"Da li je ovde obiaj da se ovako radi?" pitao sam Jonasa.
	"Takva je tradicija. uo si izreku: 'Jedno predanje, jedna la i jedna verovatnoa daju jednu tradiciju?"
	"Meni se ini da bi se lako moglo izii. On bi nou mogao da provali kroz prozor, ili kroz sam zid, ili da iskopa tunel. Naravno, ako je oekivao da e mu se neto ovako desiti - a nema razloga da ne oekuje, ako su ovakve presude este, a on uhodi za Vodalusa - mogao se snabdeti alatom, a i znatnom koliinom hrane i pia."
	Jonas odmahnu glavom. "Pre nego to zatvore sve otvore na kui, pretrae je i odnesu svu hranu, alat i svetiljke, a i sve drugo to moe biti od neke vrednosti."
	Jedan zvonki glas ree: "Poto smo razumni, kao to sebi laskamo da jesmo, mi, doista, uinimo to." Bio je to alkalde, komandant mesta, koji nam je priao s lea, a ni ja ni Jonas nismo primetili njegovo prisustvo u gomili. Poelesmo mu dobar dan, a on nam uzvrati istom utivou. Bio je to ovek krupnog, etvrtastog stasa, ije je otvoreno lice bilo narueno prisustvom neeg odve lukavog oko oiju. "Uinilo mi se da sam vas prepoznao, majstore Severijane, pa i u odei sjajnih boja. Je li nova? Izgleda nova. Ako ne bude zadovoljila kvalitetom, samo mi recite. Trudimo se da odrimo potenje trgovaca koji dolaze na nae vaare. isto zbog dobrog posla. Ako vam nije napravio dobru odeu, mi emo ga, ma ko da je, bunuti u reku. Potopimo jednog ili dvojicu svake godine, da se ostali ne opuste suvie."
	Zastao je da ustukne jedan korak i osmotri me paljivije, a onda poe klimati glavom kao da je silno impresioniran. "Dobro vam odgovara. Moram rei, finu figuru imate. I zgodno lice, takoe, mada moda malo suvie bledo, to e se brzo popraviti u naem vruem severnom vremenom. U svakom sluaju, odelo vam dobro stoji i ini se da e dobro drati. Ako vas neko bude pitao gde ste ga nabavili, recite, na saltuskom vaaru. Od takvih rei tete nema."
	Obeah da u tako govoriti, mada sam u mislima bio daleko vie zaokupljen bezbednou Terminus Esta, koji sam ostavio skriven u naoj krmi, nego sopstvenim izgledom ili trajnou ove civilne odee koju sam kupio od jednog slopmana - prodavca gotove, jeftine, narodne odee.

	"Vi i va pomonik ste doli da vidite kako emo izvui napolje zloinitelja, pretpostavljam? Grabimo ga im Mesmin i Sebald donesu stub. Nazvali smo ga 'ovnom za probijanje kapija' kad smo obavetavali narod o svojim namerama, ali, istina glasi, bojim se, da je to samo jedno stablo drveta, i to ak ne veliko - inae bi selo moralo odvojiti prevelik broj ljudi da rukuje njime. Meutim, trebalo bi da obavi posao uspeno. Pretpostavljam da niste uli o onome to nam se ovde desilo pre osamnaest godina?"
	Jonas i ja odmahnusmo glavama.
	Alkade se isprsi, na onaj nain kako to politiari ine kad god ulue priliku da govore vie od dve reenice neprekidno. "Jasno se toga seam, mada sam bio tek momi. Bila je to jedna ena. Zaboravio sam kako se zvala, ali mi smo je zvali Majka Pireksija. Zazidali smo je, ba kao ovoga tu, veinom su to i radili isti ovi ljudi i na isti nain. Da, ali bio je onaj drugi kraj leta, ba vreme branja jabuka, a to pamtim veoma dobro, jer su ljudi u gomili pili novu jabukovau, a ja, dok sam gledao, jeo sam sveu jabuku.
	I, proe godina dana", nastavi on, "i u vreme kad su kukuruzi stasali, neko poele da kupi tu kuu. Jer imovina postaje gradska, znate. Tako finansiramo posao, oni koji rade naplate se uzimajui ta god mogu nai, a grad, je l' te, grad uzme kuu i zemljite... Da skratim dugu priu, izreemo mi jedan balvan za probijanje i probijemo vrata kako valja i treba, mislei da onda uhvatimo metlu, poistimo babine kosti i predamo kuu novom vlasniku." Alkalde zastade i nasmeja se, zabacujui glavu. U tom smehu bilo je neeg avetinjskog, moda samo zbog toga to se smeh utapao u buku okolne gomile tako da se inio neujan.
	"Zar nije bila mrtva?" upitah ja.
	"Zavisi kako shvatate tu re. Rei u ovo: ena zapeaena u tamu dovoljno dugo moe da se pretvori u neto veoma udno, neto slino onim udovatim biima koja nalazimo u trulom drvetu, u umi, tamo gde je drvee veoma veliko. Mi Saltuani smo veinom rudari i naviknuti smo na razne ivuljke koji se pod zemljom nau, ali tog dana smo navalili da beimo, a onda smo se vratili sa buktinjama. Tom stvorenju se nije dopala svetlost - a ni vatra."
	Jonas me dotae po ramenu i pokaza ka jednom komeanju u gomili: ulicom se probijalo nekoliko ljudi sa izgledom reenosti. Nijedan nije imao lem niti oklop, ali su neki bili naoruani piletama sa uskom glavom, a ostali batinama sa bronzanim ojaanjem. Veoma su me podsetili na one dobrovoljne uvare koji su pustili Drotea, Rohea, Eatu i mene u nekropolis pre toliko vremena. Iza tih naoruanih ljudi ila su etvorica nosei to stablo koje je alkalde pomenuo, grubi balvan oko dva pedlja debeo i est lakata dug.
	Pozdravilo ih je zdrueno uvlaenje vazduha; onda jo buniji talas brbljanja, uz poneto vedrog klicanja. Komandant mesta je otiao od nas dvojice i preuzeo upravljanje nad daljim postupkom. Naredio je onima koji su imali motke da raiste izvestan prostor oko vrata zazidane kue; koristio je svoju vlast. Jonas i ja smo se progurali napred da bolje vidimo, a ljudi su nam se sklanjali s puta.
	Ja sam oekivao da e razvaljivanje poeti im razvaljivai zauzmu svoja mesta, bez ikakve ceremonije. Ali to mi je bio raun bez alkaldea. U poslednjem moguem trenutku on je skoio na prag zazidane kue, mahnuo eirom za tiinu i obratio se gomili.
	"Dobro doli, posetioci i komije iz ovog sela! Jo e proi vremena koliko da triput ovek uvue dah u plua - a onda emo razbucati ovu prepreku i izvui napolje bandita Barnoha. Bez obzira na to da li je mrtav ili, kao to imamo dobrih razloga da verujemo - jer nije unutra bio toliko dugo - jo iv. Znate ta je uinio. Saraivao je sa lanovima kulta izdajnika Vodalusa, obavetavao ih o dolascima i odlascima ljudi koji bi mogli postati rtve kulta! Svi vi sad mislite, i u pravu ste, da za tako gadan zloin ne sme biti milosti. Tako je, kaem ja! Tako je, kaemo svi! Stotine ljudi, moda hiljade, lee u neobeleenim grobovima zbog ovog Barnoha. A stotine, moda i hiljade, doiveli su sudbinu daleko, daleko goru!
	A ipak", nastavi on, "eleo bih da jedan trenutak, pre no to kamenje padne, razmislite. Vodalus je izgubio jednog uhodu. Traie sebi drugog. Jedne mirne noi, u ne tako dalekoj budunosti, rekao bih, jedan nepoznati ovek doi e kod jednoga od vas. Sigurno je da e mnogo priati..."
	"Kao ti!" povika neko; nastade opti smeh.
	"Bolje nego ja - ja sam samo prosti rudar, kao to mnogi od vas znaju. Bie mnogo glatkog i uverljivog prianja, trebalo je da kaem, a bie moda i neto para. Pre nego to klimnete glavom takvom oveku, setite se, eto to bih ja hteo, setite se ove Barnohove kue, kako sad izgleda, sa ovim kamenim kockama na mestu gde bi trebalo da budu vrata. Pomislite da vaa kua bude bez vrata i bez prozora, a vi unutra."
	On nastavi. "Onda pomislite na ovo to ete videti da Barnohu radimo kad bude izvuen. A kaem vam - naroito vama strancima - da e ovo danas biti samo poetak. Bie jo da se gleda na vaaru u Saltusu! Za te viednevne dogaaje zaposlili smo jednog od najboljih profesionalaca iz Nesusa! Gledaete smaknue bar dve osobe u formalnom stilu, odsecanjem glave jednim udarcem. Jedna od te dve osobe je ena, zato emo upotrebiti stolicu! A to je neto to mnogi ljudi koji se hvale svojom umnou i svojim kosmopolitskim obrazovanjem nisu nikad videli. A gledaete i kako ovog oveka", alkalde zastade da potape dlanom kamene kocke, sada suncem obasjane, "ovog Barnoha vodi u smrt struni voa! Moda je Barnoh ve probio neku rupicu na zidu. To oni esto urade i zato on mene moda moe uti."
	Pojaao je glas do vike. "Barnoe, ako moe, sad se zakolji! Jer ako to ne uradi, zaalie to nisi odavno umro od gladi!"
	Jedan trenutak vladala je tiina. Ja sam bio na mukama zbog pomisli da u uskoro morati da primenim nau Umetnost na jednom Vodalusovom sledbeniku. Alkalde je digao desnu ruku iznad glave, a onda ju je odsenim gestom spustio. "Navalite, momci - srano!"
	Ona etvorica koja su donela probojac odbrojie sebi jedan, dva, tri, kao da su se o tome unapred dogovorila, i potrae ka zazidanim vratima, ali izgubie deo zaleta u trenutku kad su prednja dvojica morala da se popnu na stepenik. Balvan udari u kamen, proizvevoi potmuli zvuk i nikakav drugi ishod.
	"Dobro, momci", ponovi alkalde. "Da pokuamo ponovo. Pokaite im kakvi ljudi odrastaju u Saltusu."
	Njih etvorica jurnue opet. Pri ovom drugom pokuaju oni prednji savladae stepenik vetije; kamene kocke uglavljene u vrata kao da uzdrhtae pod udarcem, a iz maltera koji ih je spajao poe izlaziti fina praina. Pridrui im se dobrovoljac iz gomile, krupna momina sa crnom bradom, i sad u juri pooe sva petorica; tupi udar probojnog balvana nije zazvuao nita glasnije, ali je bio praen praskavim zvucima kao od lomljenja kostiju. "Jo jedan", ree alkalde.
	Tano je rekao. Pri sledeem udaru pogoeni kamen ulete u kuu, ostavljajui rupu veliku kao ljudska glava. Posle toga probijai se vie nisu trudili da hvataju zalet; preostalo kamenje su poizbijali tako to su balvan pokretali samo zamasima ruku. Najzad je otvor bio dovoljan da ovek kroz njega proe.
	Neko koga ranije nisam primetio doneo je buktinje, a jedan deak odjuri u susednu kuu da ih pripali na kuhinjskoj vatri. Od tog deaka ih uzee ljudi naoruani batinama i piletama. Ispoljavajui veu hrabrost nego to sam mislio da je ima u tim lukavim oima, alkalde izvue ispod koulje kratku batinu i ue prvi. Mi gledaoci nagrnusmo za oruanima, a poto smo Jonas i ja bili u prvom redu posmatraa, nas dvojica stigosmo tako rei istog trenutka do ulaza.
	Vazduh unutra bio je ogavan, daleko gori nego to sam oekivao. Posvuda razlupani nametaj, kao da je Barnoh pre dolaska zazidatelja zakljuao sve svoje ormane i kovege, a oni sve porazbijali da bi se doepali njegovih stvari. Na osakaenom stolu videh ostatke svee koja je dogorela do samog drveta. Ljudi iza mene su se gurali da uu, a ja, na svoje iznenaenje, otkrih da im uzvraam gurajui ih unazad.
	U zadnjem delu kue nastade komeanje - koraci urni i pometeni - neiji povik - a onda visoki, neljudski vrisak.
	"U'vatili ga!" uzviknu neko iza mene i ja zauh kako se ta vest onda prenosi onima napolju.
	Jedan debeljukasti ovek koji je mogao biti nekakav sitni posednik istra iz mraka, drei u jednoj ruci baklju, a u drugoj motku. "S puta! Napolje, svi vi! Izvode ga!"
	Ne znam ta sam oekivao da vidim... Moda neko veoma prljavo stvorenje umrene kose. Umesto toga, ugledao sam duha. Nekada je Barnoh bio visok; ostao je visok, ali poguren i vrlo mrav, koe toliko blede da se inilo da svetluca kao sagnjilo drvo. Bio je elav, bez brade, bez dlaka; po podne toga dana uo sam od njegovih straara da je stekao obiaj da sebi upa dlake. Najgore od svega bile su njegove oi: ispupene u prostor, inilo se slepe, a crne - kao mrak u dubini njegovih usta. Pre nego to je progovorio okrenuo sam glavu na drugu stranu, ali ipak sam znao da je glas njegov. "Biu slobodan", ree taj glas. "Vodalus! Doi e Vodalus!"
	Kako sam tada poeleo da sam nikad nisam bio u zatvoru - jer njegov glas mi je vratio u seanje sve one dane bez vazduha koje sam proveo ekajui u ublijeti ispod nae kule Matahine. Sanjao sam i ja tako o spasenju koje bi mi Vodalus doneo, sanjao sam o revoluciji koja bi zbrisala ovu izopaenu i ivotinjski smradnu epohu i ponovo uspostavila onu visoku, blistavu kulturu koja je nekad vladala na Urtu.

	A bio sam spasen ne uplivom Vodalusa i njegove vojske iz senke, nego zalaganjem majstora Palaemona - nesumnjivo, i Drotea, i Rohea, i jo nekih prijatelja - koji su ubedili bratiju da bi bilo suvie opasno ubiti me, a suvie sramotno poslati me pred sud.
	Barnohu spas uopte nee doi. Priu ga usijanim gvoem ja, koji bi trebalo da budem njegov drug; lomiu ga na toku; konano u mu odsei glavu. Pokuah da kaem sebi da je on radio, moda, samo za novac; ali ba tad neki metalni predmet, sigurno elina glava neke pilete, zveknu o kamen, a meni se uini da ujem kako zvei onaj novi koji sam od Vodalusa dobio, kako je zazveao kad sam ga ubacio u prostor ispod kamene podne ploe u onom ruevnom mauzoleju.
	Ponekad, kad svu svoju panju usredsredimo na uspomene, nae oi, poto ih ne vodimo, same izdvoje iz mase pojedinosti neki objekat i prikau ga takvom jasnoom koja nikad ne bi bila postignuta hotiminim usredsreenjem. Tako se tad desilo meni. Iz cele plime lica koja su se borila za mesto pred ulazom u kuu, ja videh samo jedno lice, okrenuto nagore, obasjano suncem. Agijino.

	                            
 3. ZABAVLJAEV ATOR

	Bio je to zaleeni trenutak, kao da stojimo i Agija i ja i svi oko nas, u nekoj slici, na platnu. Agijino lice i glava malo zabaena; moje oi silno rairene; ostajali smo tako u oblaku ovog seoskog ivlja u arenoj odei i sa raznobojnim zaveljajima u rukama. Onda sam se ja pomakao, a ona je iezla. Da sam mogao, odjurio bih do nje, ali jedino sam mogao da se guram kroz masu posmatraa, zbog ega mi je bilo potrebno moda stotinu otkucaja srca da stignnem do mesta gde se Agija maloas nalazila.
	A ona je do tada sasvim nestala; svetina se vrtloila i menjala kao voda pod pramcem amca. Barnoha su dotle izveli, a on je, zbog sunca, poeo da vriti. epao sam jednog rudara za rame i, viui, postavio mu pitanje, ali on maloas nije obratio nimalo panju na mladu enu pokraj sebe i nije imao pojma u kom je pravcu otila. Onda sam poao za gomilom koja je pratila zatvorenika, a kad sam se uverio da Agije tu nema, poeo sam, ne znajui ta bih bolje preduzeo, da pretraujem vaarite, da zavirujem u atre i kioske, da postavljam pitanja seljankama, koje su dole da prodaju miriljavi kardamomski hleb, i prodavcima vrueg peenog mesa.
	Sve ovo, sad dok piem, dok polako ream petljice izvuene tankom linijom crvenog mastila ovde u Kui apsoluta, zvui smerno, ak i metodino. Stvarnost je bila u najveoj moguoj meri suprotna tome. Jurcao sam preznojen, zadihan, izvikivao pitanja, ali hitao dalje maltene i pre nego to bi kakav odgovor mogao stii. Kao lice vieno u snu, Agijino lice plovilo je pred mojom uobraziljom: iroko, sa ravnim obrazima i blago zaobljenim vrhom vilice, koa sa pegicama, potamnela od sunca, oi izduene, nasmejane, podrugljive. Zbog ega je dola, nisam mogao ni zamisliti, jedino sam znao da jeste dola i da je onaj as kad sam je ugledao probudio u meni bolnu uspomenu na njen vrisak.
	"Da li ste videli enu ovoliko visoku, sa kestenjastom kosom?" Mnogo puta sam te rei ponovio, kao onaj duelist koji je ponavljao "Kadrou od Sedamnaest kamenova"; najzad je taj niz postao besmislen kao pesma zrikavaca.
	"Jesmo. Svaku mladu seljanicu koja je prola."
	"A 'el zna kako s' zove?"
	"ena, moe, mogu enu da vam nabavim."
	"A gde si je ti izgubio?"
	"Ne brini se, pronai e je uskoro. Nije ovaj vaar dovoljno veliki da iko ostane dugo izgubljen. Zar vas dvoje niste ugovorili neko mesto gde ete se sastati? Popij mog aja - izgleda tako umoran."
	Dadoh se u petljanciju da izvuem novi.
	"Ne mora da plaa, prodajem iovako dovoljno. Pa, dobro, ako navaljuje. Kota samo jedan ael. Izvoli."
	Ta stara ena se maila za dep kecelje, gde je uvala itavu poplavu novia, a onda je pljusnula aj, itei vreo, iz ajnika u olju od peene zemlje i ponudila mi slamku od nekog mutnosrebrnastog metala. Odmahivanjem ruke pokazah da slamku neu.
	"ista je. Sve operem posle svake muterije."
	"Nisam navikao na njih."
	"Onda pazi na rub ae - bie vru. Jesi li pogledao kod mesta za prodaju stoke? Bie tamo mnogo sveta."
	"Jesam." Bio je to mate-aj, miriljav, malice gorak.
	"Da li ona zna da je trai?"
	"Mislim da ne zna. ak i ako me je videla, verovatno me nije prepoznala. Ja ne... ne nosim svoju uobiajenu odeu."
	Stara ena frknu i unu jednu zalutalu kovrdu sede kose natrag pod maramu. "Na saltuskom vaaru? Pa jasno da ne nosi! Svako na vaar izie u svojoj najboljoj odei, pa e to i svaka pametna devojka razumeti. Nego, jesi li pogledao dole kod vode gde dre onog zatvorenika u lancima?"
	Odmahnuh glavom. "Izgleda da je nestala."
	"Ali ti nisi odustao. Vidim po nainu kako gleda prolaznike, a ne mene. Pa, to ti je dobro. Nai e ti nju, mada narod pria da su se u poslednje vreme nadeavale udne stvari. Uhvatili su zelenog oveka, zna? Dre ga eno tamo gde vidi onaj ator. Ljudi kau da zeleni ljudi znaju sve, ali samo treba da ih natera da govore. Onda, to sa katedralom. Valjda si to uo?"
	"Sa katedralom?"
	"ula sam prepriavanje da to nije onakva katedrala kakvu vi iz grada smatrate 'pravom' - znam da si iz grada po nainu kako pije aj - ali mi oko Saltusa nikad nismo drugu katedralu, sem te, videli, a i lepa je bila, zidovi sa prozorima, svileni, sa okaenim svetiljkama, a svila u boji. Ja, lino, nisam pobona - u stvari, mislim da, ako Pankreator ne mari nimalo za mene, neu ni ja mariti za njega, a i to bih? Ipak, sramota je to to su one uradile, ako jesu uradile to to se pria protiv njih. Zapalile katedralu, zna."
	"Govori li o katedrali Pelerinki?"
	Stara ena mudro klimnu. "Eto, dabome, i tebi je izletelo. Pravi istu greku kao one. Nije to bila katedrala Pelerinki nego katedrala Kande. to e rei, nije pripadala njima i zato nisu one imale pravo da je spale."
	Ja za sebe promrmljah: "Ponovo su raspirile onu vatru."
	"Molim lepo", ree stara, okrenuvi jedno uvo ka meni, "to ti nisam ula."
	"Rekoh, zapalile. Sigurno im se zapalio onaj slamni pod."
	"Tako sam i ja ula. A one su samo stajale po strani i gledale katedralu kako gori. Odletela je u visinu, na Beskonane panjake Novog sunca, zna."
	Na suprotnoj strani te vaarske uliice jedan ovek poe da lupa po bubanju. Kad je napravio pauzu u dumbaranju, ja rekoh: "Znam da su izvesne osobe tvrdile da su videle kako se katedrala die u vazduh."
	"Pa i digla se, jata. Kad je moj mali sestri uo za to, bio je pola dana kao zanesen. Onda je lepio hartiju, i napravio neto nalik na eir, i drao to iznad moje pei, i to se diglo uvis, a on je zakljuio da se tako isto digla i katedrala i da u tome nema nikakvog uda, nikakvog uda uopte. Ovo pokazuje ta znai biti budala - nije mu palo na pamet da su stvari u svetu postavljene upravo tako da bi se katedrala mogla podii. Ne vidi Ruku u prirodi."
	"Nije lino gledao?" upitah. "Hou rei, katedralu?"
	Nije me shvatila. "Ma gledao ju je desetak puta, ako ne i vie, kad su prolazile ovamo."
	Na razgovor presee dernjava onoga sa bubnjem; ritmino je napevao, slino kao nekad doktor Talos, ali promuklije i bez one doktorove pakosne domiljatosti. "Zna sve! Zna svakog! Zelen k'o ogrozd! Vidite sami!"
	(Nametljivi zvuk bubnja: BUM! BUM! BUM!)
	"Smatra li da bi zeleni ovek znao gde je Agija?"
	Stara se osmehnu. "A tako se ona zove, a? Sad u znati, ako je iko pomene. Zeleni bi mogao znati. Ima pare, to ne proba kod njega?"
	Stvarno, zato ne probam, pomislio sam.
	"Doveden iz dungle na Severu! Nikad ne jede! Ista sorta kao bunje, ista sorta kao trava!" BUM! BUM! "Budunost, prolost - za njega je ista stvar!"
	Videi da se pribliavam vratima njegovog atora, bubnjar prekide galamu. "Samo aes, da ga vidite. Dva, da s njim razgovarate. Tri, da budete nasamo s njim."
	"Sam, s njim, koliko dugo?" upitao sam, izdvajajui tri bakarna aesa. Ironini osmeh pree bubnjarevim licem. "Koliko god elite." Dadoh mu pare i stupih unutra.
	Jasno je bilo da vlasnik ne oekuje da u ja dugo ostati unutra; zato sam oekivao neki jak smrad ili neto jednako neugodno. Ali oseao se samo vrlo blag miris nalik na seno koje je due odstojalo. U sreditu atre, u prainom istakanom mlazu suneve svetlosti koja je bila putena kroz otvor na platnenom krovu, sedeo je ovek boje bledog ada, lancem vezan. Bio je obuen u suknjicu, nalik na kilt, od lia koje je ve bledelo; pored njega je stajao zemljani up do vrha napunjen bistrom vodom.
	Jedan trenutak smo utali. Stajao sam i gledao ga. On je sedeo i gledao u tlo. "To nije boja", rekoh ja. "A ne bih rekao ni da je bojeno natapanjem. A dlaka na sebi nema nita vie nego onaj koga su jutros pred mojim oima izvukli iz zapeaene kue."
	Digao je pogled ka meni, opet ga spustio. ak i beonjae njegovih oiju imale su zelenkastu nijansu.
	Pokuao sam da ga izazovem. "Ako si stvarno biljka, trebalo bi da ti kosa bude trava."
	"Ne." Glas mu je bio mek, spasen od enstvenosti samo svojom dubinom.
	"Znai, jesi biljka? Koja govori?"
	"Ti nisi seljak."
	"Pre neki dan sam otiao iz Nesusa."
	"Sa nekim obrazovanjem."
	Pomislio sam na majstora Palaemonta, pa na majstora Malrubiusa, pa na moju jadnu Teklu i slegnuo ramenima. "Umem da itam i piem."
	"A ipak ne zna nita o meni. Nisam priajua biljka, to bi trebalo i sam da vidi. ak i kad bi neka biljka pola onim jednim evolucionim putem, od mnogo miliona moguih, koji vodi ka inteligenciji, nemogue je da bi svojim oblikom sainila duplikat, od drvea i lia, ljudske forme."
	"Isto bi se moglo kazati i za kamen, a ipak postoje kipovi."
	I pored izraza oajanja na licu (a to lice bilo je daleko tunije nego lice moga prijatelja Jonasa), neto povue uvis uglove njegovih usana. "To je lepo reeno. Nema naunog obrazovanja, ali si bolje nauen nego to shvata."
	"Naprotiv, sve moje obrazovanje bilo je nauno - mada nije imalo nikakve veze sa tim fantastinim spekulacijama. ta si ti?"
	"Veliki prorok. Veliki laov, kao i svaki ovek ije je stopalo u klopci."
	"Ako mi kae ta si, potrudiu se da ti pomognem."
	Pogledao me je; bilo je to kao da je neka visoka trava otvorila oi i pokazala ljudsko lice. "Verujem ti", ree on. "Kako to da ba ti od svih stotina ljudi koji dolaze u ovaj ator poznaje saoseanje?"
	"O saoseanju nemam pojma, ali mi je usaeno potovanje za pravdu, a dobro poznajem i alkaldea ovog sela. I zeleni ovek je ovek; a ako je rob, njegov vlasnik mora pokazati kako je dopao ropstva i kako je on postao njegov vlasnik."
	Zeleni ree: "Budala sam, valjda, to ti poklanjam ikakvo poverenje. A ipak, inim to. Ja sam slobodan ovek koji je doputovao iz vae budunosti da ispituje vau epohu."
	"To je nemogue."
	"Ta zelena boja koja toliko zbunjuje va narod je samo ona materija koju nazivate abokreinom. Promenili smo je, tako da sad moe da ivi u naoj krvi, i tom intervencijom smo najzad okonali, sklapanjem mira, dugu borbu ljudskog roda protiv sunca. U nama te biljice ive i umiru, a naa tela se hrane njima i njihovim mrtvim jedinkama, tako da nam druga hrana nije potrebna. Doao je kraj svim gladovanjima i svakom trudu oko uzgajanja hrane."
	"Ali morate imati sunce."
	"Da", ree zeleni ovek. "A ja ga ovde nemam dovoljno. Dan je blistaviji u mom vremenu."
	Ta jednostavna reenica oduevila me je kao nita drugo jo od mog prvog pogleda na kapelu bez krova u Razbijenom dvoru u naoj Citadeli. "Znai Novo sunce e doi, kao to je i predskazano", rekoh, "a Urt e dobiti svoj drugi ivot - ako je istina to to govori."
	Zeleni zabaci glavu i nasmeja se. Mnogo kasnije u ivotu uo sam kako se smeje zver alzabo kad krstari snenim visoravnima; jeziv je taj smeh, ali smeh zelenog oveka bio je grozniji i ja uzmakoh od njega. "Nisi ti ljudsko bie", rekoh ja. "Nisi sada, ako si uopte ikad i bio."
	Opet se nasmejao. "Eto, a ja se ponadao da e od tebe biti neto. Ba sam jadan stvor. Mislio sam da sam se pomirio s tim da u umreti meu jednim narodom koji je samo hodajua praina; ali pri prvom, najmanjem zraku nade, svu sam pomirenost izgubio. Ja sam pravi ovek, prijatelju. A ti nisi, a ja u kroz nekoliko meseci biti mrtav."
	Prisetih se njegove sorte. Koliko puta sam gledao kako vetar razbija zamrznute stabljike letnjeg cvea o zidove raznih mauzoleja u naem nekropolisu. "Razumeo sam te. Idu topli dani, sunani, ali kad im doe kraj i tebi e biti kraj. Proizvedi semenke dok jo moe."
	Uozbiljio se. "Ne veruje mi, ak ne shvata ni to da sam ovek kao i ti, a ipak osea saaljenje prema meni. Moda si u pravu, moda je nama dolo neko novo sunce i zato to je dolo, mi smo to zaboravili. Ako ikad budem uspeo da se vratim u moje doba, priau njima, tamo, o tebi."
	"Ako si stvarno iz budunosti, zato se ne spase odlaskom napred, svome domu?"
	"Zato to sam, kao to vidi, vezan lancem." On isprui ka meni nogu, tako da sam mogao videti gvozdeni okov oko skonog zgloba njegovog stopala. Njegovo meso boje berila bilo je, oko gvozdenog obrua, nabreklo; viao sam da se kora drveta nadima oko gvoa na taj nain, kad neko drvo proraste kroz gvozdeni prsten.
	Otvori se visee platno na ulazu atre i onaj bubnjar gurnu glavu unutra. "Jo ste tu? Imam druge napolju." Znaajno pogleda zelenog oveka, pa se povue.
	"On hoe da kae da te moram oterati, inae e mi zatvoriti onaj prorez gore kroz koji mi stie suneva svetlost. One koji plaaju da me vide rasterujem tako to proriem njihovu budunost, pa u prorei i tvoju. Sad si mlad i jak, ali pre nego to se ovaj svet okrene jo deset puta oko sunca, postae manje jak i nikada nee povratiti onu snagu koju ima sad. Ako ti se budu raali sinovi, stvarae sebi neprijatelje. Ako..."
	"Dosta!" rekoh ja. "To to mi pria samo je sudbina svih ljudi. Daj mi istinit odgovor na samo jedno pitanje, pa u otii. Traim jednu enu po imenu Agija. Gde u je nai?"
	Na trenutak je izvrnuo oi nagore tako da se izmeu kapaka video samo uzani polumesec bledozelene boje. Prooe, kroz zelenoga, laki drhtaji; on ustade i isprui ruke, pri emu je prste irio kretnjom kao da rastu granice. Polagano ree: "Iznad tla."
	Drhtaji su prestali i on je opet seo; sad je izgledao stariji i blei nego pre.
	"Znai, samo si varalica", rekoh mu, okreui se da odem. "A ja sam bio glupak to sam ti, makar i tako malo, poverovao."
	"Ne", proaputa zeleni. "uj. Dolazei ovde, proao sam kroz celu vau budunost. Neki njeni delii ostaju sa mnom, mada mnogo zamueni. Rekao sam ti samo istinu - a ako si zaista prijatelj ovdanjeg alkaldea, rei u ti jo neto, to moe njemu preneti, neto to sam saznao iz pitanja onih koji su dolazili da ispituju mene. Postoje naoruani ljudi koji nameravaju da oslobode oveka po imenu Barnoh."
	Izvadio sam iz jahake torbe na svom opasau belegiju i udario njome po vrhu ipke koja je bila pobodena u zemlju i za koju je bio vezan lanac - tako da se belegija prelomila na dva dela. Polovinu dadoh zelenome.Tokom jednog trenutka nije shvatao da u ruci dri kamen za otrenje. Onda videh kako u njemu razrasta saznanje; izgledao je, u svojoj velikoj radosti, kao da se iri i rasklapa, kao da se ve razbakario u sjajnijoj svetlosti njegove ere.

	                            
 4. BUKET

	Izlazei iz zabavljaeve atre, na trenutak sam digao pogled ka suncu. Zapadno obzorje ve se bilo popelo do polovine neba, pa i vie; kroz jednu smenu vremena, ili manje, kucnue as za moj nastup. Agije nigde nije bilo, a sva nada da u je stii izgubljena je u onom mom frenetinom jurcanju kroz vaar; za utehu sam, ipak, imao proroanstvo zelenog oveka, koje sam protumaio kao tvrdnju da emo se Agija i ja sresti pre nego to bilo ko od nas dvoje umre, a takoe i pomisao da je Agija bila dola da gleda kako Barnoha izvlae na svetlost dana, te da bi, sledstveno tome, mogla doi i da gleda pogubljenje Morvene i kradljivca stoke.
	Takva razmiljanja su me zaokupljala neko vreme dok sam se vraao ka krmi. Ali zamenjena su, pre nego to sam stigao do sobe koju sam delio sa Jonasom, uspomenama o Tekli o mom proizvoenju u kalfu; spomeni su bili nadahnuti okolnou da sam sad morao skinuti svoju graansku odeu i obui fuligin moje gilde. Iako jo nisam mogao videti ni ogrta koji je visio o klinu u sobi, a ni Terminus Est koji je mirovao skriven ispod madraca, ti predmeti su me ve navodili na takva razmiljanja - tolika je bila njihova mo prizivanja asocijacija.
	Svojevremeno, dok sam jo imao dunost da ispunjavam Tekline elje, zabavljalo me je to to sam veliki deo njenog istupanja, a osobito poetak, mogao da predvidim na osnovu prirode poklona koji sam, dolazei u eliju, nosio sa sobom. Ako joj donesem neku omiljenu hranu ukradenu iz kuhinje, na primer, Tekla krene sa opisima nekog obroka u Kui apsoluta, a od vrste hrane koju sam doneo zavisi i koji e obrok ona opisivati: ako sam doneo meso, ona opisuje neki sportski ruak, pre koga se odozdo, iz klanice, uje krianje i trubljenje divljai koja je pohvatana iva, pominje i deje nestaluke, sokolove i lovne leoparde; ako sam doneo slatkie, ona opisuje neki privatni obrok kod jedne od velikih atlena, prireen za samo nekoliko prijateljica, divno prisan, natopljen ogovaranjem; ako donesem voe, onda sledi pria o batenskoj zabavi u sumrak u ogromnom parku Kue apsoluta, uz svetlost hiljadu buktinja i nastup onglera, glumaca, plesaa i upotrebu pirotehnike, sve da bi atmosfera bila ivahnija.
	Jela je esto sedei, ali isto toliko esto i stojei, pravei ta svoja tri koraka s jednog na drugi kraj elije, drei tanjir u levoj, a gestikulirajui desnom rukom. "Ovako, Severijane, sve poleti u nebo, koje odzvanja, i rasipaju se iskre zelene i magenta-boje, a tamnocrvene pucaju kao gromovi!"
	Ali njena jadna aka je teko mogla prikazati uzlet tih raketa na visinu mnogo veu od njene, jer ni plafon elije nije bio mnogo vii od nje, silno visoke.
	"Ali, dosaujem ti. Maloas kad si mi doneo ove breskve izgledao si tako srean, a sad nee ni da se osmehne. Posredi je prosto to da mi prija, ovde, da se seam tih stvari. Kako u uivati kad sve to ponovo vidim!"
	Meni, dabome, nije bilo dosadno. Samo me je obuzimala tuga to sam video nju, enu jo mladu i obdarenu lepotom zastraujue vrste, tako zatvorenu...
	Jonas mi je pomagao, dizao je pokrivku sa Terminus Esta kad sam uao u nau sobu. Nalio sam sebi jedan vr vina. "Kako se osea?" upita on.
	"A ti? Tebi je, ipak, prvi put."
	Slegnuo je ramenima. "Ja samo donosim stvari. Ti si ovo ve radio? Tako mlad izgleda, da mi je palo na um da se to zapitam."
	"Da, ve sam to radio. Nikada jednoj eni."
	"Misli li da je nevina?"
	Skidao sam koulju; im sam oslobodio ruke, potapkao sam lice kouljom, onda odmahnuo glavom. "Siguran sam da nije. Sino sam siao da razgovaram s njom - dre je u lancima pokraj same vode, gde su muice gadne. Priao sam ti o tome."
	I Jonas posegnu da uzme vino; njegova metalna aka zveknu u susretu sa vrem. "Rekao si mi da je lepa i da ima crnu kosu kao..."
	"Kao Tekla. Ali Morvenina kosa je ravna. Teklina je kovrdava."
	"Kao Tekla, koju si, izgleda, voleo kao to ja volim tvoju prijateljicu Jolentu. Priznajem da si imao mnogo vie vremena za zaljubljivanje nego ja. Takoe si mi rekao da je ona kazala kako su joj mu i dete umrli od neke bolesti, verovatno od rave vode. Mu je bio znatno stariji od nje."
	Uzvratih: "Otprilike tvojih godina, rekao bih."
	"A tamo se nalazila i neka starija ena koja je takoe elela tog oveka i koja sad mui zatvorenicu."
	"Samo reima." U naoj gildi jedino egrti nose koulje. Navukao sam pantalone, zatim obukao svoj ogrta (ija je boja bila fuligin, crnja od crne) preko golih plea. "Klijenti koje vlasti na taj nain izloe obino budu kamenovani. Kad ih mi vidimo, u modricama su, esto i bez ponekog zuba. Po neki put imaju slomljene kosti. ene budu silovane."
	"Ma, kae da je lepa. Moda narod misli da je neduna. Moda su imali saaljenja prema njoj."
	Dohvatio sam svoju paloinu, potegao je, pustio da mekane korice padnu. "Nevini imaju neprijatelje. Oni se nje boje."
	Iziosmo zajedno.
	Kad sam u krmu, nedavno, uao, morao sam se gurati kroz gomilu vinopija. Sad se gomila sama otvorila preda mnom. Na licu sam imao svoju masku, a Terminus Est sam nosio bez korica, preko ramena. Napolju, zvuci vaara su se utiavali dok smo nas dvojica odmicala napred; najzad ostade samo apat, kao da hodamo kroz neku lisnatu divljinu.
	Pogubljenja su imala biti obavljena u samom sreditu prostora za sveanosti i tamo se ve sakupila napeta gomila. Pokraj platforme za pogubljenje stajao je kaluer u crvenom, steui u akama svoj formularijum; bio je star, kao i veina njih. Pored njega je stajalo dvoje zatvorenika, a oko njih oni ljudi koji su izveli Barnoha. Alkalde je bio u svojoj slubenoj odedi - utoj, sa zlatnim lancem.
	Po prastarom obiaju, mi ne smemo ii stepenicama (mada sam viao majstora Gerlousa da se pomae maem kako bi lake skoio na platformu, u dvoritu pred Kulom zvonarom). Vrlo je mogue da sam ja bio, od svih prisutnih, jedini koji je znao za tu tradiciju; ali nisam je prekrio, a iz gomile se ote veliki urlik, kao glas kakve zveri, kad sam skoio i kad je ogrta zaleprao oko mene.
	"Inkreatore", poe taj "kaloero" itati, "nama je poznato da ovi koji e ovde umreti nisu u tvom oku nita vie zli nego mi. Njihove su ruke krvava. I nae."
	Pregledao sam panj. Dobro je znano koliko su loi panjevi koji se koriste izvan neposrednog nadzora nae gilde: preiroki, pretvrdi, udubljeni. Ovaj panj je i predobro odgovarao prvim dvema takama tog poslovinog opisa, ali je, milou svete Katarine, bio zapravo malice ispupen; drvo je bilo idiotski tvrdo, ali sam imao sree utoliko to su se preda mnom nalazili jedan mukarca i jedna ena, a to je znailo da u moi da upotrebim po jednu sveu otricu za svakog.
	"...voljom tvojom moe se desiti da oni do tog asa toliko proiste svoj duh, da zaslue tvoju naklonost. Onda mi, koji danas prolivamo njihovu krv, ali koji emo se morati sa njima suoiti..."
	Zauzeo sam svoju pozu, stao sam razmaknutih stopala, a oslonjen na ma, kao da sasvim kontroliem ovu ceremoniju, mada u stvari nisam znao ko je od njih dvoje izvukao krau traku.
	"Ti, heroj koji e unititi crnog crva to prodire sunce; ti pred kim se nebesa razmiu kao zavese; ti od ijeg daha e se sparuiti divovi Erebus, Abaja i Scila, koji se pod talasom valjaju; ti koji podjednako ivi i u ljusci najmanjeg semena u najdaljoj umi, semena koje se otkotrljalo u mrak gde ga nijedan ovek ne vidi." Stepenicama je dolazila ena Morvena, ispred nje alkalde, iza nje ovek sa jednim gvozdenim ranjem kojim ju je ubadao i prisiljavao da ide. Neko iz gomile doviknu jedan nepristojan predlog.
	"...imaj milosti prema onima koji nisu imali milosti. Imaj milosti prema nama koji je sad neemo imati nimalo."
	Time je kaluer zavrio, a onda progovori alkalde. "Najodvratnije, najneprirodnije..."
	Utanjenim glasom je to govorio, glasom koji se sasvim razlikovao i od njegovog normalnog razgovornog tona i od one retorike postavke glasa koju je upotrebio za govor pred Barnohovom kuom. Nekoliko trenutaka sam ga sluao rasejano (pogledom sam u gomili traio Agiju), a onda mi pade na pamet da je alkalde uplaen. Morae iz neposredne blizine da gleda sve to e rtvama biti uinjeno. Osmehnuo sam se, mada je moja maska to prikrila.
	"...uvaavanja prema tvom polu. Ali e biti igosana i po levom i po desnom obrazu, bie ti noge polomljene i glava odseena."
	(Ponadao sam se da su imali dovoljno mozga da se na vreme dosete da e biti potreban gorionik sa umurom.)
	"Na osnovu ovlaenja za visoku pravdu koje je doputenjem autarhovim sputeno u moju nevrednu ruku - doputenjem autarha, ije su misli muzika za njegove podanike - ja sada proglaavam... ja sada proglaavam..."
	Bio je zaboravio. apnuh mu rei: "Da ti je doao as."
	"Ja sada proglaavam da ti je doao as, Morvena."
	"Ako ima neku molbu za Pomiritelja, Koncilijatora, izgovori je u svom srcu."
	"Ako ima neku molbu za Pomiritelja, izgovori je."
	"Ako ima neki savet za one koji su od majke roeni, nee biti za takav savet glasa, posle ovog trenutka."
	Alkaldeu se vraala samokontrola i on je sve, pa i to poslednje, uspeno izgovorio.
	Morvena ree, razgovetno, ali ne jakim glasom: "Znam da veina vas misli da sam kriva. Neduna sam. Nikad ne bih uinila te grozne stvari za koje ste me optuili."
	Gomila se poe primicati da je uje.
	"Mnogi od vas su svedoci da sam volela Stahija. Volela sam i dete koje mi je Stahi dao."
	Jedna mrlja boje privue moj pogled, purpurnocrna na jakoj prolenoj sunanoj svetlosti. Bio je to alilaki buket rua, napravljen kao da je namenjen da ga neki mutavac nosi na pogrebu. Buket je donosila Euzebija, ena koju sam video kako dodijava Morveni na obali reke. Gledao sam je, sad, kako oduevljeno udie miris rua, a onda upotrebljava njihove bodljikave stabljike da bi sebi otvorila put kroz gomilu; najzad stade uz samu platformu. "Ove su za tebe, Morvena. Umri pre nego to uvenu."
	Tupim vrhom moje paloine zalupah po daskama za tiinu. Morvena ree: "Onaj dobri ovek koji je proitao molitve za mene i koji je sa mnom razgovarao pre nego to sam dovedena ovamo molio se da ja vama oprostim ako stignem do blaenstva pre vas. Nikada do sada nisam imala mo da usliim neku molitvu, ali njegovu u usliiti. Opratam vam sada."
	Euzebija je zaustila da opet neto govori, ali je ja uutkah jednim pogledom. Pokraj nje mahnu rukom neki krezubi, iscereni ovek, i ja, trgnuvi se malice, prepoznah Hetora.
	"Jesi li spreman?" upita me Marvena. "Ja jesam."
	Jonas je upravo postavio kofu punu blistavog ugljevlja na platformu. Iz ara je virilo neto za ta sam mogao pretpostavljati da je drka gvozdenog iga sa nekim odgovarajuim natpisom; ali stolice nije bilo na vidiku. Upiljih se u alkaldea, nastojei da mi to bude znaajan pogled.
	Mogao sam isto tako gledati i drveni stub. Najzad sam progovorio: "Imamo li stolicu, vaa visosti?"
	"Poslao sam dvojicu da je donesu. I konopac."
	"Kada?" (Gomila je poinjala da se komea i da mrmlja.)
	"Pre nekoliko trenutaka."
	Prethodne veeri ubeivao me je da e sve biti spremno, ali sad nije bilo svrhe da ga na to podseam. Kasnije sam se uverio da nema nikog ko je toliko sklon grekama na gubilinoj platformi kao prosean seoski zvaninik. On se rastre izmeu arke elje da bude u sreditu panje (to je, pri pogubljenju, poloaj njemu nedostupan) i sasvim opravdanog straha da nema ni sposobnosti ni uvebanosti da se dri kako treba. U devetnaest sluajeva od dvadeset bolje e se ponaati i najplaljiviji klijent dok se penje stepenicama potpuno svestan da e mu sad biti iskopana oba oka. ak se i na bojaljivog monaha, koji nije navikao na ljudsku vrevu i koji je do suza smeran, moe vie osloniti.

	Neko doviknu: "'Ajde vie to!"
	Pogledah Marvenu. Sa iscrpljenim licem i istim tenom, tunim oima i krupnim, tamnim oima, bila je zatvorenica koja bi mogla pobuditi sasvim nepoeljna oseanja sauea u masi.
	"Mogli bismo je staviti da sedi na panju", rekao sam alkaldeu. Nisam mogao odoleti da ne dodam: "Ionako je za to pogodniji."
	"Nemamo ime da je veemo."
	Poto sam ve izrekao i previe primedaba, nisam dodao i svoje miljenje o onima iji zatvorenici moraju biti vezani.
	Umesto toga, poloio sam Terminus Est na daske iza panja, naterao Morvenu da sedne, podigao obe ruke u znak drevnog pozdrava, zatim, steui njene ake svojom levom rukom, utisnuo ig u jedan, pa u drugi obraz, najzad podigao visoko u vazduh to gvoe koje je bilo maltene u belom usijanju. Vrisak je na trenutak utiao gomilu; sad zaurlae.
	Alkalde je stao uspravnije i kao da je postao nov ovek. "Daj, neka je vide", ree on.
	Bio sam se nadao da u to izbei, ali sad pomogoh Marveni da ustane. Drao sam je za desnu aku i mi, kao da smo uesnici u nekoj seoskoj igranci, nainismo spori, formalni obilazak platforme. Hetor je bio izvan sebe od oduevljenja; iako sam nastojao da iz svoje svesti iskljuim zvuk njegovog glasa, uo sam ga kako se ljudima oko sebe hvali da je moj poznanik. Euzebija die buket ka Morveni kao da hoe da joj ga da, govorei: "Evo ti, bie ti potreban uskoro."
	Kad smo obili gubilinu platformu jedanput, pogledao sam alkaldea; onda je prolo neko vreme dok se on udio zato li je dolo do zastoja, ali najzad dobih od njega znak da nastavim.
	Morvena proaputa: "Hoe li biti brzo svreno?"
	"Ve je skoro gotovo." Usmerio sam je da opet sedne na panj, dohvatio svoj ma. "Sklopi oi. Pokuaj da ima na umu da su ve umrli skoro svi koji su ikad iveli, pa ak i Pomiritelj, koji e ustati kao Novo sunce."
	Njeni bledi oni kapci sa dugim trepavicama se spustie, tako da nije videla dizanje maa. Blesak elika opet utia gomilu, a kad je tiina bila potpuna, ja pljotimice grunuh paloinom po njenim butinama; uo se pljesak po mesu, ali, jo glasnije, zvuk lomljenja butnih kostiju, razgovetno pras! pras! kao kad bokser koji pobeuje zada brzo udarac levom pa desnom. Ostala je Morvena jo tren u sedeem poloaju na panju, onesveena, ali jo ne padajui; a ja u tom trenutku zakoraih unazad i odsekoh joj glavu onim glatkim, vodoravnim udarcem koji je za izvoenje toliko tei od udarca nadole.
	Ako u biti ba iskren, priznau da sam, tek kad sam video kuljanje uvis vodoskoka krvi i uo tup udar glave o platformu, znao da mi je uspelo. Bio sam, i ne znajui, nervozan koliko i alkalde.
	To je trenutak kada, opet po prastaroj tradiciji, uobiajeno dostojanstvo gilde moe biti zamenjeno izvesnim oputanjem. Dolo mi je da se smejem i da veselo skakuem unaokolo. Alkalde me je drmao za rame i brbljao ba onako kako se meni brbljalo; nisam ba uo ta pria - neke vesele gluposti. Digao sam visoko i ma i odseenu glavu koju sam drao za kosu, pa sam tako stao da paradiram po platformi ukrug. I to ovog puta ne samo jedan krug, nego dva, tri, etiri obilaska. Digao se neki povetarac i isprskao moju masku, ruku i gola prsa skerletnim kapljicama. Gomila je dobacivala svoje neizbene dosetke: "O' da oia tako i moju enu (mua)?" "Pola merice kobasica kad to obavi." "Je l' moe meni njen eir?"
	Smejao sam im se i odglumio da u baciti glavu meu njih, kad me neko povue za skoni zglob. To je bila Euzebija i ja sam i pre njene prve rei znao da je obuzeta onom neodoljivom potrebom da govori, koju sam esto opaao kod klijenata u naoj kuli. Oi su joj iskriile uzbuenjem, a lice joj je bilo izoblieno od napora da privue moju panju, tako da je izgledala istovremeno i starija i mlaa nego ranije. Nisam uspevao da razaberem ta vie, pa sam se nagnuo da ujem.
	"Nevina! Bila je nevina!"
	Nije bio pravi trenutak da objanjavam da ja nisam bio sudija Morveni. Samo klimnuh glavom.
	"Otela je Stahija - od mene! Sad je mrtva. Razume? Uopte nije bila kriva, ali ja se tako radujem!"
	Opet sam klimnuo i krenuo u novi obilazak platforme, drei glavu u ruci.
	"Ja sam je ubila!" zavrita Euzebija. "Nisi ti...!"
	Ja joj odozgo doviknuh: " Ako ti je tako po volji!"
	"Neduna! Znala sam je - tako paljiva. Zadrala bi ona neto u rezervi - otrov za sebe! Bila bi mrtva pre nego to je ti dohvati."
	Hetor je zgrabi za ruku i pokaza prstom ka meni. "Moj gospodar! Moj! Moj sopstveni!"
	"Znai, ubica je neko drugi. Ili je ipak bila bolest..."
	Povikah: "Jedino Demijurgu pripada sva pravda!" Gomila je jo i sad huala, mada neto tie nego pre.
	"Ali ukrala mi je Stahija, a sada je nema." I glasnije nego ikad: "O, divote! Sada je nema!" To rekavi, Euzebija zagnjuri lice u buket kao da hoe da ispuni svoja plua, do prskanja, zaguljivo jakim mirisom rua. Ubacio sam Morveninu glavu u ko koji ju je ekao i obrisao otricu maa komadom skerletnog flanela koji mi je Jonas dodao. Kad sam opet primetio Euzebiju, leala je, opruena beivotno, u krugu posmatraa.
	Tad njenom padu nisam pridao neki poseban znaaj, mislio sam da je Euzebiju moda srce izdalo zbog prevelike radosti. Kasnije tog popodneva alkalde je naredio da apotekar pregleda taj njen buket, a ovaj je meu laticama naao neki jak, ali rafinovan otrov koji nije umeo da prepozna. Morvena ga je, pretpostavljam, morala imati u aci kad je stupala uz stepenike i sigurno ga je bacila u cvee dok sam je vodio po gubilitu posle igosanja.
	Dozvolite mi da ovde zastanem i da sa vama razgovaram kao um sa umom, iako smo, moda, razdvojeni eonskom provalijom. Premda ovo to sam dosad napisao - od zakljuane kapije do saltuskog vaara - obuhvata glavninu mog odraslog ivota, a ono to preostaje da napiem odnosi se na jo samo nekoliko meseci, imam imam oseaj da jo ni polovinu svog pripovedanja nisam stavio na hartiju. Pa da ne bih ispunio biblioteku veliku poput one kod staroga Ultana, preskoiu (to vam sad kaem otvoreno) mnoge stvari. Opisao sam pogubljenje Agijinog brata blizanca Agilusa zato to je to bilo od znaaja za moju priu, a Morvenino zato to je bilo okrueno neobinim okolnostima. Neu pripovedati o drugim smaknuima, osim ako su od neke posebne vanosti. Ako nalazite oduevljenje u tuem bolu i tuoj smrti, malo ete zadovoljstva dobiti od mene. Neka bude dovoljno da kaem da sam nad kradljivcem stoke obavio propisane zahvate, koji su se okonali njegovim smaknuem; a ubudue, kad opisujem svoja putovanja, od vas se oekuje da razumete da sam upranjavao misteriju nae gilde gde god mi se isplatilo, ali da ne elim da pominjem pojedinane sluajeve.

	                            
 5. BORN

	Te veeri Jonas i ja smo veerali sami u naoj sobi. Naao sam da je vrlo prijatno biti popularan kod gomile i poznat svima; ali i da je to zamorno; posle nekog vremena oveku dosadi da odgovara na ista prostoumna pitanja ponovo i ponovo i da utivo odbija pozive na pie.
	Prethodno je bio i mali nesporazum sa alkaldeom u vezi sa naknadom koju je trebalo da primim za svoj rad, zato to sam ja mislio da treba da je dobijem, uz predujam u iznosu od jedne etvrtine ugovorenog novca koji sam primio im sam sklopio dogovor, jo i sav ostatak para za svakog pojedinog klijenta im on bude mrtav, dok je alkaldeova namera bila, ili je bar tako on ustvrdio, da mi isplati sve tek kad i trei klijent bude pogubljen. Na tako neto ja nikad ne bih pristao, a ponajmanje posle upozorenja dobijenog od zelenog oveka (koje sam, iz odanosti prema Vodalusu, zadrao za sebe). Ali, kad sam zapretio da sledeeg popodneva neu nastupiti, dobio sam pare i sve je mirno reeno.
	Sad smo Jonas i ja sedeli nad posluavnikom koji se puio i bocom vina, vrata su bila zatvorena i zamandaljena, a krmaru je bilo dato uputstvo da kae da nisam tu. Bio bih sasvim oputen da me vino u vru nije tako ivo podsealo na ono, mnogo bolje vino, koje je Jonas pronaao u naem bokalu za vodu prethodne veeri, poto sam ja tajno razgledao Kandu.
	Mislim da me je Jonas posmatrao dok sam zurio u bledocrvenu tenost; nalio je sebi jedan vr i rekao: "Imaj svakako na umu injenicu da nisi ti odgovoran za presude. Da nisi ti naiao, oni bi, pre ili kasnije, ipak bili pokanjavani, a verovatno bi u manje strunim rukama patili vie."
	Zapitah ga o emu pria.
	"Vidim da te mui... ovo to je bilo danas."
	"A ja mislio da je prolo dobro", rekoh.
	"Zna ta je oktopod rekao izlazei iz sirenine postelje od morske trave: 'Ne osporavam ja tvoju vetinu - naprotiv. Ali izgleda kao da bi ti malo razveseljavanja dobro dolo."
	"Mi uvek, posle, budemo malo snudeni. Majstor Palaemon je to uvek pominjao, a i moje iskustvo tako pokazuje. On je to nazvao isto mehanikom psiholokom funkcijom, to je meni tada zvualo kao oksimoron, dok sad nisam siguran nije li ipak bio u pravu. Jesi li ti mogao da gleda ta se dogaa, ili su ti davali previe raznih zaduenja?"
	"Glavninu vremena sam proveo stojei na stepenicama iza tebe."
	"Znai da si imao dobar pregled, pa si, dakle, video kako je bilo - sve je polo glatko od trenutka kad smo odluili da ne ekamo stolicu. Obavio sam ono za ta sam vet i dobio pljesak za to i bio u sreditu panje. Kasnije doe oseanje malaksalosti. Majstor Palaemon je govorio o seti zbog dvora i seti zbog gomile, naime, da neki od nas potpadaju pod jednu, neki pod drugu, neki ni pod jednu, neki pod obe. Dakle, ja sam podloan seti zbog gomile; a to se tie dvorske, valjda nikad neu dobiti priliku, u Traksu, da utvrdim kako stojim s njom."
	"A ona se sastoji - u emu?" Jonas je gledao dole u svoj vinski pehar.
	"Ponekad muitelj, recimo majstor u Citadeli, doe u dodir sa aristokratima najvee uzvienosti. Pretpostavimo da postoji neki izuzetno osetljiv zatvorenik za koga se veruje da poseduje vana obavetenja. Verovatno je da e neki visoki zvaninik biti upuen da prisustvuje sasluanju takvog zatvorenika. U mnogim sluajevima taj zvaninik e biti ovek sa malo ili nimalo preanjeg iskustva u pogledu delikatnijih operacija; zato e on majstoru postavljati pitanja, moda mu i poveriti neke svoje strahove u vezi sa temperamentom ili zdravljem tog subjekta. Pod tim okolnostima muitelj stie utisak da je dospeo u sredite dogaaja..."
	"A onda se oseti izneveren kad sve bude gotovo. Da, ini mi se da to mogu shvatiti."
	"Da li si ikad video jedno od onih sasvim loe izvedenih pogubljenja?"
	"Nisam. Zar nee nimalo ovog mesa pojesti?"
	"Nisam ni ja, ali sam o njima sluao i zato sam bio napet. Bilo je primera da se klijent otrgne i pobegne u gomilu. Pa onda da vrat bude preseen tek posle nekoliko udaraca. Ili muitelj izgubi svako samopouzdanje, tako da nije u stanju da nastavi. Kad sam naskakivao na ovu platformu, nisam mogao znati nee li se i meni neto od toga desiti. Da se desilo, mogao sam biti upropaen za ceo ivot."
	"'Ipak, to je straan nain da se zarauje za ivot.' Tako je, bar, rekao trnoviti bun svraku, zna."
	"Stvarno ne..." Zautao sam jer sam video da se neto pomaklo na suprotnom kraju sobe. Prvo sam pomislio da je pacov, a ja pacove ba mrzim; premnogo sam video ugrizlih klijenata u ublijeti pod naom kulom.
	"ta je ono?"
	"Neto belo." Obioh oko stola da pogledam. "List hartije. Neko nam je ubacio pisamce pod vrata."
	"Jo jedna enska eljna da spava s tobom", ree Jonas. Do tog trenutka ja sam ve podigao pismo. Bilo je uistinu napisano delikatnim enskim rukopisom, nekim sivkastim mastilom, na pergamentu. Prinesoh ga svei i poeh itati:

	Najdrai Severijane, Od jednog od ovih dobrih ljudi koji mi pomau doznala sam da si u selu Saltus, nedaleko odavde. To zvui previe dobro da bi bilo istinito, ali sada moram otkriti da li moe da mi oprosti.
	Kunem ti se da patnje koje si pretrpeo zbog mene nisu nastupile po mojoj volji. Od prvog trenutka elela sam sve da ti kaem, ali oni oko mene nisu hteli ni da uju za to. Ocenili su da niko ne treba da sazna, osim onih koji moraju da znaju (to je znailo: niko osim njih) i najzad su mi otvoreno rekli da e, ako ih ne budem sluala u svemu, odustati od plana i ostaviti me da umrem. Znala sam da bi ti dao ivot za mene i zato sam se usudila da se nadam da bi se takoe opredelio, kad bi bio u prilici da se opredeljuje, i da pretrpi patnje radi mene. Oprosti mi.
	Ali, evo, utekla sam i praktino sam slobodna - svoja sopstvena gospodarica, dokle god potujem jednostavna i humana uputstva Oca Inirea. Zato u ti ispriati sve, u nadi da e mi ti, kad sve uje, uistinu oprostiti.
	Zna kako sam uhapena. Setie se i koliko se tvoj majstor Gerlous brinuo za moju udobnost i koliko esto je poseivao moju eliju da razgovara sa mnom, ili nareivao da budem izvedena pred njega da bi on i drugi majstori mogli da mi postavljaju pitanja. To je bilo zato to mu je moj pokrovitelj, dobri Otac Inire, naredio da dobro pazi na mene.
	Kad je, najzad, postalo jasno da me autarh nee osloboditi, Otac Inire je sredio da to on uini. Ne znam ime je sve zapreeno majstoru Gerlousu, niti ta mu je nueno kao mito. Ali dovoljno je uinjeno i on mi je, nekoliko dana pre moje smrti - ti si mislio da je smrt, najdrai Severijane - objasnio kako e stvar biti izvedena. Naravno da nije bilo dovoljno da samo budem putena na slobodu. Morala sam biti osloboena na takav nain da za mnom ne krene nikakva potraga. Iz ovoga sledi da se morao stvoriti utisak da sam mrtva; ali majstor Gerlous je dobio uputstva da nikako ne dozvoli da umrem.
	Sad e se i sam dosetiti kako smo prosekli kroz ovaj zamraj prepreka. Dogovoreno je da budem podvrgnuta dejstvu jedne sprave koja oteuje samo iznutra, a majstor Gerlous ju je prethodno razoruao tako da mi nije mogla naneti nikakvu stvarnu tetu. Dogovoreno je da te zamolim, kad bude verovao da sam u agoniji, za neko sredstvo kojim bih okonala svoj nesretni ivot. Sve je prolo po planu. Ti si doneo no, ja sam se malo zasekla po ruci, unula pored vrata da bi neto krvi iscurelo napolje, onda sam razmazala krv po grlu i bacila se preko kreveta da bi me ti video kad zaviri u moj zatvor.
	Da li si gledao? Leala sam mirna kao smrt. Oi su mi bile sklopljene, ali kad si me video uinilo mi se da oseam tvoj bol. Malo je nedostajalo pa da zaplaem, seam se koliko sam se plaila da e videti da mi naviru suze. Najzad sam ula tvoje korake, previla ruku i oprala lice i vrat. Posle nekog vremena doao je majstor Gerlous i odveo me. Oprosti mi.
	Sada bih elela opet da te vidim, a ako Otac Inire isposluje oprotaj za mene, to je sveano obeao da e uiniti, nee biti razloga da se ikad vie rastajemo. Ali doi odmah kod mene - ekam njegovog glasnika, a ako glasnik stigne, morau da poletim u Kuu apsoluta da se bacim pred noge autarha, ije ime neka bude triput blagosiljani melem na oprenim elima njegovih robova.
	Ne govori nikome o ovome, nego kreni na severoistok od Saltusa i idi sve dok ne naie na potok koji krivudavo tee ka olu. Idi uzvodno njegovom obalom i videe da izvire iz ulaza u jedan rudnik.
	Ovde ti moram preneti jednu vrlo ozbiljnu tajnu, koju nipoto ne sme otkriti drugima. Taj rudnik je jedna od autarhovih riznica i on tu dri velike zalihe metalnog novca, dragocenog metala u polugama i dragog kamenja za sluaj da jednog dana bude oteran sa Feniksovog prestola. To mesto uvaju izvesne sluge Oca Inirea, ali njih ne treba da se plai. Dobili su uputstva da me sluaju, a ja sam im rekla o tebi i naredila im da te ne zaustavljaju, nego da te puste da ue slobodno. Ui, dakle, u rudnik i idi uzvodno do kraja, do mesta gde voda izbija iz kamena. Tu te ekam i tu piem, u nadi da e oprostiti svojoj
	Tekli

	Ne mogu opisati plimu radosti koja me je obuzela dok sam itao, i to ne samo jednom, ovo pismo. Jonas, koji je video moje lice, u prvi mah je skoio iz stolice - mislim da mu se uinilo da u se onesvestiti - ali je onda ustuknuo kao od ludaka. Kad sam najzad presavio pismo i stavio ga u jahaku torbicu, nije nita pitao (jer Jonas je bio pravi prijatelj) nego je samo svojim izgledom pokazao da je spreman da mi pomogne.
	"Potrebna mi je tvoja kobila", rekoh. "Mogu li je uzeti?"
	"Vrlo rado. Ali..."
	Ve sam skidao rezu s vratiju. "Ne moe sa mnom. Ako sve proe dobro, postarau se da ti bude vraena."
	Dok sam jurio niz stepenite i preko dvorita, to pismo je u mom umu progovaralo glasom same Tekle; i dok sam stigao do ulaza u talu, postao sam zaista ludak. Pogledom sam potraio Jonasovu meriipu, ali umesto nje ugledah ispred sebe velikog ata, destrijera, ija su lea bila na veoj visini nego moje oi. Nisam imao nikakvu predstavu ko je mogao jahati takvu ivotinju u ovom mirnom selu, niti me je to zanimalo. Bez trenutka oklevanja bacio sam se na njegova lea, potegao Terminus Est i jednim zamahom presekao uzde kojima je at bio vezan.
	Boljeg konja nikad nisam video. U jednom skoku naao se van tale, u drugom - na seoskoj ulici. Tokom jednog daha vremena pobojao sam se da bi se mogao spotaknuti o neki atorski konopac, ali destrijer je imao noge pouzdane kao u plesaa. Ulica je vodila istono, ka reci; im proosmo kue, poterah ga levo. Preskoio je preko jednog zida kao to bi neki deko preko tapa i poneo me punim galopom preko neke livade na kojoj su bikovi dizali rogove na zelenoj meseini.
	Nisam ni sad neki veliki jaha, a tad sam to jo manje bio. Mislim da bih i pored visokog sedla pao sa lea neke loije ivotinje pre nego to bismo preli prvu milju; ali moj ukradeni at se, ak i pri tako velikoj brzini, kretao glatko kao senka. A kao senka smo i morali izgledati, on sa svojom crnom koom, ja u fuliginskom ogrtau. Nije usporio sve dok nismo pregazili potok pomenut u pismu. Tad sam ga usporio - delimino potezanjem uzdi, ali vie govorom, koji je on sluao kao to brat slua. Nije postojala staza ni levo ni desno od potoka i nismo mnogo odmakli, a pred nama se nalo, du obe obale, mnogo drvea; uveo sam ga tada u sam potok (iako se tome opirao), pa smo nastavili da napredujemo uz penuave brzake kao ovek koji se penje uz stepenice i da preplivavamo duboka jezerca.
	Vie od jedne smene vremena gazili smo kroz taj potok, kroz umu veoma slinu onoj kroz koju smo Jonas i ja proli kad smo na kapiji Saalnici bili razdvojeni od Dorkas, dr Talosa i ostalih. Onda obale poee postajati uzdignutije i neravnije, a drvee manje i krivlje. Poesmo nailaziti i na stene u koritu potoka; po njihovim etvrtastim uglovima znao sam da su delo ljudskih ruku i da smo u oblasti gde se nalaze rudnici, a da su ispod nas razvaline nekog velikog grada. Put nam je bio strmiji, a moj at je, i pored svojih izvanrednih osobina, povremeno posrtao na klizavom kamenju, tako da sam morao sjahati i voditi ga. Ovim nainom proosmo kroz niz malih, snenih udubina: svaka je bila tamna, u senci svojih visokih strana, ali svaka i posuta pegama zelene meseine i u svakoj su odzvanjali zvuci vode - samo vode, nikakvi drugi. Oko tih zvukova bila je optoena tiina.
	Najzad uosmo u udolinu manju i uu od svih dotadanjih; a na njenom kraju, priblino lanac daleko od mesta gde se meseina slivala na jednu golu strminu, videh mrani otvor. Odatle je potok izbijao, navirui kao pljuvaka sa usana nekog okamenjenog titana. Naoh jedno mestace pokraj vode dovoljno ravno da moj at na njemu stoji i snaoh se da ga tu nekako veem, uvorujui ostatke njegovih uzdi oko jednog patuljastog drveta.
	U prolosti je tu, svakako, postojala drvena skela kojom se ovek mogao popeti do rudnika, ali istrunula je i nestala odavno. Iako je, na meseini, uspon izgledao nemogu, uspeo sam da pronaem nekoliko oslonaca u prastarom zidu i da se uz njega, s jedne strane padajueg mlaza vode, popnem.
	Kad sam ve zavukao ruke u otvor, uo sam, ili mi se uinilo da sam uo, neki zvuk iz udoline iza mene. Zastao sam i osvrnuo se da pogledam. Huka vode bila je takva da bi nadjaala svaku drugu buku osim zova trube ili kakve eksplozije, pa je i ovu buku iza mene nadjaala, a ipak, neto sam osetio - moda zvuk kamena koji je o kamen udario, ili pljusak neega po vodi.
	Udolina je izgedala mirno i tiho. Onda videh kako se moj destrijer pomie i kako njegova ponosita glava i napred nauljene ui izlaze za trenutak na svetlost. Zakljuih da sam to samo uo udar njegovih elikom potkovanih kopita po steni, jer je topotao nezadovoljan to je tako tesno privezan. Uvukoh i telo u ulaz rudnika i uinivi to (kao to sam kasnije doznao) spasoh sebi ivot.
	ovek iole pametan, kreui kao ja i znajui da mora da ue u jedno takvo mesto, poneo bi fenjer i obilnu zalihu svea. A ja sam bio toliko izluen pomilju da je Tekla jo iva, da nisam imao nita takvo. Zato sam se pomicao malo pomalo napred, kroz mrak, i nisam ni desetak koraka preao, a meseina iz doline sasvim je nestala iza mene. izme su mi bile u potoku, pa sam hodao isto kao maloas dok sam vodio ata uz taj potok. Terminus Est mi je bio okaen preko levog ramena; nisam se plaio da bi se vrh maa mogao pokvasiti u potoku, jer je svod tunela bio tako nizak da sam hodao presamien. Iao sam dugo na taj nain, neprestano u strahu da sam pogreio odredite, da me Tekla eka na nekom drugom mestu i da e ekati uzalud.

	                            
 6. PLAVA SVETLOST

	Toliko sam se privikao na zvuk proticanja ledene vode, da bih tada kazao, da me je neko pitao, da oko mene vlada tiina; ipak, to nije bila tiina, a kada se u jednom asu, sasvim iznenada, tesni tunel otvorio u prostranu, a podjednako mranu dvoranu, odmah sam, po promeni u muzici potoka, znao da se to dogodilo. Nainio sam jo jedan korak, pa jo jedan i digao glavu. Nije vie bilo robusnih stena o koje bih udario. Podigao sam ruke. Nita. Dohvatio sam Terminus Est za dralju od oniksa i razmahnuo njime, ne vadei ga iz korica. Opet nita.
	Onda sam uinio neto za ta ete vi, koji itate ove zapise, zakljuiti da je bilo zaista glupo, mada morate imati na umu da je meni bilo reeno da su straari u rudniku upozoreni na moj dolazak i da im je naloeno da me ne napadaju. Povikao sam Teklino ime.
	A eho je odgovorio: Tekla... Tekla... Tekla..."
	Onda opet tiina.
	Dosetih se da je trebalo da idem uz vodu sve do mesta gde ona izvire iz kamena, to nisam uinio. Moda su galerije, kroz koje ona ovde protie, ispod brega, isto onako mnogobrojne kao udoline pod bregom? Poeh opet da gacam napred, probajui nogom oslonac pri svakom koraku, iz straha da bih ve pri sledeem koraku mogao upasti preko glave u vodu.
	Ni pet koraka nisam tako napravio, kad zauh neto, udaljeno ali razgovetno, iznad apata vode koja je sad tekla glatko. I ni pet daljih, a ugledah svetlost.
	Nisu to bili smaragdni odrazi legendarnih meseevih uma, a ni onakvo svetlo kakvo bi straari mogli nositi - skerletni plamsaji buktinje, zlatno zraenje svee, ak ni prodorni beli zrak koji sam ponekad viao, nou, iznad Citadele, kad su autarhovi letei amci prolazili visoko iznad nje. Bilo je to pre neto nalik na svetlucavu izmaglicu, ponekad prividno bez ikakve boje, ponekad neisto ukasto. Bilo je nemogue rei koliko je udaljeno, a inilo se da nema ni oblika. Neko vreme je ta pojava svetlucala pred mojim oima, a ja sam, i dalje idui uz struju, pljuskao ka njoj. Onda se toj pojavi pridruila druga takva.
	Teko mi je da se usredsredim na dogaaje iz sledeih nekoliko minuta. Moda svaki ovek dri u svojoj podsvesti izvesne trenutke uasa, kao to je naa ublijeta drala, u svom najniem nastanjenom spratu, one klijente iji su umovi odavno uniteni ili preobraeni u neki oblik svesti koji vie nije ljudski. Poput tih klijenata i ove moje uspomene vrite i ibaju svojim lancima po zidovima, ali retko dospevaju na dovoljnu visinu da vide svetlost.
	Ono to sam doiveo pod bregom ostaje sa mnom kao to su oni ostajali sa nama, ostaje neto to nastojim da zakljuam u najudaljenije zakutke svog uma, ali ega ipak s vremena na vreme postanem svestan. (Pre ne tako dugog vremena, dok je "Samru" jo bio u blizini ua ola, bacio sam pogled, nou, preko krmene ograde; sa tog mesta sam video da se svako zamakanje vesala ukazuje kao taka fosforescentne vatre, pa sam na trenutak zamislio da su to oni ispod brega konano doli po mene. Ja sad mogu njima komandovati, ali to mi je slaba uteha.)
	Prvoj svetlosti koju sam video pridruila se, kao to rekoh, i druga, onda njima trea, pa etvrta, a ja sam gazio dalje. Uskoro ih je bilo premnogo za brojanje; ali ne znajui ta su, ja sam ak nalazio neku utehu i ohrabrenje u njihovom prisustvu, jer sam zamiljao da bi svaka mogla biti, recimo, varnica sa neke meni nepoznate vrste buktinje koju dri jedan od straara pomenutih u pismu. Preavi daljih desetak koraka, video sam da se te mrlje svetlosti sakupljaju u neki obrazac, uobliuju u neto nalik na strelu ili bode, sa vrhom ka meni. Onda sam uo, vrlo tiho, zvuk nalik na urlanje zveri u kuli zvanoj Medved, koje tamo nastane kad zverima donose hranu. Mislim da sam jo i tad mogao pobei da sam se okrenuo i navalio u bekstvo.
	Ali nisam. Urlanje se pojaavalo - nisu to bili ba ivotinjski urlici, ali nije bila ni vika ljudi, ak ni najrazbenjenije ljudske rulje. Video sam da te mrlje svetlosti nisu bezobline, kao to mi se ranije inilo. Svaka je bila u onom obliku koji se u umetnosti naziva zvezdom, a koji ima pet nejednakih vrhova.
	Stao sam tek tad, kad je bilo daleko prekasno.
	Do tad se nesigurna, bezbojna svetlost tih zvezda toliko pojaala, da sam mogao videti i neke oblike oko mene, u vidu senki koje su se nad mene nadnosile. I levo i desno bile su mase iji su uglovi nagovetavali da su ljudske tvorevine - inilo se da hodam kroz sahranjeni grad (koji u vom sluaju nije bio poruen teinom zemljita odozgo) iz koga saltuski rudari izvlae svoja blaga. Izmeu tih masa stajali su niski, a iroki stubovi koji su se odlikovali svojevrsnom sreenom nepravilnou: viao sam neto slino kod kamara ogrevnog drveta, gde su cepanice naslagane tako da svaka viri iz celine, ali ipak svaka i ini deo celine. Ovi stubovi su blago svetlucali, do njih je stizala mrtvaka svetlost tih pokretnih zvezda i onda se od njih odraavala kao neto manje zlokobno, ili bar lepe.
	Jedan trenutak sam se pitao ta li predstavljaju ti stubovi; onda sam opet pogledao zvezdaste oblike i prvi put ih stvarno video. Da li vam se ikad desilo da mukotrpno idete kroz no prema neemu to vam izgleda kao prozor seoske kuice i da onda shvatite da je to signalna vatra na nekoj velikoj tvravi? Ili da se penjete, okliznete, zadrite se da ne padnete, onda pogledate dole i vidite da je u pitanju provalija stotinu puta dublja nego to ste mislili? Ako ste tako neto doiveli, moete imati neku predstavu o onome to sam ja tada osetio. Te zvezde nisu bile nikakve iskre, bile su to ovekolike prilike, a izgledale su malene samo zato to je peina u kojoj sam stajao bila daleko vea nego to sam ikada i pomislio da takvo mesto moe biti. A ti ljudi, koji i nisu izgledali kao ljudi, jer su im ramena bila zdepastija nego ljudska, a tela povijenija, jurili su ka meni. Ono urlanje koje sam uo bilo je njihovo, bili su to njihovi glasovi.
	Okrenuo sam se i, naavi da ne mogu potrati, iskoio na obalu, gde su stajale ta tamna oblija. Napadai su mi ve doli nadomak, neki su me ve i obilazili u irokom luku s leve, kao i s desne strane, da me odseku od spoljanjeg sveta.
	Bili su uasni na jedan nain za koji nisam siguran da ga mogu objasniti - liili su na majmune zbog svojih izoblienih, dlakavih tela, sa dugakim rukama, kratkim nogama i debelim vratovima. Zubi su im bili kao onjaci sabljastih tigrova, povijeni, sa testerastim ivicama, i pruali su se preko njihovih masivnih vilica, nadole - jo za duinu prsta nadole. A ipak ni sve to, kao ni fosforescirajui sjaj njihovog krzna, nije izazvalo moj uas. U pitanju je bilo neto u njihovim licima, moda u ogromnim, bledozeninim oima. Oi njihove govorahu da su oni ljudska bia ba koliko i ja. Kao to su starci zatoeni u truleim telima, kao to su ene zakljuane u slaba tela zbog kojih postaju plen odvratnih elja hiljada ljudi, tako su i ovi ljudi bili umotani u maske mrtvaki bledih ovekolikih majmuna, i to im je bilo poznato. Dok su me opkoljavali, razabrao sam svest o tome, a prizor je bio utoliko gori to su ba oi bile jedini njihov deo koji nije svetleo.
	Udahnuo sam da jo jednom viknem "Tekla". Onda sam shvatio, zatvorio usta i potegao Terminus Est.
	Jedan napada, krupniji ili bar hrabriji od ostalih, poe na mene. Imao je kratki malj ija je drka nekada bila neija butna kost. Ostajui malice izvan domaaja mog maa, pretio mi je maljem, urlao, pljeskao metalnom glavom tog oruja po svojoj dugakoj aci.
	Neto je uznemirilo vodu iza mene i ja se okrenuh na vreme da vidim jednog od tih fosforescirajuih ljudi-majmuna kako gazi preko potoka. Odskoio je unazad kad sam zamahnuo na njega, ali ga je etvrtasti vrh paloine zakaio ispod mike. Tako je izvrsno seivo to bilo, tako velianstveno okaljeno i sa tako savrenom ivicom, da je proseklo sebi put kroz njegovu grudnu kost i izilo napolje.
	Pao je, a voda je odnela njegov le, ali pre nego to sam ga posekao video sam da mu je gaenje kroz potok bilo neugodno i da mu je usporavalo pokrete bar koliko i meni. Okreui se da bih stalno video sve svoje napadae, uzmakao sam u potok i poeo polako da se kreem prema spoljanjem svetu. Imao sam oseaj da u biti bezbedan ako se domognem onog tesnog tunela; ali, imao sam i jasno saznanje da mi oni to nikada nee dozvoliti.
	Zbili su se jo gue oko mene; sad ih je ve moralo biti nekoliko stotina. Svetlost koju su odavali bila je toliko jaka da sam sad video da su one velike uglaste mase uistinu graevine, i to sazdane na onaj najdrevniji nain, od neprekinutog sivog kamena. Bile su svuda uprljane izmetom slepih mieva.
	Oni niski stubovi nepravilne grae bili su od poluga dragocenog metala; poluge u svakom sloju bile su naslagane popreno u odnosu na one u sloju ispod. Po boji sam ocenio da je to srebro. Bilo je po stotinu poluga u svakom stubu i, nesumnjivo, mnogo stotina stubova u tom podzemnom gradu.
	Sve ovo sam video dok sam nainio est koraka. Pri sedmom su jurnuli na mene, bar dvadesetorica, sa svih strana istovremeno. Nije bilo vremena za iste udarce kroz grlo. Razmahivao sam paloinom ukrug, a njeno pevanje je ispunilo taj podzemni svet i odjekivalo od kamenih zidova i kamenog svoda, ujno i pored rike i vritanja.
	ovekovo oseanje vremena poludi u takvim trenucima. Seam se njihovog juria i mojih mahnitih udaraca, ali, u retrospektivi, stiem utisak da se sve okonalo u roku od jednog daha. Padoe dvojica, pa petorica i desetorica, a voda oko mene postade krvavocrna u mrtvakoj svetlosti, zaguena mrtvima i umiruima; ali napadali su i dalje. Udarac koji me je pogodio u rame bio je kao tresak pesnice nekog diva. Terminus Est mi iskliznu iz ruke, a teina njihovih tela me potisnu pod vodu gde, ne videi nita, poeh grabiti tamo i amo. Onjaci jednog mog neprijatelja zasekoe me kao dva klina, ali on se, rekao bih, uplaio davljenja, pa se nije borio kao to bito inae inio. Zario sam prste u njegove iroke nozdrve i prelomio mu vrat, iako je bio vri od ljudskog.
	Da sam tada uspeo da zadrim dah i provuem se do tunela, mogao sam pobei. inilo se da ljudi-majmuni ne znaju tano gde sam i ja prevalih neko malo rastojanje plovei ispod vode. Plua su mi ve prskala; izdigoh lice do povrine i oni se bacie na mene.
	Svakom oveku sigurno doe i trenutak kad bi, po svemu, trebalo da umre. Od onda, pa do sad, vrsto verujem da je to bio moj trenutak. Sav svoj potonji ivot smatram istim arom, sasvim nezasluenim poklonom. Nisam imao nikakvo oruje, a desnica mi je bila utrnula od udarca i zaseena. Ljudi-majmunoni su sad bili hrabri. Ta hrabrost mi je dala jo jedan trenutak ivota, jer se toliko njih tiskalo da me epaju, da su jedan drugom onemoguavali pristup. Jednoga sam ritnuo u lice. Drugi me je zgrabio za izmu; ukazao se neki sev svetlosti i ja (pokrenut ne znam kojim porivom ili kojim nadahnuem) pruih ruke da to zgrabim. Uhvatih Kandu.
	Kao da je sakupila u sebe svu tu mrtvaku svetlost i obojila je bojom ivota, Kanda prosu iz sebe poplavu istog azura koje ispuni peinu. Tokom jednog otkucaja srca ljudi-majmuni su ostali nepomini, kao da ih je zaustavio zvon nekog gonga; podigao sam dragulj iznad glave; kakvoj sam se njihovoj mahnitosti ili stravi nadao (ako sam se uopte stvarno nadao iemu) sad ne umem rei.
	Dogodilo se neto sasvim drugo. Ljudi-majmuni nisu pobegli vritei, ali nisu ni nastavili napad. Poeli su odstupati, a kad su najblii bili moda tri koraka daleko od mene, unuli su i poeli pritiskati svoja lica na pod rudnika. Opet je zavladala ista onakva tiina kao kad sam prvi put kroio u peinu: nigde ni zvuka, osim apata vodene struje; ali sad sam video sve, od kamara uprljanih srebrnih ingota blizu kojih sam stajao, pa sve do kraja peine, do jednog provaljenog zida niz koji su ljudi-majmuni bili sili, izgledajui mi, tada, kao mrljice blede vatre.
	Poeo sam da odstupam. Na to su ljudi-majmuni digli poglede, a njihova lica kao da su postala ljudska. Kad sam ih ugledao takve, znao sam kakvi su eoni borbe doveli do razvoja tih njihovih kandi, i oiju nalik na tacne, i klempavih velikih uiju. Mi smo, vele magovi, nekada bili ovekoliki majmuni, sreni majmuni u umama koje su tako davno progutane pustinjama da od njih ni imena nisu ostala. Starci podetinje kad im godine konano pomute um. Nije li mogue da e se i ljudski rod vratiti (kao starac) satrunuloj slici onoga to je nekad bio, ako staro sunce konano umre, a mi ostanemo da se u mraku otimamo oko kostiju? Ugledao sam nau budunost - ili, bar, jednu budunost - i osetio vie saaljenje prema onima koji su u svojim mranim bitkama pobedili nego prema onima koji su izlili svoju krv u tu no bez kraja.
	Zakoraio sam unatrag (kao to rekoh) i nainio jo jedan takav korak, ali nijedan ovek-majmun nije pokuao da me zaustavi. Onda sam se setio Terminus Esta. Ako bih i iz najee bitke pobegao, a moju paloinu ostavio, prezirao bih sebe. A tek da iziem mirno, nenapadan, a nju da ostavim - takvu pomisao nisam mogao podneti. Krenuh jo jednom napred, traei, pri svetlosti Kande, moje blistavo seivo.
	Na to lica ovih udnih, izoblienih ljudi kao da se obasjae radou i ja po njihovim pogledima videh da su se ponadali da nameravam da ostanem s njima, u kom sluaju bi i Kanda, sa svojim plavim zraenjem, bila veno njihova. Kako uasno zvui ta mogunost sada, dok je stavljam na papir; a ipak, mislim da takav ivot ne bi bio stvarno uasan. Iako su izgledali kao zveri, video sam oboavanje na svakom od tih surovih lica, tako da sam pomislio (a mislim i sad) da, iako su loiji od nas u mnogo pogleda, ti stanovnici skrivenih gradova ispod Urta imaju u poneemu i bolje osobine nego mi: blagoslov jedne rune nevinosti poiva na njima.
	Tragao sam s jedne strane na drugu, od obale do obale, ali nisam video nita, mada mi se inilo da iz Kande izvire sve vie svetlosti, sve bletavije, tako da je najzad svaki od kamenih zuba koji su visili sa peinske tavanice bacao iza sebe senku otrih ivica, crnu kao katran. Najzad doviknuh tim ljudima koji su uali: "Moj ma... Gde je moj ma? Da li ga je neko od vas uzeo?"
	Ne bih im se obratio da nisam bio napola izludeo od straha da u paloinu izgubiti; ali oni su, inilo se, razumeli. Poee da mrmljaju izmeu sebe, i da se mrmljanjem obraaju meni, i da mi, ne ustajui, upuuju neke znake, koji su nagovetavali da se oni nee vie boriti; pruali su svoje bude i svoja koplja od zaotrenih kostiju, ka meni, da ih uzmem.
	Onda se, preko mrmora vode i mrmljanja ljudi-majmuno, zauo novi zvuk i oni svi zamukoe. Kad bi neko udovite grizlo noge samog sveta, kripanje njegovih zuba zvualo bi ba tako. Korito potoka (u kome sam jo stajao) zadrhta, a iz bistre vode se die izvesna koliina finog muljevitog taloga, tako da je izgledalo da kroz vodu krivuda traka dima. Zauh odnekud, iz nekih udaljenih dubina, jedan korak, ali kakav; tako bi mogla koraknuti neka od kula, kad doe Sudnji dan, kada e, po predanju, svi gradovi Urta krenuti jakim koracima prema zori Novog sunca.
	Zatim, drugi korak.
	Odjednom ljudi-majmuni poustajae i, zgureni gotovo do zemlje, poee da bee ka drugom, udaljenijem kraju peine, sada tihi i hitri kao slepi mievi u letu. Sa njima je otila i svetlost, pa je izgledalo, kao to sam se ja, iz nekog razloga, i pribojavao, da se Kanda razbuktala za njih, a ne za mene.
	I trei korak dopre iz podzemlja, a sa njim se ugasi i poslednji traak svetla; ali u tom asu, zahvaljujui tom poslednjem zraku, ugledah Terminus Est kako lei u najdubljoj vodi. U mraku sam se sagnuo, ugurao Kandu opet u saru moje izme i dohvatio ma; to inei, otkrio sam da mi ruka vie nije utrnula i da je opet jaka kao pre bitke.
	Zatutnjao je i etvrti korak, a ja sam se okrenuo i dao u bekstvo, pipajui otricom maa ispred sebe. Kakvo smo bie prizvali iz korena kontinenta, mislim da sada znam. Ali tada nisam znao, niti sam znao da li je razbueno urlanjem ljudi-majmuna, sjajem Kande, ili nekim drugim uzrokom. Jedino sam znao da u dubinama tla ispod nas postoji neto pred ime i ljudi-majmuni, iako su izgledom tako strani, a brojano tako jaki, bee kao iskrice niz vetar.

	                            
 7. UBICE

	Kad se seam svog drugog prolaska kroz tunel koji je vodio do spoljanjeg sveta, imam utisak da je to potrajalo itavu jednu smenu, ili due. Mislim da moji nervi posle tog dogaaja vie nikad nisu bili potpuno zdravi, jer ih je muila ta neumoljiva uspomena. A tad su bili do krajnosti napeti, tako da se inilo da tri koraka traju koliko itav ivot. Bio sam, naravno, uplaen. Jo od kad sam bio mali deak niko me nije nazvao kukavicom, a u izvesnim prilikama izvesne osobe su govorile da sam hrabar. Svoje gildake dunosti sam obavljao ne trepnuvi; ratovao sam i uputao se, takoe, u privatne borbe; pentrao sam se po liticama, nekoliko puta se umalo nisam udavio. Ipak, verujem da nema druge razlike izmeu onih ljudi koje nazivamo hrabrima i onih koje igoemo kao kukavice, osim te to se ovi drugi uplae pre opasnosti, a prvi tek posle opasnosti.
	Sigurno je da niko ne moe biti mnogo uplaen tokom neke velike, neposredne ivotne opasnosti - um je odve usredsreen na samu stvar i na postupke potrebne da se ona savlada ili izbegne. Kukavica je, dakle, kukavica zato to je sa sobom doneo svoj strah; osobe koje smatramo plaljivima ponekad e nas zapanjiti svojom hrabrou, ako niim nisu prethodno upozorene na pribliavanje opasnosti. Majstor Gerlous, za koga sam, kao deak, mislio da je potpuno neustraiv, neosporno je bio kukavica. U vreme kad je Drote bio kapetan egrta, Rohe i ja smo posluivali, i to naizmenino, majstora Gerlousa i majstora Palaemona; jedne noi, majstor Gerlous se povukao u svoju kabinu, naredio mi da ostanem da mu punim pehar, a onda je poeo da mi se poverava.
	"Mome, zna li klijentkinju po imenu Ija? Ker jednog armigera, ba dobro izgleda."
	Kao egrt, nisam imao mnogo dodira sa klijentima; odmahnuo sam glavom.
	"Za nju je nareeno da je napastvujemo."
	Pojma nisam imao ta to znai, pa sam rekao: "Da, gospodaru."
	"To je najvea sramota koja se moe dogoditi eni. Ili mukarcu. Biti napastvovan. Od muitelja." Dotakao se po prsima i zabacio glavu da me pogleda. Imao je glavu izuzetno sitnu za tako krupnog oveka; da je nosio koulju ili jaknu (to, naravno, nije), ovek bi mogao pomisliti da je obloena jastuiima iznutra.
	"Da, majstore."
	"Zar se nee ponuditi da ti to uradi umesto mene? Mlad momak kao to si ti, pun soka. Nemoj mi rei da jo nema dlake."
	Konano sam shvatio ta on to ima na umu, pa sam mu rekao da nisam znao da je tako neto dozvoljeno, s obzirom na to da sam jo egrt; ali da u ispuniti nareenje ako ga on da.
	"I verujem da bi ti to ispunio. Nije ona loa, zna. Ali je visoka, a ja ne volim visoke. U toj porodici postoji kopile nekog uzvienog, pokolenje-dva unatrag, to moe biti siguran. Krv e priznati, kae se, mada jedino mi znam celokupno znaenje toga. Hoe li da to uradi?"
	Pruio je pehar, ja natoih. "Ako vi tako elite, gospodaru." Istina je bila da me je ta misao uzbuivala. Nikada do tada nisam imao enu.
	"Ne moe. Moram ja. ta ako bi me pitali? A moram i da jemim ta je izvreno - da potpiem dokumente. Majstor gilde sam ve dvadeset godina, a jo nijednom nisam krivotvorio papire. Pretpostavljam da misli da ja nisam sposoban da to uradim."
	Nikad do tog trenutka meni ta misao nije pala na um, ba kao to istu stvar, ali u suprotnom smeru (da bi mogao jo imati potenciju, makar i malo) nisam nikada pomislio u vezi sa majstorom Palaemonom, ija su pogurenost, seda kosa i zuree soivo inili da izgleda kao da je oduvek bio oronuo.
	"Pazi ovamo", ree majstor Gerlous i, sa naporom, ustade.
	Bio je jedan od onih koji mogu da hodaju dobro i govore jasno i kad su veoma pijani; priao je ormanu energinim i pouzdanim koracima, ali kad je vadio jedno plavo porcelansko lone, na trenutak sam imao utisak da e ga ispustiti.
	"Ovo je jedna retka i jaka droga." Skinuo je poklopac i pokazao mi tamnosmei prah. "Nikad ne omane. Morae jednog dana da je koristi, pa je dobro da zna za nju. Zahvati krajem noa samo onoliko koliko moe da ti stane ispod nokta, razume? Ako uzme previe, nekoliko dana nee moi da se javno pojavljuje."
	Rekao sam: "Zapamtiu, majstore."
	"Naravno, to je otrov. Sve su to otrovi, a ovaj je najbolji - malo vie od te koliine bi te ubilo. Sem toga, ne sme ga ponovo uzeti sve do sledee meseeve mene, jasno?"
	"Moda bi bolje bilo da brat Korbinijan odmerava dozu, majstore." Korbinijan nam je bio apotekar; plaio sam se da bi Gerlous mogao progutati celu kaiicu toga pred mojim oima.
	"Meni? Ma ne treba meni to." On prezrivim kretnjama spusti poklopac na lone i tresnu lone nazad na odgovarajue mesto na polici u ormanu.
	"To je dobro, majstore."
	"Osim toga" (on mi namignu), "imau i ovo." Iz svoje jahake torbice on izvue jedan gvozdeni falus. Bio je dug oko pedalj i po i bio snabdeven jednim konim kaiem na kraju suprotnom od vrha.
	Vama koji ovo itate izgledae idiotski, ali ja u prvom trenutku nisam mogao ni da zamislim za ta bi ta stvar mogla posluiti, iako je anatomski realizam falusa bio ak i nametljiv. Dooh na ludu pomisao da je Gerlous od vina podetinjio i da sad razmilja kao mali deak koji pretpostavlja da nema bitne razlike izmeu njegovog drvenog konjia i pravog konja. Doe mi da se nasmejem.
	"'Napastvovati' - to je njihova re. Tu su nam, vidi, ostavili rupicu da se izvuemo." Pljesnuo je gvozdenim falusom po svom dlanu - a to je, kad sada pomislim, isti onaj gest kojim mi je ovek-majmun pretio svojim mlatilom. Onda sam shvatio, pa me je obuzelo gaenje.
	Pa ipak, to gaenje nije emocija koju bih sada osetio pod istim okolnostima. Nisam imao nimalo saoseanja za klijentkinju, jer o njoj nisam ni razmiljao; bilo mi je samo, na neki nain, odvratno da majstor Gerlous, tako krupan i jak, mora da se oslanja na neki smei praak i, jo gore, na taj gvozdeni falus koji je mogao biti otesterisan sa nekog kipa - moda je ba tako i pribavljen. A tog istog Gerlousa sam video u jednoj drugoj prilici kada je klijentkinji trebalo uraditi tu stvar odmah, jer je pretila opasnost da umre, posle ega nareenje o napastvovanju ne bi moglo biti izvreno; tada je Gerlous uradio ono to je trebalo bez ikakvih prakova, bez gvozdenog falusa i bez tekoa.
	Majstor Gerlous je, dakle, bio kukavica. Ipak, njegov kukaviluk je moda bio bolji nego ona hrabrost koju bih ja na njegovom mestu pokazao, jer hrabrost nije uvek vrlina. Bio sam hrabar u trenucima borbe sa ljudima-majmunima, ali moja hrabrost bila je samo meavina zadrtosti, iznenaenosti i oajanja; a sada, u tunelu, gde vie nije bilo nikakvog razloga za strah, plaio sam se i malo je nedostajalo da prospem mozak o neku kameninu na tom niskom svodu, ali jurio sam bez zastoja i usporavanja sve dok nisam pred sobom video otvor koji je bio uoljiv zahvaljujui blagoslovenoj zelenoj meseini. Tada sam, ipak, stao i, smatrajui da sam bezbedan, najbolje to sam moga obrisao paloinu neravnim rubom svog ogrtaa, pa je uvukao je u kaniju.
	To uradivi, nabacio sam je preko ramena i prebacio se preko ivice, pipkajui prstima mojih skroz namoenih izama da bih pronaao one izboine koje su me drale dok sa se peo. Ba kad se oslonih na treu, dve strele iz samostrela zveknue o kamen pokraj mene. Jedna se svakako zarila vrhom u neku pukotinu u drevnom zidu jer je tu ostala plamtei belom vatrom. Pamtim kako sam bio zaprepaen, a takoe kako sam se nadao, u onih nekoliko trenutaka pre nego to je trea udarila jo blie i zamalo me oslepila, da ti samostreli nisu od one vrste kod koje novi projektil sam naie pred kanap dok ga zatee tako da se brzo moe ponovo gaati.
	Kad je i trea strela udarila o kamen i eksplodirala, znao sam da su samostreli ba takvi, pa sam skoio dole da strelac koji je promaio ne bi imao priliku da odapne jo jednom.
	Postojala je, kao to je trebalo i da pretpostavim, duboka rupa puna vode na mestu gde je udarao potok, sruujui se iz ulaza rudnika. Okupah se jo jednom, ali poto sam bio ve mokar, tete nije bilo, tavie ugaene su grudvice plamena koje su mi bile prionule uz lice i ruke.
	Ovde nije moglo biti ni govora o nekom lukavom ostajanju ispod povrine. Voda me je poduhvatila kao da sam drveni tap i izbacila na povrinu gde se njoj htelo. A to je, mojom najveom dobrom sreom, bilo na izvesnoj daljini od litice, tako da sam dobio priliku da s lea osmotrim napadae dok sam se pentrao na obalu. Njih dvojica su, kao i ena koja je stajala izmeu njih, motrila mesto gde se taj slap obruavao.
	Poteui Terminus Est poslednji put te noi, doviknuo sam: "Ovde, Agija."
	Ve ranije sam se dosetio da je to ona bila u pitanju, ali sad kad se okrenula (bre od njih dvojice), ugledao sam njeno lice u meseini. Za mene je to bilo lice strave (iako, i posle sveg njenog samoomalovaavanja, divno) zato to je svojom prisutnou znailo da je Tekla sigurno mrtva.
	Blii od njih dvojice bio je toliko glup da je pokuao da digne samostrel do ramena pre potezanja obaraa. Sagnuo sam se i odsekao noge ispod njega, a kratka teka strela onog drugog fijuknula mi je iznad glave kao meteor.
	Dok sam se opet uspravio, drugi mukarac je odbacio taj svoj arbalest i potegao handar. Agija je bila bra, izmahnula je bodeom ka mom vratu jo pre nego to je njegovo oruje sasvim izilo iz korica. Izmakao sam njenom prvom udarcu, a drugi sam parirao, mada Terminus Est nije pravljen za maevanje. Moj nalet je odbacio Agiju unatrag.
	"Idi mu iza lea", ree ona drugom arbalesteru. "Ja ga mogu s preda."
	Nije odgovorio. Zinuo je i mahnuo vrhom handara u stranu. Dok ja jo nisam ni shvatio da ne gleda mene, pored mene u skokovima projuri bie grozniavo sjajno. Zauh runi zvuk lobanje koja se lomi. Agija se okrenula graciozno kao maka i svakako bi probola oveka-majmuna da joj ja udarcem nisam izbio taj dugaki otrovni bode iz ruke. Njeno oruje odzveketa preko kamena i upade u rupu sa vodom ispod slapa. Ona tad pokua bekstvo; zgrabio sam je za kosu i trzajem oborio na tle.
	ovek-majmun se, mumlajui, nadnosio nad le strelca koga je ubio - ni do danas ne znam da li je to bilo iz radoznalosti zbog strelevog izgleda, ili iz elje da ga opljaka. Pritisnuo sam Agijin vrat nogom, a ovek-majmun se uspravio i okrenuo da se suoi sa mnom, zatim se opet spustio u onaj uei poloaj koji sam video u rudniku i digao obe ruke. Jedna njegova aka bila je odseena; prepoznao sam isti rez uinjen Terminus Estom. ovek-majmun proguna neto meni nerazumljivo.
	Pokuao sam da odgovorim. "Jeste, ja sam to uinio. ao mi je. Sad je meu nama mir."
	Onaj pogled molbe ostade, zau se i novo mrmljanje. Krv je jo pomalo curila iz patrljka, ali ta rasa sigurno poseduje mehanizam za zatvaranje vena putem stezanja, kao to se za tilakodone pria; bez hirurke intervencije ovek bi od takve rane umro zbog krvarenja.
	"Ja sam je odsekao", rekoh. "Ali to je bilo dok smo se jo borili, pre nego to ste vi, ljudi, ugledali Kandu Pomiritelja."
	Onda mi pade na um da je on iao za mnom i iziao iz rudnika da bi jo jednom video taj dragulj i da je savladao svoj strah od onog bia ispod brega koje smo probudili. Gurnuh ruku u saru svoje izme i izvukoh Kandu i istog trena uvideh kako je glupo dovesti tu izmu i njen dragoceni teret Agiji nadohvat, jer njene oi se odmah rairie od gramzivosti dok se ovek-majmun poe jo poniznije pribijati uz tlo i pruati svoj jadni patrljak jo blie.
	Jedan trenutak provedosmo nepomini sve troje i mora biti da smo izgledali kao stvarno udna grupa u toj avetinjskoj svetlosti. Jedan zapanjeni glas - Jonasov - pozva: "Severijane!" odozgo, sa nekog izdignutijeg mesta. Kao ona trubna nota u pozoritu senki kojom se celo izigravanje prekida, taj uzvik je prekinuo nau nepominost. ovek-majmun pobee ka litici, a Agija pod mojom nogom poe da se bacaka i da psuje.
	Pljotimice sam je lupio paloinom i to ju je umirilo, ali nogu s nje nisam dizao sve dok mi se Jonas nije pridruio, posle ega smo njeno bekstvo mogli spreavati zajedniki.
	"Pomislio sam da bi ti mogla zatrebati pomo", ree on. "Vidim da nisam bio u pravu." Gledao je leeve one dvojice koji su bili sa Agijom.
	Rekoh: "To nije bila prava bitka."
	Agija se dizala u sedei poloaj, trljajui vrat i plea. "Bilo ih je etvorica, pa bismo te sredili i te kako, ali su iz rupe poela da ispadaju tela tih stvorova, tih tigrastih ljudi-svitaca, pa su se dvojica uplaila i kriom utekla."
	Jonas se svojom elinom akom poekao po glavi, to je tvorilo zvuk slian timarenju konja. "Znai da sam stvarno video ono to sam mislio da sam video. A ve sam poinjao da se pitam."
	Upitah ga ta je to mislio da je video.
	"Jednog stvora koji sija, obuenog u krzneni kostim, kako ti se klanja do zemlje. A ti si drao aicu zapaljene rakije, ini mi se. Ili tamjana? A ta je ovo?" Sagnuo se i digao neto sa ivice obale, sa mesta gde je ovek-majmun ranije uao.
	"Mlatilo."
	"Da, to vidim." Na kraju kotane drke postojao je obru od ile i Jonaz ga sad namesti oko svog anog zgloba. "Ko su ti ljudi koji su pokuali da te ubiju?"
	"Ubili bismo mi njega", ree Agija, "da nije bilo tog ogrtaa. Videli smo ga kako silazi iz rupe, ali ogrta ga je skrivao, pa moji ljudi nisu mogli videti metu, nego samo kou njegovih ruku."
	Objasnio sam najkrae to sam mogao kako sam se upetljao sa Agijom i njenim bratom blizancem i opisao smrt Agilusa.
	"Znai, sad je dola da mu se pridrui." Jonas prenese pogled sa nje na grimizno proaranu povrinu seiva Terminus Esta i malice slegnu ramenima. "Svoju meriipu sam ostavio tamo gore, pa bi moda bilo dobro da odem da se pobrinen za nju. Na taj nain u posle moi da kaem da nisam video nita. Je li to ena koja je poslala ono pismo?"
	"Trebalo je da znam. Njoj sam priao o Tekli. Ti o Tekli ne zna, ali ona je znala i pismo je bilo o tome. Priao sam joj dok smo ili kroz Botaniku batu u Nesusu. Bilo je greaka u pismu i stvari koje Tekla nikada ne bi napisala, ali ja, kad sam ga proitao, nisam zastao da o tome razmislim."
	Koraknuo sam unatrag i vratio Kandu u izmu, gurajui je duboko unutra. "Moda je, kao to veli, bolje da se potrudi oko tvoje ivotinje. Izgleda da se moja trgla i pobegla, pa emo moda morati naizmenino da jaemo tvoju."
	Jonas klimnu i poe se penjati putem kojim je i doao.
	"ekala si me, a?" upitah Agiju. "uo sam neto, a i destrijer je na taj zvuk nauljio ui. To si bila ti. to me niste onda ubili?"
	"Bili smo tamo gore." Ona pokaza rukom ka uzvisinama. "Traila sam od ljudi koje sam unajmila da te ustrele dok si gazio potokom. Bili su glupi i zadrti, kao to su mukarci uvek, i rekli su da nee da troe strele uzalud - jer e te ubiti neka stvorenja unutra. Zakotrljala sam odozgo jednu stenu, najveu koju sam mogla pokrenuti, ali tad je ve bilo prekasno."
	"Oni su ti priali o rudniku?" Agija je slegnula ramenima, a meseina je preobrazila njena gola plea u neto dragocenije i lepe od puti. "Sad e me ubiti, prema tome, ta ima veze...? Svi metani priaju prie o ovom mestu. Kau da ti stvorovi izlaze nou kad je oluja, kradu ivotinje iz staja i ponekad provale u neku kuu da bi ukrali dete. Ima i predanje da unutra uvaju blago, pa sam i to strpala u pismo. Kao, ako ti se ne ide po tvoju Teklu, moda doe za blago. Mogu li da ti budem okrenuta leima, Severijane? Ako time nita ne menjam, radije bih da ne gledam kad bude."
	im je to rekla, osetio sam da mi je dignut teret sa srca: do tog trena nisam bio siguran da u moi da joj zadam udarac gledajui je u lice.
	Tada sam digao svoj sopstveni gvozdeni falus. Dok sam ga dizao, muilo me je oseanje da treba Agiji da postavim jo jedno pitanje, ali nikako da se setim koje.
	"Udri", ree ona "spremna sam."
	Nogama potraih dobar oslonac, a moji prsti naoe na jednom kraju rukotitnika izrezbarenu ensku glavu, koja je znaila da se enska otrica nalazi s te strane.
	Malo potom ponovo: "Udaraj!"
	Ali ja sam se do tada ve bio popeo iz te udoline.

	                            
 8. KULTISTI

	U krmu smo se vratili utei, i to tako lagano da je istono nebo bilo sivo pre nego to smo stigli do sela. Jonas je rasedlavao svoju kobilu kad ja rekoh: "Nisam je ubio."
	Klimnuo je glavom, ne gledajui me. "Znam."
	"Gledao si? A rekao si da nee?"
	"uo sam njen glas kad si praktino ve stajao pokraj mene. Hoe li ona pokuati ponovo?"
	ekao sam, razmiljajui, a on je za to vreme preneo to malo sedlo u prostoriju za okainjanje opreme. Kad je iziao, rekao sam: "Da, siguran sam da hoe. Nisam je prinudio da ma ta obea ako na to misli. A ona obeanje ne bi ni odrala."
	"Pa ja bih je onda ubio."
	"Da", rekoh. "To bi bio ispravan postupak."
	Iz tale smo izili zajedno. Sad je u dvoritu krme bilo dovoljno svetla da vidimo bunar i iroka vrata koja su vodila u zgradu.
	"Ne mislim ja da bi to bio ispravan postupak - samo kaem da bih ja to uinio. Zamislio bih kako neko zariva no u mene dok spavam i kako umirem na nekom prljavom krevetu, a onda bih zamahnuo tom stvari. Ispravan postupak to ne bi bio." Jonas die onu budu koju je sauvao i njome mahnu otro, pravei grubu i nelepu parodiju seenja maem. Glava tog mlatila naie na svetlost i mi, obojica zapanjeni, buno udahnusmo vazduh.
	Ta glava bila je od tuenog zlata.
	Ni on ni ja nismo imali elje da se ukljuimo u zabave koje je vaar jo nudio onima koji su banili i pijanili svu no. Povukli smo se u nau zajedniku sobu i pripremili za spavanje. Kad je Jonas ponudio da podeli zlato sa mnom, odbio sam. Do tada sam ja imao novca u izobilju, dobio sam i predjam honorara, a Jonas je iveo, moglo se rei, od moje irokogrudosti. Sad sam bio srean to on vie nee oseati da je moj dunik. Postideo sam se i zbog toga to sam video da on ima tako potpuno poverenje u mene kad je to zlato bilo u pitanju, dok sam ja vrlo paljivo od njega prikrio (i zapravo nastavio i dalje da prikrivam) postojanje Kande. Oseao sam se obaveznim da mu to kaem, ali ipak na kazah; umesto toga naoh nain da izvuem nogu iz mokre izme, a da Kanda pri tome upadne u prostor za prste u izmi.
	Probudio sam se oko podne i kad sam se uverio da je Kanda jo tamo, razbudio sam i Jonasa, kao to je traio. "Trebalo bi da na vaaru bude i juvelira koji bi mi neto platili za ovo", ree on. "Bar u moi da se pogaam sa njima. Hoe sa mnom?"
	"Potrebno nam i neto za jelo, a dok obedujemo, ve e biti vreme da se pojavim na gubilitu."
	"Znai, natrag na posao."
	"Jeste." Dohvatio sam svoj ogrta. Bio je alosno pocepan, a izme su imale tupu boju i bile jo u izvesnoj meri vlane.
	"To moe da ti uije neka od ovdanjih sluavki. Nee biti jednako dobro kao novo, ali izgledae mnogo bolje nego sada." Jonas irom otvori vrata. "Ako si gladan, hajde sa mnom. Zbog ega si tako zamiljen?"
	U trpezariji krme, sa dobrim jelom izmeu nas dvojice, dok je u drugoj sobi krmareva ena iglom i koncem radila na mom ogrtau, ispriah Jonasu ta se desilo ispod brda i zavrih sa onim koracima koje sam uo iz dubine tla.
	"udan si ti ovek", bee sav njegov komentar.
	"A ti si jo udniji. Ne eli da se to sazna, ali nekakav si stranac."
	Osmehnuo se. "Kakogen?"
	"Stranac iz druge drave."
	Jonas prvo odmahnu, pa klimnu glavom. "Pa dobro, neka i jesam. Ali ti - ti ima taj talisman koji ti omoguuje da upravlja nonim morama, ti si otkrio ogromnu zalihu srebra. A ipak, pria mi o tome kao to bi neko drugi priao o vremenskim prilikama."
	Uzeh parence hleba. "udno jeste, slaem se. Ali udnovatost lei u Kandi, u predmetu, dakle, a ne u meni. A to se tie poveravanja tebi, zato da ne? Ako bih ti ukrao to zlato, mogao bih ga prodavati i troiti pare, ali ne verujem da bi dobro proao onaj ko bi pokuao da ukrade Kandu. Ne znam odakle mi to uverenje, ali imam ga... uostalom, Agija je ukrala Kandu. A to se tie srebra..."
	"Ukrala ju je i stavila tebi u dep?"
	"U ovu jahaku torbicu koja mi je na opasau. Bila je uverena da e me ubiti njen brat, imaj to na umu. Onda bi oni zatraili moje telo, kao to su i naumili, pa bi uzeli i Terminus Est i moj ogrta. Tako bi Agija dobila i moju paloinu i odeu i taj dragi kamen, a u meuvremenu, ako bi dragulj bio pronaen, krivica bi pala na mene, a ne na nju. Seam se..."
	"Da?"
	"Pelerinke su nas zaustavile kad smo pokuavali da iziemo. Jonase, smatra li da je istina da neki ljudi mogu da itaju misli drugih?"
	"Naravno."
	"Nije svako tako siguran. Majstor Gerlous je o toj ideji govorio povoljno, ali majstor Palaemon nije hteo ni da uje. Ipak, mislim da je vrhovna svetenica Pelerinki to mogla, bar do neke mere. Znala je da je Agija uzela neto, a ja nita. Ngnala je Agiju da se svue radi pretresa, ali mene nisu pretraili. Kasnije su unitile svoju katedralu, a rekao bih da su to uinile zbog gubitka Kande - bila je to, ipak, Katedrala Kande."
	Jonas zamiljeno klimnu.
	"Ali o neem sasvim drugom sam hteo da te pitam. Zanima me tvoje miljenje o onim koracima. Svi znaju za Erebusa i Abaju i ta druga morska bia koja e jednog dana izii na kopno. A ja ipak mislim da ti o njima zna vie nego veina nas ostalih."
	Jonasovo lice, ranije tako otvoreno, sad je bilo zatvoreno, sa izrazom koji je govorio da se dobro uva. "Zbog ega to misli?"
	"Zato to si bio mornar i zato to si priao ono o pasulju - zna, pred kapijom. Sigurno si video moju smeu knjiicu kad sam je itao gore u sobi. U njoj su ispriane sve tajne sveta, ili bar ono to su razni magovi govorili da te tajne jesu. Nisam proitao celu tu knjiicu, tavie nisam ni do polovine stigao, mada smo Tekla i ja imali obiaj da svakih nekoliko dana proitamo po jednu stavku iz nje i onda do sledeeg itanja da o toj stavci raspravljamo. Meutim, primetio sam da su sva objanjenja u toj knjiici jednostavna, ak prividno detinjasta."
	"Kao moja pria."
	Klimnuh glavom. "Tvoja pria je mogla biti uzeta iz nje. Kad sam je uruivao Tekli, mislio sam da je pisana za decu, ili za one odrasle koji uivaju u detinjastim stvarima. Ali kad smo malo poprali o nekim mislima iz nje, shvatio sam da su to misli koje su morale biti na taj nain iskazane da bi uopte mogle biti iskazane. Ako pisac hoe da objasni novi nain proizvodnje vina, ili najbolji nain voenja ljubavi, on se moe posluiti sloenim i tanim govorom. Ali u ovoj knjiici pisac je hteo da kae: 'U poetku bee samo heksaemeron, estodnevlje Postanja' ili 'Nije stvar u tome da se vidi slika kako stoji nepomino, nego da se vidi nepomino stajanje'. Ono bie koje sam uo ispod tla... da li je bilo jedno od njih?"
	"Nisam video." Jonas ustade. "Idem sad da prodam mlatilo, ali pre nego to poem, kazau ti ono to sve domaice pre ili kasnije kau svojim muevima: 'Pre no to nastavi da postavlja pitanja, zapitaj se da li zaista eli da sazna odgovor."
	"Samo jo jedno pitanje", rekoh mu, "a onda, obeavam, neu vie nita da te pitam. Dok smo prolazili kroz Zid, rekao si da su ona bia u njemu vojnici i nagovestio si da su tu rasporeeni da bi se oduprli Abaji i ostalima. Jesu li ljudi-majmuni vojnici iste te vrste? A ako jesu, od kakve su nam koristi borci ljudske veliine, kada su nai protivnici veliki kao planine? I zbog ega stari autarsi nisu koristili ljude kao vojnike?"
	Jonas umota mlatilo u krpu i stade; prebacivao je mlatilo iz ruke u ruku. "To su tri pitanja, a ja samo na drugo mogu odgovoriti pouzdano. Na druga dva mogu da odgovorim samo nagaanjima, a ovo to si obeao smatrau da vai: sada poslednji put razgovaramo o tim stvarima. Prvo, o poslednjem pitanju. Stari autarsi, koji nisu bili autarsi niti su imali tu titulu, jesu koristili ljudsku vojsku. Ali stvorili su odanije ratnike tako to su humanizovali ivotinje i, moda, u tajnosti, animalizovali ljude. Ti neljudski izvritelji carske volje bili su jo omraeniji kod stanovnitva - koje je vladare ionako mrzelo - pa su zato i morali biti odaniji. Zato su takvi borci mogli biti naterani da trpe stvari koje ljudi-borci ne bi trpeli. Mogue je da su zato prekomandovani u Zid. A moe postojati i neko sasvim drugo objanjenje."
	Jonas zastade i prie prozoru, te baci pogled napolje, ali ne na ulicu nego na oblake. "Na znam da li su tvoji ljudi-majmuni hibridi istog tipa. Onaj jedan koga sam video izgledao mi je sasvim kao ovek, osim to je imao krzno, pa bih bio sklon da se sloim s tvojom ocenom da su to ljudi koji su pretrpeli neku promenu u svojoj sutinskoj prirodi zbog svog ivota u rudnicima i zbog svog dodira sa ostacima grada koji je tamo zatrpan. Urt je sada veoma star. Veoma star i nema sumnje da su mnoga blaga sakrivena u minulim erama. Zlato i srebro se ne menjaju, ali uvari zlata i srebra mogu pretrpeti preobraaje udnije od onih kojima se groe preobraa u vino, a pesak u bisere."
	Rekoh: "Ali mi napolju trpimo tamu svake noi, a blaga izneta iz rudnika donose se nama. Zato se nismo i mi promenili?"
	Jonas nije odgovorio, a ja se setih svoga obeanja da ga neu nita vie pitati. Meutim, kad se okrenuo da se suoi sa mnom, bilo je u njegovim oima neto to mi je vikalo da sam glup, da se jesmo promenili. Opet mi okrete lea i zagleda se u nebo.
	"Dobro, dobro", rekoh, "ne mora na to da odgovori. A ono drugo pitanje na koje si se obavezao da odgovori? Kako mogu ljudski vojnici da se suprostave morskim udovitima?"
	"Tano si rekao da su Erebus i Abaja veliki kao planine i priznau da me je iznenadilo da to zna. Veini ljudi nedostaje uobrazilja potrebna da se zamisli neto tako veliko; narod misli da ta udovita nisu vea nego kue ili brodovi. Njihove stvarne razmere su tolike da na ovoj planeti nikad ne mogu izii iz vode - zgnjeila bi ih sopstvena masa. Ne zamiljaj da e na Zid navaliti pesnicama ili da e bacati stene. Meutim, to su bia koja snagom svojih misli prisiljavaju ljude da im budu sluge i da se bacaju u borbu protiv svih drugih pravila i zakona."
	Tada Jonas otvori vrata krme i kliznu napolje u ulinu vrevu; ja ostadoh gde sam bio, laktom oslonjen o sto na kome smo svojevremeno i dorukovali. Seao sam se onoga to sam sanjao dok sam bio u istom krevetu sa Boldandersom. Zemlja nas nije mogla drati, rekle su one divovske ene.
	Stiem do takvog dela moje prie da hteo-ne hteo moram pomenuti neto o emu sam ranije uglavnom izbegavao da piem. Vi koji itate morali ste primetiti da sam bez oklevanja opisivao i najsitnije pojedinosti koje su se odigrale pre vie godina i da sam doslovce navodio ta mi je ko rekao i ta sam kome odgovorio; pa ste morali pomisliti da je to samo spisateljska konvencija koju sam usvojio da bi moja pria tekla glatkije. Istina je da sam jedan od onih koji su pod prokletstvom zvanim "savreno pamenje". Mi, takvi, ne moemo da se setimo ba bukvalno svega (a uo sam i takva nerazumna tumaenja). Ja se ne mogu setiti, na primer, tano redosleda knjiga na policama majstora Ultana. Ali pamtim vie nego to biste mogli poverovati da je mogue: raspored svakog predmeta na nekom stolu pored koga sam proetao kad sam bio dete, pamtim i svoja priseanja na ranije dogaaje, u stanju sam da ocenim u kojoj meri se ta ranija priseanja o nekom dogaaju razlikuju od mog sadanjeg priseanja o tom istom dogaaju.
	Ba ta moja mo seanja uinila je da budem omiljen ak majstora Palaemona i zato je ona, valjda, kriva i za nastanak ove pripovesti, jer da on nije imao pozitivan stav prema meni, ne bih bio poslat sa njegovim maem u Traks.
	Neki kau da je ta mo pamenja skopana sa niskom sposobnou ocenjivanja stvari - a to ja ne mogu prosuditi. Ali svakako jeste skopana s jednom drugom opasnou u koju sam uleteo mnogo puta. Kad hitnem svoje misli u prolost, kao to inim sad i kao to sam inio kad sam nastojao da se setim onog sna, uspomene naiu tako jasno da se meni onda ini da jo jednom hodam kroz vremena prola, kroz vremena biva-sadanja, nema razlike u odnosu na stvarno doivljavanje, slike iz uspomena su podjednako stvarne kao i ja sam. Evo, ovog trenutka mogu da sklopim oi i da uetam u Teklinu eliju kao to sam to uinio jedne zimske veeri; uskoro e moji prsti oseati toplinu njene odee, a miris njenog tela ispunie moje nozdrve kao divni miris ljiljana zagrejanih pred vatrom. Podiem haljinu sa nje i grlim to telo boje slonovae, oseam kako se bradavice njenih dojki pritiskaju na moje lice...
	Vidite? Veoma je lako izgubiti sate ili dane u takvim seanjima; ponekad se u uspomene zanesem tako duboko da ostanem kao pijan ili drogiran. To se sad desilo. U mom umu su jo odjekivali koraci koje sam uo u peini ljudi-majmuna i ja se, elei da naem neko objanjenje, vratih svom snu, sada sigurno znajui ko je taj san poslao i nadajui se da e san otkriti i vie nego to je oblikovalac sna nameravao.
	Opet sam jahao na ivotinji sa krestom na glavi i sa konim krilima. Ispod nas pelikani - lete kruto formalnim zamasima krila; galebovi krue i krie.
	Opet padam, tumbam se kroz provaliju vazduha, zvidim ka moru, mada sam, isto tako, i nepomian izmeu oblaka i talasa neko vreme. Izvijam telo, usmeravam se glavom nadole, putam da noge lepraju iza mene kao zastava, tako zasecam u vodu i vidim gde u providnom azuru plovi glava sa kosom od zmija, vidim i zver sa mnogo glava, onda uskomeanu peanu batu dole. Divovke diu ruerde sline stablima javora, a na svakom njihovom prstu je kanda amarantiske boje. I tad, veoma iznenadno, ja koji sam do tog trenutka bio slep, shvatam zato mi je Abaja poslao ba taj san, zato htede da me regrutuje za veliki, konani rat za Urt.
	Ali onda je tiranija seanja nadjaala moju volju. Gledajui titanske odaliske i njihov vrt, znao sam da je to samo uspomena na jedan san, ali se, ipak, nisam mogao otrgnuti njihovoj aroliji i toj uspomeni. Neke ake me zgrabie kao lutku, pa sam istovremeno visio izmeu Abajinih ljubavnica i bio dignut iz svoje stolice sa iroko razmaknutim rukonaslonima u toj gostionici u Saltusu; sledeih stotinak otkucaja srca nisam bio u stanju da oslobodim svoj um od tog mora i njegovih zelenokosih ena.
	"On spava."
	"Otvorene mu oi."
	Trei glas: "Da donesemo ma?"
	"Donesite - moe za taj ma biti posla."
	Titanese su izbledele. Neki ljudi obueni u odeu od jelenske koe i od grubo pletene vune drali su me sa obe strane, a jedan ije je lice bilo izbrazdano oiljcima upirao je vrhom svog bodea u moje grlo. Onaj s moje desne strane uzeo je u slobodnu ruku Terminus Est; bio je to onaj crnobradi volonter koji je pomogao pri provaljivanju u zazidanu kuu.
	"Ide neko."
	ovek sa oiljcima na licu kliznu u stranu. Zauh lupkanje vratiju i uzvik Jonasa koga su uvukli unutra.
	"Ovo je tvoj gospodar, a? E, pa, prijatelju, ne okrei se i ne vii. Ubiemo vas obojicu."

	                            
 9. SAVEZ LIA

	Prinudili su nas da stanemo licem ka zidu, vezali su nam ruke iza lea, onda nam nabacili nae ogrtae preko plea da se koni kaievi ne vide. Na taj nain, izgledalo je da se etkamo sa akama sastavljenim iza lea; tako nas izvedoe u dvorite krme, gde je, premetajui se s noge na nogu, stajao ogromni baluhiter na ija lea je bila privezana skromna kabina od gvoa i roga. ovek koji me je drao za levu ruku pruio je ipku za podbadanje i njome popreko udario baluhitera po udubini iza kolena, da ga natera da klekne; zatim nas prisilie da se popnemo u kabinu.
	Kad smo Jonas i ja dolazili u Saltus, ili smo stazom koja je krivudala izmeu itavih brda otpada iz rudnika, otpada koji se sastojao preteno od krhotina kamena i cigala. Kad sam galopirao upuen Agijinim pismom na lani zadatak, projurio sam pored jo nekoliko takvih brda, mada je moj put vodio preteno kroz umu u koju sam zaao na mestu gde je ona najblia selu. A sad smo ili preko takvih gomila otpada gde nikakvih staza nije bilo. Tu su rudari bacali ne samo iskopani graevinski materijal nego i sve ono to su izvukli iz sahranjene prolosti, a to je moglo doneti nevolje njihovom selu i njihovom zanimanju. Raznorazne gadarije su tu leale u ispreturanim gomilama viim desetostruko, i vie od desetostruko, od visokih lea baluhitera: pornografske statue, nakrivljene i u raspadanju; ljudske kosti uz koje su jo prianjale trake sasuenog mesa i uperci dlaka. Uz to, desetine hiljada ljudi i ena, onih koji su, u potrazi za privatnim vaskrsenjem, uredili da njihovi leevi budu uinjeni zauvek neunitivi. Sad su tu leali kao pijanci posle banenja, ali su njihovi kristalni sarkofazi bili porazbijani, udovi oputeni u grotesknom neredu, odea vie ili manje razorena truljenjem, a oi slepo uperene u nebo.
	U poetku smo Jonas i ja pokuavali da postavljamo pitanja naim zarobljivaima, ali oni su nas uutkali udarcima. Sada, dok je baluhiter krivudao kroz tu pusto, oni su izgledali smirenje, te ja opet zapitah kuda nas vode. Onaj sa oiljcima na licu odgovori: "U divljinu, koja je dom slobodnih ljudi i divnih ena."
	Pomislio sam na Agiju i upitao ga da li njoj slui; on se nasmeja i odmahnu glavom. "Moj gospodar je Vodalus umac."
	"Vodalus!"
	"A-ha", ree on. "Dakle, zna ga." On malo unu onog crnobradog, koji je sedeo u kabini sa nama. "Vrlo fino e Vodalus postupiti sa vama, nema sumnje, poto ste se tako veselo ponudili da rastrgnete jednog od njegovih slugu."
	"Znam ga, zaista", rekoh i htedoh da ispriam izbrazdanome o svojoj vezi sa Vodalusom, kome sam spasao ivot u poslednjoj godini pre nego to sam postao kapetan egrta. Onda mi se javi sumnja da li e se Vodalus toga setiti, pa samo rekoh da nikako ne bih pristao da muim i ubijem Barnoha da sam znao da je Vodalusov sluga. Lagao sam, naravno; jer znao sam da je Vodalusov sluga, a samom sebi sam opravdao primanje tog novca pomilju da u bar moi da umanjim Barnohu patnje. Laganje mi nije nimalo uspelo; obojica se prezrivo, frktavo nasmejae, a isto tako se nasmeja i ukrotitelj koji je jahao na baluhiterovom vratu.
	Kad se njihova razveseljenost utiala, rekoh: "Prole noi sam izjahao iz Saltusa i otiao ka severoistoku. Idemo li i sad tamo?"
	"A, dakle, tamo si bio. Na gospodar je bio doao po tebe, ali se vratio praznih ruku." Izbrazdani se nasmeio i ja videh da mu nije neprijatna pomisao da se vraa obavljenog zadatka tamo gde je lino Vodalus podbacio.
	Jonas apnu: "Idemo na sever, to moe videti po suncu."
	"Tako je", ree izbrazdani, iji je sluh nesumnjivo bio otar. "Na sever, ali ne zadugo." Onda mi, isto da bi utroio vreme, poe opisivati ta njegov gospodar radi onima koje uhvati; veinom su to bila krajnje primitivna sredstva, podobnija za stvaranje pozorinih efekata nego za izazivanje istinskog bola.
	Kao da je neka nevidljiva ruka rairila zavesu iznad nas, senke drvea padoe na kabinu. Ostavismo iza sebe blistanje milijardi krhotina stakla i zurenje mrtvih oiju, te uosmo u prohladnost i zelenu senovitost visoke ume. Meu tim monim deblima ak je i baluhiter, iako tri puta vii od oveka, izgledao kao skromna zverica koja grebuca pri tlu; a mi, koji smo jahali na njegovim leima, mogli smo isto tako biti i patuljci iz neke deje prie koji su krenuli ka mravinjaku gde neki minijaturni monarh dri vlast.
	Pade mi na um da je to drvee bilo jedva neto malice manje u vreme kad ja jo nisam bio neroen i da je jednako ovako stajalo kad sam se, kao dete, igrao meu empresima i spokojnim grobovima naeg nekropolisa i da e jednako stajati, upijajui poslednju svetlost umirueg sunca, kao to to i sad ini, kad ja budem mrtav isto onoliko dugo kao oni u nekropolisu. Uvideh kako malo teine na tasovima svetske vage ima moje preivljavanje ili moje umiranje, bez obzira na to to je meni moj ivot dragocen. Od te dve misli iskovao sam, onda, takvo raspoloenje, da sam bio spreman da iskoristim svaku, pa i najmanju priliku da preivim, a ipak nisam mnogo mario hou li se spasti ili ne. Mislim da sam, zahvaljujui tom raspoloenju, ostao iv; i to raspoloenje mi je bilo tako dobar prijatelj, da sam od tada neprestano nastojao da ga nosim i uspevao esto, mada ne uvek.
	"Severijane, da ti nije pozlilo?"
	To je progovorio Jonas. Pogledah ga, i to, rekao bih, prilino zaueno. "Ne. Zar je izgledalo tako?"
	"Na trenutak jeste."
	"Samo sam razmiljao zato mi ova uma izgleda tako poznata i nastojao da u to proniknem. Mislim da me je podsetila na one mnogobrojne letnje dane u naoj Citadeli. Ovo drvee je gotovo iste veliine kao tamonje kule, a mnoge kule su obrasle brljenom, tako da po mirnom letnjem vremenu svetlost izmeu njih ima ovo smaragdno svojstvo. Sem toga, tiho je ovde, kao i tamo..."
	"Da?"
	"Mora biti da si se mnogo puta vozio amcem, Jonase."
	"Pokatkad."
	"To je meni odavno bila elja, ali prvi put sam se vozio tek kad smo Agija i ja otili do ostrva na kome stoji Botanika bata i kasnije, u njoj, proli Ptije jezero. Kretanje amca veoma nalikuje kretanju ove ivotinje i podjednako je tiho, osim to veslo ponekad pljusne ulazei u vodu. Sad se oseam kao da prolazim amcem kroz Citadelu, u vreme neke poplave, a veslai sveano veslaju."
	uvi to, Jonas se toliko uozbiljio, da ja, videi njegovo lice, prsnuh u smeh i ustadoh, voen (pretpostavljam) namerom da pogledam preko ivice kabine i onda kaem neto o umskom tlu, da bi bilo jasno da je ono o poplavi bilo ista matarija.
	Ali im sam ustao, ustade i izbrazdani i ree mi, drei vrh bodea na palac udaljenosti od mog grla, da sednem. Iz inata prema njemu, odmahnuh glavom.
	On mahnu svojim orujem. "Sedaj ili u te rasporiti!"
	"Pa da izgubi slavu oveka koji me je doveo? Ne verujem. ekaj samo dok ostali kau Vodalusu da si me imao, a onda ubo noem dok su mi bile vezane ruke."
	Tada nastupi preokret sudbine. Bradonja koji je drao Terminus Est pokua da potegne taj ma iz korica, ali ne znajui kako treba ogoliti toliko dugaak ma - a pravi nain jeste da jednom rukom uhvati vrsto rukotitnike, drugom grlo kanije i zatim, irei ruke udesno i ulevo, da izvue seivo - on pokua da potegne pravo nagore, kao da trzajem upa korov iz njive. Dok je radio taj nezgodan posao, uhvatio ga je, neoekivano, jedan od baluhiterovih valjajuih koraka, tako da se on zatetura i nalete na izbrazdanoga. Otrice, sposobne da raseku dlaku, zasekoe obojicu; onaj sa oiljcima na licu tad estoko odskoi unatrag, a Jonas uspe da ga potplete - iza jedne njegove noge zaao je svojim stopalom posuvraenim unatrag, a drugim stopalom je tu nogu potisnuo - tako da ovaj pade preko ograde kabine napolje.
	U meuvremenu je bradati ispustio Terminus Est i ukoeno se zagledao u ranu koja je bila veoma dugaka, mada nesumnjivo plitka. Poto sam to oruje poznavao kao sopstveni dlan, bio mi je dovoljan jedan tren da se okrenem, unem, dohvatim drku, uglavim je izmeu peta i preseem kaieve kojima su mi ruke bile sputane. Crnobradi je dotle potegao no i mogao me je ubiti da ga Jonas nije ritnuo izmeu nogu.
	Ovaj se presamitio, a ja sam, znatno pre nego to se on mogao uspraviti, ve bio na nogama, sa spremnim Terminus Estom.
	Zbog kontrakcije miia, on se naglo sasvim uspravio, to se esto deava kad klijenta ne natera da prethodno klekne; mislim da je obilato rasprskavanje krvi bilo ukrotitelju prvi znak (jer se sve tako brzo odigralo) da neto nije u redu. On okrete glavu da nas pogleda; uspeo sam da ga sredim veoma isto, drei ma samo jednom rukom, naginjui se napred iz kabine: jedan zamah, taan.
	I tek to je njegova glava tupnula na zemlju, baluhiter zakorai izmeu dva div-stabla koja su rasla tako blizu jedno drugome da je izgledao kao mi koji se provlai kroz pukotinu u zidu. S one strane tih stabala leao je proplanak otvoreniji od svih koje sam u toj umi video. Tu je rasla ne samo trava nego i paprat, a mrlje suneve svetlosti, neizmeane sa zelenom bojom i bogate kao auripigment, poigravale su po livadi. Tu je Vodalus dao da postave njegov presto, ispod svoda od upletenih loza; i tu je, kao to je srea htela, sedeo sa atlenom Teom, sudei svojim sledbenicima i nagraujui ih, ba kad smo mi uli.
	Jonas nita od toga nije video, jer je jo leao na podu kabine, trudei se da bodeom presee veze na rukama. Ali ja sam i te kako video sve, stojei uspravno, odravajui ravnoteu naspram ljuljanja baluhiterovih lea i drei uzdignut ma, sada crven do balaka. Stotinu lica se okrete prema nama, pa i lice aristokrate na prestolu i srcoliko lice njegove pratilje; u njihovim oima videh ta oni tog asa gledaju: veliku ivotinju koju jae ovek bez glave, ivotinju iji je itav prednji deo tela ispolivan krvlju; i mene kako stojim uspravno na leima te ivotinje, sa svojim maem, ogrnut fuliginom.
	Da sam tad skliznuo sa baluhitera i pokuao da pobegnem, ili da sam ivotinju podstakao da krene bre napred, bio bih ubijen. Umesto toga, ja sam, u duhu onog raspoloenja koje me je obuzelo kad sam video davno mrtva tela meu otpadom iz rudnika i meu venim drveem, ostao na istom mestu, ne inei nita; a baluhiter je, nemajui nikakvog vou, produio napred postojanim hodom (pri emu su se Vodalusovi sledbenici sklanjali ulevo i udesno da otvore stazu za njega) sve dok nije dospeo pred samu platformu sa prestolom i svodom. Tu je stao, a mrtvac se sruio napred i pao na platformu, Vodalusu pred noge; ja sam se nagnuo daleko napred iz kabine i pljotimice maem lupio ivotinju iza jednog i iza drugog kolena. Baluhiter je kleknuo.
	U tankom osmehu koji se pojavio na Vodalusovom licu bilo je mnogo ega, ukljuujui i razonoenost, koja je moda i preovladavala. "Poslao sam svoje ljude da mi dovedu glavoseu", ree on. "Primeujem da su uspeli."
	Salutirao sam mu maem, postavljajui drku ispred oiju, kao to su nas uili da inimo kad neko od uzvienih doe da posmatra pogubljenje u Velikom dvoru. "Gospodine, doveli su vam antiglavoseu - u prolosti je postojao trenutak kada se vaa glava mogla zakotrljati po svee raskopanom zemljitu da nije bilo mene."
	Tad mi je pogledao paljivije lice, a ne ogrta i ma, i trenutak potom rekao: "Da, ti si bio taj mladi. Zar je toliko vremena prolo?"
	"Taman dovoljno vremena, gospodine."
	"O ovome emo razgovarati privatno, ali sad imam da obavim neke javne poslove. Stani ovde." Prstom je pokazao ka jednom mestu na tlu, levo od platforme.
	Siao sam sa baluhitera, a Jonas odmah za mnom; dva konjuara odvedoe ivotinju. Tu smo ekali i sluali Vodalusa kako izdaje nareenja i saoptava svoje planove, nagrauje i kanjava, i to je potrajalo moda jednu smenu. Celokupna raznovrsnost ljudskih stubova i graevinskih lukova, kojom se mnogo ponosimo, samo je oponaanje u jalovom kamenu, stabala i zasvoujuih grana ume, a meni se u toj umi inilo da se razlika sastoji samo u tome to su jedni stubovi i lukovi sivi ili beli, a drugi smei ili bledozeleni. Tad sam poverovao da razumem zbog ega ni sva autarhova vojska, ni onolike gomile plaenika u slubi uzvienih ne mogu da slome Vodalusa - on vlada najmonijom tvravom Urta, daleko veom od nae Citadele, sa kojom sam odmah nainio poreenje.
	Najzad je Vodalus raspustio gomilu, aljui svakog mukarca i svaku enu na ovo ili ono mesto, u skladu sa potrebama; pa je siao sa platforme da razgovara sa mnom. Razgovarajui, naginjao se nada mnom, kao to bih se ja mogao nadnositi nad neko dete.
	"Sluio si mi jednom", ree on. "Zbog toga u ti potedeti ivot bez obzira na sve ostale okolnosti, iako e moda biti potrebno da neko vreme ostane moj gost. Znajui da ti ivot vie nije u opasnosti, da li eli da mi slui opet?"
	Ona zakletva autarhu koju sam poloio prilikom unapreenja u kalfu nije imala snagu da se odupre uspomeni na magleno vee kojim sam poeo ovu pripovest o svome ivotu. Sa stanovita asti, zakletve su jadne i nejake u poreenju sa dobroinstvima, jer ona su stvar duha; ako spasemo jedno ljudsko bie, njegovi smo zauvek. esto sam uo tvrdnju da ovek ne moe nai zahvalnost. To nije istina - oni koji tako govore, traili su uvek na pogrenom mestu. Onaj koji uini istinsko dobroinstvo, dospeva, za trenutak, na nivo Pankreatora, te e, zahvalan to se tako uzdigao, doivotno sluiti spasenome; tako i rekoh Vodalusu.
	"Dobro!" uzvratio je on i potapao me po ramenu. "Hodi. Nedaleko odavde spremamo obrok. Ako ete ti i tvoj prijatelj sesti da jedete sa mnom, rei u vam ta se mora uiniti."
	"Gospodine, osramotio sam svoju gildu jednom. Traim jedino da ne budem prisiljavan da je obrukam ponovo."
	"Nita od onog to uini nee se saznati", ree Vodalus. Mene je to zadovoljilo.

	                            
 10. TEA

	Otili smo, zajedno sa desetak drugih, peice, sa te livade. Otprilike pola lige daleko naili smo na sto postavljen meu drveem. Meni su dali mesto uz Vodalusovu levu ruku; dok su ostali jeli, ja sam glumio da jedem, a u stvari sam gostio svoje oi prizorom Vodalusa i njegove dame, koje sam se tako esto bio priseao, leei na uzanom leaju meu egrtima u naoj kuli.
	One veeri kad sam spasao Vodalusa bio sam, bar mentalno, jo deak, a deaku svi odrasli ljudi izgledaju visoki, osim ako su zaista niskog rasta. Sad sam video da je Vodalus visok kao Tekla, ako ne i vii, i da je njena polusestra, Tea, jednako visoka kao Tekla. Po tome sam pouzdano zakljuio da su oboje aristokratske krvi, da nisu samo obini armigeri, kakav je bio sir Raho.
	Ja sam se prvo u Teu bio zaljubio i oboavao je zato to je pripadala oveku koga sam spasao. Teklu sam u poetku voleo zato to me je podseala na Teu. A sada sam (kao to posle umiranja jeseni, zime i prolea opet doe leto koje je godini i kraj i poetak) ponovo voleo Teu - zato to me je podseala na Teklu.
	Vodalus ree: "Ti si ovek koji se lepoti ena divi" i ja spustih pogled.
	"Nisam mnogo boravio u utivom drutvu, gospodine. Molim vas da mi oprostite."
	"Tvoje divljenje delim, dakle, nema se ta opratati. Ali ti, nadam se, nisi promatrao izgled tog vitkog grla pomiljajui kako bi ga presekao?"
	"Nikada, gospodine."
	"Oduevljava me to to ujem." Dohvatio je posluavnik sa drozdovima, odabrao jednog i stavio ga u moj tanjir. Bio je to znak naroite naklonosti. "Ipak, moram priznati da sam malice iznenaen. Bio sam sklon da pomislim da ovek tvog zanimanja gleda na nas, jadna ljudska bia, manje-vie kao kasapin na stoku."
	"O tome vas ne mogu obavestiti, gospodine. Nisam odgajan kao kasapin."
	Vodalus se nasmejao. "Poen! Sad mi je maltene ao to si pristao da mi slui. Da si se samo opredelio da ostane moj zatvorenik, vodili bismo mnoge divne razgovore dok bih te upotrebljavao - kao to mi je bila namera - kao ulog za trampu da bih spasao ivot jadnome Barnohu. A ovako, ti e do jutra otii. Ipak, mislim da imam za tebe jedan zadatak koji e se dobro slagati sa tvojim prirodnim sklonostima."
	"Ako je to zadatak koji vi zadajete, gospodine, slagati se mora."
	"Ti na gubilinim platformama gubi vreme." Osmehnuo se. "Nai emo mi, uskoro, bolji posao za tebe. Ali, da bi mi dobro sluio, mora donekle razumeti i poloaj figura na tabli, kao i svrhu igre koju igramo. Nazovimo strane belom i crnom, a u ast tvoje odore - da bi ti znao gde lee tvoji interesi - mi emo biti crna strana. Zacelo su ti govorili da smo mi, crni, obini banditi i izdajnici, ali ima li ikakvu predstavu o tome ta mi zapravo pokuavamo da uinimo?"
	"Da date mat autarhu, gospodine?"
	"To bi dobro posluilo, ali to je samo jedan korak, a ne i na krajnji cilj. Iz Citadele si doao - ja znam, vidi, poneto o tvojim putovanjima i tvojoj povesti - iz te velianstvene tvrave minulih dana, tako da mora biti da poseduje izvesno oseanje za prolost. Zar nikad nisi stekao utisak da je oveanstvo bilo daleko bogatije, a i srenije, pre hiljadu godina nego sad?"
	"Svako zna", rekoh, "da smo daleko pali u odnosu na velianstvene dane prolosti."
	"Kako je tada bilo, opet e biti. Ljudi Urta e ploviti izmeu zvezda, preskakae od galaksije do galaksije, gospodarie kerima sunca."
	atlena Tea, koja je Vodalusa nesumnjivo sluala mada to niim nije pokazivala, pogleda preko njega ka meni i ree slatkim, gugutastim glasom: "Zna li kako je na svet dobio novo ime, muitelju? Ljudi iz vremena zore otili su na crveni Verthandi, koji je tada imao ime Rat. Pa poto su smatrali da zbog tako nelepog imena ostali nee poi za njima, dadoe tom svetu drugo ime - Present. To je bila ala, jer je na njihovom jeziku ta ista re znaila dve stvari, i to 'sadanjica' i 'poklon'. Tako je, bar, jedan od naih tutora jednom prilikom objasnio mojoj sestri i meni, mada ne vidim kako bi ijedan jezik mogao podneti takvu zbrku."
	Vodalus ju je sluao kao da je nestrpljiv da nastavi svoj govor, ali da je odve finih manira da bi nju prekidao.
	"Tada su drugi - koji su imali neke svoje razloge da privuku itav jedan narod na najunutranjiji svet - prihvatili tu igru, pa su ga nazvali 'Skuld', to je znailo 'Svet budunosti'. Tako je na postao 'Urth', Svet prolosti."
	"U tome, bojim se, grei", ree joj Vodalus. "Saznao sam iz pouzdanog izvora da je ovaj na svet tim imenom nazivan jo od najdrevnijih epoha prolosti. Ipak, tvoja greka je tako ljupka da bih vie voleo da si ti u pravu, a da ja greim."
	Tea se na to nasmeila, a Vodalus se opet okrenuo prema meni. "Iako ne objanjava zato je Urt dobio ba to ime, pria moje drage dvorkinje dobro istie jednu kljunu okolnost, a to je da su ljudi u onim vremenima putovali sopstvenim brodovima od sveta do sveta i svakim svetom ovladavali i na njemu podizali ljudske gradove. To bejahu veliki dani nae rase, kad su se oevi oeva naih oeva borili da ovladaju Vaseljenom."
	Zastao je, te poto se inilo da oekuje da ja neto kaem, ja i rekoh: "Gospodine, mi smo, od tada, mnogo mudrosti izgubili."
	"Ah-ha, sad pogaa u srce. Ipak, i uz svu svoju visprenost, grei. Ne, nismo manje mudri. Manje smo moni. Prouavanje je postojano napredovalo, ali upravo dok su ljudi uili sve to je potrebno za vladavinu, snaga sveta se iscrpla. Mi sad ivimo, i to jedva, na ruevinama prethodnika. Neki leteim amcima jure kroz vazduh, deset hiljada liga na dan, ali mi ostali puzimo po koi Urta, nesposobni da od jednog obzorja do drugog stignemo pre nego to se zapadno uzdigne i zakloni nam sunce. Pre nekoliko trenutaka govorio si o davanju mata onoj cvileoj budali autarhu. elim da sad zamisli dva autarha - dve velike sile koje se bore za prevlast. Bela hoe da stvari ostanu kakve jesu, a crna - da noga oveka opet stupi na put prevlasti. Drugu sam sluajno nazvao crnom, ali bilo bi dobro imati na umu da nou jasno vidimo zvezde; pri crvenoj svetlosti dana vidimo ih slabije ili jedva. Pa, od te dve sile, kojoj bi radije sluio?"
	U drveu je zaumeo vetar, a meni se inilo da su svi oko stola umukli i da svako slua Vodalusa i eka da uje moj odgovor. Rekao sam: "Crnoj, dakako."
	"Dobro! Ali, kao razuman ovek, mora biti da uvia da put ka novom osvojenju ne moe biti lak. Oni koji nee nikakve promene mogu da sede i grle svoje obzire zauvek. Mi moramo sve da uinimo. Mi moramo na sve da se odvaimo!"
	Drugi su opet poeli da jedu i priaju. Snizio sam jainu glasa, tako da me je samo Vodalus mogao uti. "Gospodine, postoji neto to vam nisam kazao. Ne usuujem se vie da to prikrivam, jer se plaim da ete smatrati da vam nisam veran."
	Bio je bolji zameatelj nego ja; prvo se okrenuo na drugu stranu, glumei da jede, tek potom mi je odgovorio. "O emu je re? Van s tim."

	"Gospodine", rekoh, "imam jednu relikviju, predmet za koji kau da je Kanda Pomiritelja."
	Dok sam to govorio on je grizao peenu butinu neke ptice. U tom je zastao i okrenuo oi da me pogleda bez okretanja glave.
	"elite li da je vidite, gospodine? Veoma je lepa, a nalazi se u sari moje izme."
	"Ne", proaputao je. "Da, moda, ali ne ovde... Ne, bolje uopte ne."
	"Onda, kome bi trebalo da je dam?"
	Vodalus je dovakao, progutao zalogaj. "uo sam od mojih prijatelja u Nesusu da je nestala. Znai, kod tebe je. Mora je uvati dok ne doe u priliku da je se oslobodi. Ne pokuavaj da je proda - bila bi tog trenutka prepoznata. Sakrij je negde. Ako bude prisiljen, baci je u jamu."
	"Ali, gospodine, ima veliku vrednost, sigurno."
	"Vredi neizmerno mnogo, to znai da je bezvredna. Ti i ja smo razumni ljudi." U njegovom glasu je, uprkos smislu njegovih rei, postojao prizvuk straha. "Ali rulja veruje da je taj predmet svetinja i da ini svakojaka udesa. Kad bih ja bio vlasnik njegov, mislili bi da sam oskvrnitelj i da sam neprijatelj Teologoumenona. Nai gospodari bi mislili da sam izdao. Mora mi rei..."
	U taj as je dotrao jedan ovek koga nisam ranije video i priao stolu. Njegov izgled je nagovetavao da donosi hitne vesti. Vodalus se digao i odetao nekoliko koraka s njim, pri emu je izgledao kao neki lep uitelj sa deakom pokraj sebe, jer glasnikova glava mu je bila tek do ramena.
	Jeo sam, pretpostavljajui da e se Vodalus uskoro vratiti, ali Vodalus je glasnika dugo ispitivao, a onda s njim otiao i nestao izmeu irokih stabala drvea. Jedan po jedan ustajali su i drugi i na kraju ostadosmo samo etvoro: divna Tea, Jonas, ja i jo jedan ovek.
	"Vi treba da nam se pridruite", ree Tea najzad, svojim glasom slinim glasu gugutke. "Ali ne znate nae obiaje. Da li vam je potreban novac?"
	Oklevao sam, ali Jonas nije: odmah joj je odgovorio. "Novac je neto to je uvek dobrodolo, atleno, kao problemi starijeg brata."
	"Od danas e biti, od sveg naeg plena, izdvajan po jedan deo i za vas dvojicu. Kad nam se budete vratili, to e vam biti urueno. A dotle, imam po jednu kesu za svakog, da pospeimo vae putovanje."
	"Znai, mi sad kreemo?" rekoh.
	"Pa zar vam to nije reeno? Vodalus e vam dati uputstva za vreme veere."
	Do tog trenutka sam pretpostavljao da e nam taj obrok biti poslednji u toku dana; ova misao se, nesumnjivo, odrazila na mom licu.
	"Veeras, kad mesec bude blistao, imaemo veeru", ree Tea. "Neko e biti poslat po vas dvojicu." Zatim je navela nekoliko stihova:

	U zoru, da otvori oi, za sto sedi;
	za snagu, obrok u podne uzmi;
	uvee, uz duge prie, opet jedi;
	a nou jedemo da budemo mudri...

	"Ali sada", nastavi ona, "moj sluga Huniald e vas odvesti do mesta gde se moete odmoriti od putovanja."
	Taj ovek, koji je dosad utao, ustade i ree: "Poite sa mnom."
	Rekao sam Tei: "Hteo bih da razgovaram s vama, atleno, kad budemo imali vie slobodnog vremena. Znam neto u vezi sa vaom kolskom drugaricom."
	Videla je, i video sam da je videla, da to govorim ozbiljno. Onda smo poli za Hunialdom kroz drvee. Vodio nas je, valjda, jednu ligu; najzad stigosmo do travnate obale nekog potoka. "Tu ekajte", ree on. "Ako moete, spavajte. Do veeras nee niko doi."
	Pitao sam: "A ako odemo?"
	"irom ove ume ima onih koji znaju kakva je volja naeg vladara u vezi sa vama", ree on. Okrenuo se na peti i udaljio.
	Tada sam ispriao Jonasu ta sam video svojevremeno pored otvorenog groba, istim reima kojima sam to i ovde zapisao.
	"A, tako", ree on poto sam zavrio, "sad vidim zato se eli prikljuiti ovome Vodalusu. Ali mora imati u vidu da sam ja tvoj prijatelj, a njegov ne. Ono to ja elim jeste da naem enu koju naziva imenom Jolenta. A ono to ti eli jeste: da slui Vodalusu i da ode u Traks i pone novi, izgnaniki ivot i da izbrie mrlju koju si, kae, nainio na asti svoje gilde - mada priznajem da ne razumem kako se na neemu takvom moe napraviti mrlja - i da nae enu po imenu Dorkas, i da se pomiri sa enom po imenu Agija, ali istovremeno da vrati jednu stvar, za koju obojica znamo, izvesnim enama zvanim Pelerinke."
	Dok je stigao do kraja te liste, ve se osmehivao, a ja sam se smejao.
	"I mada me navodi da se setim prie o onom starcu koji je imao sokola kliktavca to je dvadeset godina sedeo na poprenom tapu, a onda odleteo u svim pravcima odjednom, ja se nadam da e ti sve to postii. Samo, nadam se da shvata da je mogue - moda jedva mogue, ali ipak mogue - da jedna ili dve od tih stvari zasmetaju ostvarenju etiri ili pet drugih."
	"To to govori veoma je istinito", priznadoh. "Borim se da sve to postignem i, mada mi nee verovati, ulaem u ostvarenje tih ciljeva svu svoju snagu i onoliko panje koliko je mogue svakom pojedinanom cilju posvetiti, a da bude od toga ikakve koristi. Ali moram priznati da stvari ne idu onako dobro kako bi mogle. Moje podeljene ambicije dovele su me ne na neko bolje mesto, nego u hlad ovog drveta, gde sam bezdomni lutalica. Dok ti, koji jednoumno hita za samo jednim, preovlaujuim ciljem... pogledaj gde si dospeo."
	U takvom avrljanju minulo nam je nekoliko smena vremena poznog popodneva. Ptice su cvrkutale iznad naih glava i bilo je vrlo prijatno imati takvog prijatelja kao to je Jonas, odanog, punog potovanja, taktinog, obdarenog mudrou, humorom i predostronou. U to vreme nisam nita znao o njegovoj ivotnoj povesti, ali sam nasluivao da nije ba iskreno rekao odakle dolazi, pa sam nastojao, ne postavljajui neposredna pitanja, da ga navedem da o tome govori. Saznao sam (tanije, tada sam poverovao) da mu je otac bio zanatlija; da su ga odgajali i otac i majka, i to na nain koji je "neobian", a zapravo "prilino redak"; da je njegovo rodno mesto jedan obalski gradi na jugu, ali da je Jonas, kad je poslednji put iao tamo, video da se gradi toliko izmenio da on vie nije imao elje da u njemu ostane.
	Po izgledu Jonasovom, kad sam ga prvi put sreo pokraj Zida, zakljuio sam da je oko deset godina stariji od mene. A po ovome to je sad govorio (i, u manjoj meri, po izvesnim odlomcima iz naih ranijih razgovora) izvedoh zakljuak da on mora biti i stariji. inilo se da je proitao mnoge letopise o prolosti, a ja sam jo bio odve naivan i neuk, uprkos truda koji su majstor Palaemon i Tekla uloili u razvoj mog uma, da pomislim da neko ko nije ni blizu srednjim godinama moe toliko da ita. Pokazivao je pomalo cininu ravnodunost prema sudbini oveanstva, to je nagovetavalo da je puno sveta proao i video.
	Jo smo priali, kad ugledah ljupku priliku atlene Tee kako promie izmeu drvea na izvesnoj udaljenosti od nas. unuo sam Jonasa, pa smo obojica zautali i posmatrali je. Dolazila je ka nama ne videi nas, pa je u njenom kretanju bilo onog slepila koje se osea kod ljudi koji idu samo na osnovu toga to im je neko rekao pravac. S vremena na vreme po jedan mlaz sunca bi zahvatio njeno lice, koje je, ako je u tom asu bilo okrenuto profilom, toliko podsealo na Teklino, da mi se inilo da mi taj prizor razdire prsa. Imala je i Teklin hod, ponosite, krute i duge korake fororakosa koji nikad ne bi trebalo da dospe u kavez.
	"Mora biti da je to uistinu stara porodica", apnuo sam Jonasu. "Pogledaj je! Kao drijada. Kao da vrba hoda."
	"Te drevne porodice zapravo su najnovije", odgovori on. "U drevnim vremenima niko takav nije postojao."
	Mislim da nije bila dovoljno blizu da nas razume, ali inilo se da je ula glasove; pogledala je prema nama. Mahnuli smo joj i ona je ubrzala korak, nije trala, ali se ipak pribliavala veoma brzo zahvaljujui duini svog koraka. Ustali smo, a onda, kad je ona sela na svoju maramu, opet seli. Licem je bila okrenuta potoku.
	"Rekao si da ima neto da mi kae o mojoj sestri?" Taj glas je doprineo da Tea izgleda manje zastraujue, a u sedeem poloaju nije bila mnogo via od nas.
	"Bio sam njen poslednji prijatelj", rekoh. "Rekli su mi da e biti uinjen pokuaj da navedu tebe da ubeuje Vodalusa da se preda u nadi da ona bude spasena. Da li si znala da je ona u zatoenitvu?"
	"Jesi li bio njen sluga?" Tea kao da me je odmeravala pogledom. "Da, ula sam da su je odveli u ono uasno mesto u sirotinjskim kvartovima Nesusa, gde je, koliko je meni reeno, umrla veoma brzo."
	Pomislio sam na vreme koje sam proveo ekajui ispred Teklinih vrata pre nego to je ispod njih zakrivudala skerletna traica krvi, ali sam ipak klimnuo glavom.
	"Kako su je uhapsili - zna li?"
	Tekla mi je bila ispriala pojedinosti o tome, a ja sam ih sad ponovio Tei doslovce, nita ne proputajui.
	"Vidim", ree Tea. Jedan trenutak je utala, gledajui pokretnu vodu. "Dvor mi je nedostajao, naravno. Ovo to sad ujem o tim ljudima i kako su joj zapuili usta tapiserijom - postupak veoma osoben - ukazuje na razloge zbog kojih sam otila."
	"Mislim da je i njoj ponekad nedostajao dvor", rekoh. "O njemu je, u svakom sluaju, mnogo govorila. Ali mi je rekla i to da ako ikad bude osloboena, nee vie dolaziti u dvor. Govorila je o jednoj kui u seoskim predelima na osnovu koje je dobila svoju titulu. Priala mi je kako e tu kuu obnoviti i u njoj prireivati rukove i lovove za vodee osobe te oblasti."
	Teino lice se izvilo u gorki osmeh. "Ja sam se ve nalovila dovoljno za deset ivota. Ali, kad Vodalus postane autarh, ja u mu biti pratilja. Tad u da se etam pored Bunara orhideja, ponovo, ali onda e za mnom ii keri pedeset uzvienih, da me svojom pesmom zabavljaju. Dosta o tome, do tog dana proi e bar jo nekoliko meseci. Za sada imam - ovo to imam."
	Pogledala je uozbiljeno Jonasa i mene, pa ustala veoma ljupko, nagovetavajui jednim gestom da nas dvojica treba da ostanemo gde smo. "Drago mi je to sam ula neto o mojoj polusestri. Ta kua o kojoj si govorio sad je moja, zna, mada ne mogu da preuzmem upravljanje nad njom. Da ti uinim uzvratnu uslugu, upozoriu te na neto u vezi sa veerom koju emo uskoro jesti zajedno. Imala sam utisak da ne shvata nagovetaje koje ti je Vodalus upuivao. Da li si ih razumeo?"
	Poto Jonas nije rekao nita, odmahnuo sam glavom.
	"Da bismo mi i nai saveznici i gospodari koji ekaju u zemljama ispod plime mogli pobediti, potrebno je da prikupimo sve to se o prolosti moe saznati. Da li ti je poznat analeptini alzabo?"
	Rekoh: "Ne, atleno, ali uo sam prie o ivotinji koja se tako zove. Pria se da ona moe da govori i da nou dolazi do kue u kojoj je umrlo dete i kricima trai da bude putena unutra."
	Tea je klimnula glavom. "Ta ivotinja je doneta sa zvezda, pre dugo vremena, kao to su donete i mnoge druge stvari, radi dobrobiti Urta. To je zver koja nema vie inteligencije nego pas, moda je ima i manje. Ali ona prodire leeve, raskopava grobove, a kad pojede ljudsko meso ona, bar neko vreme, zna jezik i obiaje ljudskih bia. Analeptiki alzabo je materija koja se dobija iz jedne lezde u osnovi lobanje te ivotinje. Da li me razumete?"
	Kad je otila, Jonas nikako nije mogao da mi pogleda u lice, a ni ja njemu - obojica smo znali ta e se jesti na gozbi u kojoj emo uestvovati te noi.

	                            
 11. TEKLA

	Sedeli smo, inilo mi se, dugo (mada je, zapravo, prolo, svi su izgledi, samo nekoliko trenutaka), a onda vie nisam mogao podneti svoja oseanja. Otiao sam do ruba potoka i tamo kleei na mekoj zemlji ispovraao obrok koji sam pojeo sa Vodalusom; kad vie nije imalo ta da izlazi, ostao sam tako drhtei i povremeno se opet preputajui grevima i napinjanjima kao da povraam. Ispirao sam lice i usta, a hladna, bistra voda odnosila je ono to sam ispovraao - vino i polusvareno meso.
	Kad sam, konano, bio sposoban da ustanem, vratio sam se do Jonasa i rekao: "Moramo ii."
	Pogledao me je kao da me saaljeva; pretpostavljam da je prema meni oseao upravo to. "Vodalusovi borci su svuda oko nas."
	"Vidim da ti nije pozlilo kao meni. Ali uo si ko su im saveznici. Moda je Huniald lagao."
	"uo sam hod naih straara izmeu drvea - nisu oni ba tako tihi. Ima svoj ma, Severijane, a ja no, ali Vodalusovi ljudi e imati lukove. Imala ih je veina onih koji su sa nama sedeli za stolom. Moemo pokuati da se krijemo izmeu stabala kao drekavci..."
	Shvatio sam ta hoe da kae i rekao: "A drekavce ubijaju svaki dan."
	"Meutim, niko ih ne lovi nou. Bie mrak u roku od jedne smene ili manje."
	"Poi e sa mnom ako budemo do tad ekali?" Pruio sam aku ka njemu.
	Jonas ju je stisnuo. "Severijane, jadni moj prijatelju, rekao si mi da si svojevremeno video Vodalusa - i ovu atlenu Teu i jo jednog oveka - pokraj oskvrnjenog groba. Zar nisi znao ta su nameravali da urade sa onim to su odatle izneli?"
	Dakako da sam i onda znao, ali to mi je tad bilo daleko i prividno nebitno znanje. Sad sam shvatio da nemam ta da kaem, zapravo da nemam praktino nikakvu misao izvan nade da e no pasti brzo.
	Jo bre dooe ljudi koje je Vodalus poslao po nas: etiri grubijana, koji su mogli biti seljaci i koji su bili naoruani berdiama, u pratnji petog, koji je u sebi imao neto armigersko i nosio laki oficirski ma, "spadrun". Moda su ti ljudi bili prisutni, a moda i nisu, u onoj gomili oko vladarske platforme kad smo nas dvojica doli; u svakom sluaju, inilo se da su reeni da ne rizikuju nimalo. Opkolili su nas drei oruje u pripravnosti ispred sebe, iako su nas istovremeno pozdravljali kao prijatelje i saborce. Jonas se drao najhrabrije to je uopte bilo mogue, glumio je vedrinu, askao sa njima dok su nas sprovodili umskim stazama; a ja nisam bio sposoban da razmiljam ni o emu osim o predstojeoj patnji, pa sam hodao kao da idem da prisustvujem unitenju sveta.
	Dok smo ili, Urt je okrenuo lice od sunca. Nije se primeivalo da svetlost zvezda ijednim svojim zrakom prodire kroz mase lia, ali nai vodii su tako dobro znali put da su jedva neto malo usporili. Mene je pri svakom koraku nanovo obuzimala elja da pitam da li emo biti prisiljeni da uestvujemo u tom jelu na koje smo voeni, ali sam, i ne pitajui, dobro znao da bi odbijanje - pa ak i dranje kao da u sebi oseam elju da odbijem - dovelo do potpunog gubitka Vodalusovog poverenja u mene, zbog ega bi bila ugroena moja sloboda, a moda i moj ivot.
	Ta petorica straara, koja su na Jonasove ale i pitanja u poetku odgovarala samo krto i nevoljno, postepeno su postajala sve veselija, dok sam ja tonuo u sve gore oajanje; brbljali su kao da idu na kakvu pijanku ili u javnu kuu. Meutim, iako sam u njihovim glasovima razabirao tonove eljnog iekivanja, njihove poalice su mi bile nerazumljive kao razvratnike prie malom detetu: "Oe daleko ovog puta? Oe se opet udavi?" (To je pitao ovek na zaelju nae grupe, bestelesni glas u tami.)
	"Erebusa mi, ovog puta u da potonem tako duboko da me neete videti do zime."
	Glas koji prepoznah kao armigerov ree: "Da l' ju je iko od vas ve video?" Dok su glasovi ostalih zvuali samo hvalisavo, u ovom glasu je, iza tih jednostavnih rei, postojala glad neke posebne vrste, kavu nikada ranije nisam uo. Takvim tonom bi neki izgubljeni putnik mogao postaviti pitanje o svom domu.
	"Niko, Valdgrejve."
	(Jedan od ostalih glasova.) "Alkmund kae da je dobra, ni suvie mlada ni suvie stara."
	"Nadam se da nije jo jedna tribada."
	"Pa ne..."
	Taj glas je umukao, ili sam, moda, ja samo prestao da ga sluam. Jer ugledao sam svetlucanje izmeu drvea.
	Posle nekoliko koraka poeh razaznavati buktinje; zauh zvuk mnogih glasova. Neko ispred nas oglasio se pozivom da stanemo, a armiger je krenuo napred i tiho saoptio lozinku.
	Nedugo potom sedeo sam na stolici, koja je poivala na mekom sloju lia i trulei kojim je umsko tlo bilo prekriveno. Desno od mene sedeo je Jonas, dok je niska, izrezbarena stolica levo od mene bila prazna. Onaj armiger zauzeo je mesto desno od Jonasa, dok su se ostali prisutni (maltene kao da su samo ekali da naa grupa stigne) rasporedili u krug u ijem je sreditu visila, okaena o grane drvea, jedna dimljiva svetiljka narandaste boje.
	Bila je prisutna jedva treina onih koji su ranije uestvovali u audijenciji na onom proplanku, ali meni se, na osnovu njihove odee i oruja, inilo da su to odabrani ljudi - oni sa najviim inovima i uz njih, moda, neki favorizovani borbeni kadrovi. Bilo je itiri ili pet puta vie mukaraca nego ena; ali su ene izgledale ratoborno koliko i mukarci i moda ak i eljnije da gozba pone.
	Neko vreme smo proveli u ekanju, a onda je Vodalus dramatino iskoraio iz tame i uao u krug. Svi prisutni su ustali, a kad se on sruio u izrezbarenu stolicu pokraj mene, ponovo seli.
	Tako rei istog trenutka pojavio se ovek u livreji posluitelja vieg ranga u nekoj otmenoj aristokratskoj kui; taj ovek je uao u sredite kruga i stao pod narandasto svetlo. Nosio je posluavnik na kome su bili jedna velika boca, jedna mala i jedna kristalna aa nalik na pehar. Uzdigao se amor - sainjen, pomislio sam, ne od rei, nego od stotinu malih zvukova zadovoljstva, od ubrzanog disanja, od oblizivanja usana. ovek sa posluavnikom stajao je nepomino sve dok ti zvuci nisi sasvim prestali, a onda je odmerenim korakom krenuo ka Vodalusu.
	Iza mene gugutavi Tein glas ree: "Onaj alzabo, o kome sam ti govorila, nalazi se u mojoj boci. U drugoj je jedna meavina trava koja smiruje stomak. Popij jedan gutljaj smee."
	Vodalus se okrenuo i pogledao Teu iznenaeno.
	Ula je u krug, proavi izmeu Jonasa i mene, zatim je prola i izmeu Vodalusa i oveka sa posluavnikom i najzad sela levo od Vodalusa. Vodalus se nagnuo ka njoj i inilo se da se sprema da progovori, ali onaj sa posluavnikom je poeo sipati sadrinu jedne, pa druge boce u ae i tu ih meati; Vodalus je, izgleda, ocenio da trenutak nije pogodan za priu i nije rekao nita.
	Krunim pokretanjem posluavnika postignuto je da se meavina u ai blago zavrti. "Vrlo dobro", ree Vodalus. Obema akama digao je au sa posuavnika, prineo je usnama, zatim dodao meni. "Kao to ti dvorkinja ree, mora popiti jedan pun gutljaj. Ako uzme manje, bie nedovoljno, pa se zajedniko doivljavanje nee dogoditi. Ako uzme vie, u tome za tebe nee biti nikakve koristi, to znai da e ova materija, koja je veoma skupocena, biti zalud troena."
	Iz ae sam otpio u skladu sa tim uputstvom. Smea je bila gorka kao pelen i nekako hladna i smradna - podsetila me je na jedan davni zimski dan kad mi je bilo nareeno da oistim kanalizacionu cev koja odvodi otpadne materije iz prostorija gde obitavaju kalfe. U jednom trenutku sam pomislio da e mi eludac krenuti u grlo kao maloas pokraj potoka, mada, zapravo, u elucu vie nisam imao nieg to bih mogao povratiti. Zagrcnuo sam se, progutao i dodao au Jonasu, a onda otkrio da mi se u ustima naglo pojaalo luenje pljuvake.
	Jonas se namuio koliko i ja, pa i vie, ali je najzad uspeo i dao au dalje, tome Valdgrejvu koji je nedavno komandovao naim straarima. Potom sam gledao kako aa polagano obilazi krug. U njoj je bilo dovoljno za desetak ispijanja; kad se ispraznila, ovek u livreji je obrisao rub, jo jednom je napunio iz boca na posluavniku i pustio je opet u krug.
	Ja sam imao utisak da on postupno gubi vrsto oblije, ono koje po prirodi stvari pripada zaokrugljenom predmetu, i da postaje samo obris, obojena prilika izrezana testerom iz drvene ploe. Podsetilo me je to na marionete koje sam u snu video one noi kad sam spavao u istom krevetu gde i Boldanders.
	I krug u kome smo sedeli dobio je za mene - iako sam znao da je tu trideset ili etrdeset stvarnih osoba - izgled kao da je od hartije izrezan pa savijen; kao kruna za deju igru. Normalni su bili Vodalus, levo od mene, i Jonas, desno; ali je ve agramer izgledao upola slika kao na platnu, a isto tako i Tea.
	Dok joj je livrejisani prilazio, Vodalus je ustao i, kreui se tako lako kao da ga nosi noni povetarac, zaplovio ka narandastoj lanterni. U tom oran svetlu izgledao je dalek, no ipak sam njegov pogled oseao onako kako ovek osea vrelinu iz gorionika u kome se priprema usijano gvoe.
	"Postoji zakletva koja se polae pre deljenja", ree on, a drvee iznad nas se saglasi sveanim klimanjem grana. "Kunete li se, drugim ivotom koji ete primiti, da nikada neete izdati ove ovde okupljene? I da ete svojom slobodnom voljom priznavati, bez oklevanja i bez obzira, pa makar to i u smrt vodilo, Vodalusa kao svoga izabranog vou?"
	Pokuao sam da klimnem glavom istovremeno kad i drvee, ali je to izgledalo nekako nedovoljno, pa sam izgovorio: "Saglaavam se", a Jonas dodade: "Da".
	"I da ete, ba kao i Vodalusa, posluati bilo koju osobu koju Vodalus postavi da vam bude nadreena?"
	"Da".
	"Da".
	"I da e vama ova zakletva biti iznad svih drugih zakletvi, bez obzira na to jesu li poloene pre ili posle ove?"
	"Bie", ree Jonas.
	"Da", rekoh.
	Povetarac je prestao, kao da je neki neumireni duh do sada pohodio ovaj skup, pa iznenada iezao. Vodalus se jo jednom naao na stolici pokraj mene. Nagnuo se ka meni. Ako je, moda, rei izgovarao smrljano, ja to nisam primetio, ali neto u njegovim oima mi je kazalo da je i on podlegao uticaju alzaboa, moda jednako duboko kao ja.
	"Uenjak nisam", ree on, "ali znam da je reeno da se najuzvieniji ciljevi esto ostvaruju najprizemnijim sredstvima. Nacije se ujedinjuju trgovinom; kad se prave oltari i relikvijari, divna slonovaa i retko drvo se spoje pomou iskuvanih otpadaka dobijenih od tela niih ivotinja; mukarci i ene se spajaju pomou organa za izbacivanje suvinih materija. Tako se spajamo i mi - ti i ja. Tako emo obojica biti spojeni, kroz koji trenutak, sa jednom sestrom smrtnicom koja e opet poiveti - i to, tokom nekog vremena, snano poiveti - u nama, zahvaljujui soku koji je isceen iz lezde jedne od najogavnijih zveri. Tako i cvee izrasta iz ubreta."
	Klimnuh glavom.
	"Ovome su nas nauili nai saveznici, oni koji ekaju da ovek bude jo jednom proien i spreman da se sjedini s njima u osvajanju svemira. ivotinju su doneli drugi, koji su mislili da je koriste za izvesne gnusne svrhe, a da se to ne dozna. Ovo ti napominjem zato to, kad ode u Kuu apsoluta, lako moe sresti njih, te druge, koje obian narod naziva imenima 'degenerici' ili 'kakogeni', a kulturni ljudi imenima 'ekstrasolarijanci' ili 'Hijeroduli'. Mora dobro paziti da nikako ne privue njihovu panju na sebe, jer ako te oni budu paljivo posmatrali, po izvesnim znacima e uoiti da si koristio alzabo."
	"U Kuu apsoluta?" Ta misao je, dodue samo na tren, rasprila maglu droge.
	"I te kako. Tamo imam jednog drugara kome moram preneti izvesna uputstva, a saznao sam da e jedna glumaka druina, kojoj si svojevremeno pripadao, biti kroz nekoliko dana putena u Kuu apsoluta i da e tamo ostati jedan tiasus. Opet e se toj druini pridruiti, pa e tu priliku iskoristiti da urui ovo to u ti sad dati" - on poe da trai neto unutar svoje tunike - "osobi koja e ti kazati: 'Pelagijska argosija ugleda kopno'. A ako ti on da ikakvu uzvratnu poruku, moe je poveriti osobi, pa ma ko to bio, koja ti kae: 'Ja sam iz kvercinske penetralije'."
	"Vladaoe", rekoh, "sve mi pliva u glavi." (Onda, laui.) "Te rei ne mogu da zapamtim - evo, ve sam ih sasvim zaboravio. Da li ste vi to rekli da e Dorkas i ona druga biti u Kui apsoluta?"
	Vodalus mi je utisnuo u aku neki sitan predmet povijenog oblika koji nije bio no, iako je imao neke slinosti sa noem. Zagledao sam ga: bilo je to ocilo, kojim se udara o kremen da se ukree vatra. "Pamtie ti", ree on. "A svoju zakletvu meni nee nikada zaboraviti. Mnogi od ovih koje vidi doli su, svojevremeno, verujui da e im to biti jedini dolazak."
	"Ali, gospodine, Kua apsoluta..."
	Flautaste note upange zaule su se meu drveem, iza najudaljenijeg dela kruga.
	"Moram uskoro da poem, nevestu da pratim, ali ne boj se. Pre izvesnog vremena sreo si jednog mog jazavca..."
	"Hildegrina! Gospodine, ne razumem nita."
	"Da, on koristi i to ime, kao i druga. Kad je video muitelja tako daleko od Citadele i jo uo da on govori o meni - zakljuio je da je to tako neuobiajeno, da se isplati poslati ljude da te prate i posmatraju, iako pojma nije imao da si ti mene spasao one noi. Na nesreu, posmatrai su te izgubili kod Zida. Posle toga su pratili kretanje tvoje putujue glumake grupe, u nadi da e joj se ti vratiti. Pretpostavio sam da bi jedan izgnanik mogao odluiti da pree na nau stranu i radi toga potedeti mog jadnog Barnoha dovoljno dugo da ga mi oslobodimo. Prole noi odjahao sam ja lino u Saltus, da razgovaram s tobom, ali ta sam postigao - ukradoe mi ata, a ishoda nikakvih. Prema tome, bilo je potrebno, danas, da te uhvatimo ma kojim sredstvima da bismo te spreili da svoju vetinu primeni na mom sluzi. Ali jo sam se nadao da bi ti mogao postati pristalica nae stvari, pa sam zato dao uputstva mojim ljudima, koje sam po tebe poslao, da te dovedu ivog preda me. To me je kotalo trojice, a dobio sam dvojicu. Sad je pitanje da li e ta dvojica vredeti vie nego ona trojica."
	Vodalus je tada ustao, pomalo nesigurno; zahvalio sam svetoj Katarini to nisam morao i ja da ustajem, jer bio sam siguran da me noge ne bi drale. Izmeu stabala je, uz cvrkut upange, plovilo neto mutno, belo, dvaput vie od oveka. Svi izvie vratove da tamo pogledaju, a Vodalus polako zaplovi toj stvari u susret. Preko njegove prazne stolice nagnula se Tea da mi neto kae: "Divna je, zar ne? Postigli su uda."
	Bila je to neka ena, nametena da sedi na srebrnoj nosiljci koju su na pleima nosila estorica ljudi. Na tren sam pomislio da je to Tekla - toliko je liila na nju, pri narandastoj svetlosti. Onda sam shvati da e to, ipak, pre biti lutka Tekle, nainjena moda od voska.
	"Pria se da je opasno", gugutala je Tea, "ako je ovek deljenu osobu poznavao jo za ivota; spajanje zajednikih uspomena moe rastrojiti um. Ipak u ja, koja sam je volela, rizikovati tu pometnju, a poto sam, po tvom izgledu dok si o njoj govorio, znala da e i ti isto eleti, Vodalusu nita nisam rekla."
	Vodalus je, dotle, posegnuo uvis da dodirne ruku te prilike, koju su ve nosili kroz krug; sa njom je uao i jedan slatki, nepogreivi miris. Setio sam se onih zamoria "agutija" koji su servirani na naim banketima povodom maskiranja: njihovog krzna od zainjenog kokosa i njihovih oiju od ueerenog voa; odmah mi je bilo jasno da se preda mnom nalazi upravo takva kopija ljudskog bia, napravljena od peenog mesa.
	Uveren sam da bih u tom asu poludeo da nije bilo alzaboa. Jer alzabo je stajao izmeu mog opaanja i stvarnosti, kao div od izmaglice, div kroz koga je bilo mogue sve videti, a nita ne usvojiti. Imao sam jo jednog saveznika, takoe: svest koja je u meni rasla, izvesnost da e, ako se sad podvrgnem i progutam neki deo Tekline supstance, tragovi njenog uma, koji bi inae morali uskoro nestati raspadanjem, ui u mene i tako trajati, makar i u veoma razreenom stanju, dok mene ima.
	Podvrgavanje je nastupilo. Ono to sam se pripremao da uinim nije mi vie izgledalo ni gadno, ni zastraujue. Umesto toga, otvorih sve delove sebe Tekli, zaogrnuh sutinu svog bia dobrodolicom. Doe i elja, iz droge roena, doe ta glad koja se nikakvom drugom hranom ne moe zadovoljiti; pogledah po krugu i videh tu istu glad na svakom licu.
	Livrejisani sluga, koji je, verujem, pripadao jo onom prvobitnom Vodalusovom domainstvu i zatim krenuo sa Vodalusom u izgnanstvo, sad se pridruio toj estorici koji su Teklu uneli u krug, te im je pomogao da nosiljku spuste na zemlju. Tokom nekoliko dahova vremena njihova lea su mi zaklonila vidik. Kad su se razmakli, nje vie nije bilo; nita nije ostalo, samo komadi mesa koji su se puili od vreline, rasporeeni po neemu to je liilo na beli stolnjak.
	Jeo sam i ekao, preklinjui za oprotaj. Ona je zasluila najvelianstveniju grobnicu, neprocenjivo skupi mermer u izvrsnom skladu. Umesto toga, morae biti sahranjena u mojoj muiteljskoj radnoj sobi, u kojoj e pod biti oriban, a sprave napola sakrivene ispod venaca cvea. Noni vazduh bio je prohladan, ali ja sam se znojio. ekao sam da ona doe, oseao sam kapljice kako se kotrljaju niz moja gola prsa, zurio u zemlju jer sam se plaio da u je ugledati na licima drugih pre nego to osetim njeno prisustvo u sebi.
	I upravo kad me je obuzelo oajanje - ona je bila tu, ispunjavajui me kao to melodija ispunjava kuicu. S njom sam bio, trali smo pored Acisa kad smo bili deca. Znao sam onu drevnu vilu oko koje se, umesto odbrambenog jarka sa vodom, nalazi tamno jezero, znao sam ta se vidi kroz pranjave prozore kulice-vidikovca na vrhu vile i ono tajno mesto u udnovatom uglu izmeu dve sobe, gde smo ostajali da itamo u podne, uz sveu. Znao sam kako se ivi na autarhovom dvoru, gde u dijamantnom peharu eka otrov. Saznao sao kako je onome koji nikad nije video zatvorsku eliju niti osetio bi - kad dospe u eliju kod muitelja; i ta je umiranje dokuio sam, i ta smrt.
	Otkrih da sam joj znaio vie nego to sam ikada i naslutio, te najzad zaspah, a snovi su bili svi u njoj. I to ne samo uspomene - ne, ja sam uspomena u izobilju imao i ranije. Sad sam uzimao njene jadne, hladne ake u svoje, ali vie nisam bio u dronjcima egrta ili u fuliginu kalfe. Bili smo jedno, goli, sreni, isti, i znali smo da nje vie nema, a da ja jo ivim, ali se nismo borili ni protiv jedne od tih dveju injenica, nego smo, upliui svoje kose u jedno, itali iz iste knjige, razgovarali i pevali o drugim stvarima.

	                            
 12. NOTULE

	Iz svojih snova o Tekli preao sam pravo u jutro. U jednom trenu etali smo nemo zajedno kroz neto to je svakako morao biti raj, onaj raj koji, pria se, Novo sunce otvori svakome ko se njemu u svojim polednjim trenucima ivota obrati; pa iako nas mudri ue da je raj zatvoren onima koji su sami sebi delati, ja se ne mogu odupreti misli da onaj koji toliko prata ponekad sigurno oprosti i to. U sledeem trenu bio sam svestan hladnog i nedobrodolog svetla i ptije pesme.
	Digao sam se u sedei poloaj. Ogrta mi bejae natopljen rosom, a rosa je, kao znoj, leala i na mom licu. Pokraj mene Jonas se poeo mekoljiti. Deset koraka od nas, dva velianstvena ata - jedan boje belog vina, a drugi crn bez ijedne drugaije mrljice - grizli su svoje emove i nestrpljivo udarali kopitama. Od gozbe i gozbaa ni traga nije bilo, kao ni od Tekle, koju vie nikad nisam video i za koju se ne nadam da u je u ovom postojanju ikad vie videti.
	Terminus Est je leao pokraj mene u travi, paloina bezbedna u svojoj vrstoj, dobro nauljanoj kaniji. Dohvatio sam je i krenuo niz kosinu, sve do potoka, gde sam uinio koliko sam mogao da se osveim. Kad sam se vratio, Jonas je bio budan. Kazao sam mu u kom pravcu je voda, a onda sam se, dok je on bio odsutan, oprostio od mrtve Tekle.
	Ipak neki deo nje u meni jo ivi; deava mi se da ja, koji se priseam dogaaja, uvidim da nisam Severijan, nego da sam Tekla, kao da je moj um slika uramljena iza stakla dok Tekla stoji pred tim staklom i u njemu je odraena. Osim toga, od te noi pa sve do danas, kad god pomislim na Teklu, ali ne i na neko odreeno vreme i mesto, u mojoj mati se uzdigne jedna posebna slika Tekle: ona stoji pred ogledalom u treperavoj haljini mrazne bele boje; ta haljina jedva uspeva da joj pokrije dojke, ali se zato od struka nadole sputa u stalno promenljivim slapovima. Vidim je na trenutak uzdignutu, tako - obe ake polaze gore da dodirnu nae lice.
	Onda nju odnosi neki kovitlac u sobi iji su zidovi, tavanica i pod sasvim od ogledala. Ja to, nesumnjivo, vidim samo njenu uspomenu na njenu sliku u onim ogledalima, ali, korak-dva, i ona iezne u mrak i ne vidim je vie.
	Dok se Jonas vratio, ovladao sam svojim jadom i bio sam u stanju da odglumim da me silno zanima kakvi su nam atovi. "Crni je za tebe", ree on, "a ovaj krem boje je za mene, jasna stvar. Meutim, ove ivotinje - pa, obe izgledaju kao da vrede vie nego ma ko od nas dvojice, kao to je rekao onaj mornar hirurgu koji mu je odsekao noge. Kuda kreemo?"
	"U Kuu apsoluta." Razabrah neverovanje na njegovom licu. "Jesi li uo prole noi moj razgovor sa Vodalusom?"
	"uo sam da to pominjete, ali ne i da tamo idemo."
	Ve sam ranije rekao: nisam neki naroiti jaha. Ipak, ubacio sam jedno stopalo u uzengiju crnog ata i zamahom naskoio u sedlo. Onaj at koga sam dve noi ranije ukrao od Vodalusa imao je na sebi veoma visoko ratno sedlo, koje je uasno neudobno, ali iz koga se teko moe ispasti; ovaj je imao sedlo gotovo sasvim ravno, od somota iskrojenog u jastuie, sedlo luksuzno, ali nepouzdano. Tek to sam ata obuhvatio nogama, on je poeo da poigrava od nestrpljenja da krene.
	Bilo je to, moda, najgore vreme, ali i jedino raspoloivo vreme. Zapitao sam, dakle: "Koliko si zapamtio?"
	"O onoj enskoj noas? Nita." Jonas je izmakao dohvatu crnog ata, razvezao uzde ata krem boje i u skoku ga pojahao. "Nisam jeo. Vodalus je motrio na tebe, ali od trenutka kad su svi popili drogu, niko nije pazio na mene, a ja sam, i inae, nauio vetinu da se samo pravim da jedem, a da ne pojedem nimalo."
	Gledao sam ga zaprepaeno.
	"To sam nekoliko puta i u tvom drutvu primenio - recimo, jue pri doruku. Nemam mnogo apetita, pa mi je ovaj trik koristan za drutveni ivot." Nagnao je ata krem boje niz umsku stazu, a meni preko ramena dobacio: "Sluaj hoe da ja put do tamo znam prilino dobro, ili bar glavninu puta. Meutim, da li bi mi hteo rei zbog ega idemo?"
	"Tamo e biti Dorkas i Jolenta", rekoh. "A i imam da obavim jedan zadatak za naeg suverena Vodalusa." Poto je bilo maltene sasvim izvesno da se na nas motri, smatrao sam da je bolje da ne dodam da taj zadatak nemam nameru da izvrim.
	Ovde moram, da ova pripovest o mojoj karijeri ne bi trajala veno, vrlo brzo da preem preko dogaaja koji su se odigravali tokom sledeih nekoliko dana. Dok smo jahali, ispriao sam Jonasu sve to mi je Vodalus rekao i jo mnogo tota. Nailazili smo na razne gradie i sela, u ponekom i zastali, a tamo gde smo zastali bavio sam se svojim zanatom u onom obimu koliko je tog posla bilo - ne stvarno zbog para (jer smo imali kese koje nam je atlena Tea dala i dobar deo mog honorara iz Saltusa, kao i pare koje je Jonas dobio za zlato ljudi-majmuna), nego da ne bismo budili sumnju.
	U svetlosti naeg etvrtog jutra jo smo grabili ka severu. ol se sunao desno od nas, kao dremljivi zmaj koji uva zabranjeni drum na svojoj obali, drum po kome je ve uveliko izrasla trava. Dan pre toga videli smo patrolu ulana, kopljanika. Jahali su na atovima poput naih, a bili su naoruani istim onakvim kopljima kao i patrola koja je masakrirala putnike kod kapije Saalnice.
	Jonas, koji se oseao nelagodno jo od kako smo poli, promrmlja: "Moramo pouriti ako hoemo da budemo blizu Kue apsoluta veeras. Kamo sree da ti je Vodalus dao datum kad ta sveanost poinje i neki nagovetaj o njenom trajanju."
	"Je li jo daleko do Kue apsoluta?" zapitao sam.
	Pokazao je prstom ka jednom ostrvu na reci. "Mislim da se seam da su mi neki hodoasnici kazali, kad smo bili na dva dana od onog ostrva, da je Kua apsoluta u blizini. Upozorili su me na pretorijance i inilo se da znaju o emu priaju."
	Poterao je svoga konja kasom, a ja, ugledavi se na njega, uinih isto. "Vi ste peaili."
	"Jahao sam svoju meriipu. Pretpostavljam da vie nikad neu videti to jadno stvorenje. Ona je u svom najboljem kretanju bila sporija nego ovi atovi pri svom najloijem, to u ti priznati. Ali da je razlika u brzini bila dvostruka, to ne verujem."
	Upravo sam se spremao da kaem da, po mom miljenju, Vodalus nas ne bi ni slao kad ne bi bilo mogue da stignemo na vreme do Kue apsoluta, kad neto, to je u prvi mah liilo na velikog slepog mia, prolepra na pedalj od moje glave.
	Ako ja nisam znao ta je to, Jonas je znao. Povikao je neke rei meni nerazumljive i oinuo mog ata krajevima svojih uzdi. At je velikim skokom jurnuo napred, tako da je malo nedostajalo pa da padnem, i ve sledeeg trenutka bili smo u ludom galopu. Pamtim kako sam proletao izmeu dva drveta nemajui ni pedalj slobodnog prostora s obe strane i kako sam video tu stvar kako se ocrtava spram neba, izgledajui kao kakva mrlja ai. Trenutak potom, zalepetala je kroz granice iza nas.
	Kad smo izili iz ruba ume i uli u isuenu vododerinu koja je bila na naem putu, to bie se nije moglo videti, ali kad smo sili do dna i poeli se uspinjati suprotnom stranom vododerine, izilo je iz drvea, iscepanije nego ikad.
	Tokom vremena koliko traje jedna molitva, inilo se da nas je bie izgubilo iz vida, jer je dugim, ravnim naletima odlazilo u drugom pravcu, a ne ka nama, i opet se vraalo. Ja sam potegao Terminus Est iz kanije, a svog crnog destrijera sam zauzdao tako da je dospeo izmeu letee stvari i Jonasa.
	Iako su nai destrijeri bili brzi, ovo stvorenje je u sledeem naletu bilo jo mnogo bre. Da sam imao seivo sa iljatim vrhom, mislim da sam mogao nabosti to bie kao na raanj, dok se obruavalo, a da sam to uradio - sigurno bih poginuo. Ovako, zahvatih stvorenje jednim dvorunim zamahom. Bilo je to kao prosecanje vazduha i ja pomislih da je letee stvorenje odve lako, a ilavo, ak i za tako opaku otricu. Sledeeg trenutka to bie se razdvojilo na dva dela, kao pocepana krpa; osetio sam vrlo kratki zapah vreline, kao da su se vrata neke pei otvorila i odmah potom zatvorila.
	Namera mi je bila da sjaem i razgledam oboreno bie, ali Jonas je povikao i mahnuo. Visoke ume oko Saltusa ostavili smo daleko iza sebe i preli na izlomatani teren sa strmim breuljcima i zupasto rasporeenim kedrovima. Na vrhu kosine ispred nas naao se jedan umarak tog drvea. Sjurili smo se kao ludaci u njegovo umreno zelenilo, prilepljeni uz vratove svojih atova.
	Uskoro je rastinje bilo tako gusto, da ati nisu mogli napredovati bre od hoda. Odmah potom naili smo na okomiti stenoviti zid koji nas je prisilio da se zaustavimo. im je prestalo nae buno probijanje kroz umrene granice, zauo sam neto drugo iza nas - suvo utanje, kao da ranjena ptica lepra po vrhovima kronji. Jaki medicinski miris kedrova pritiskao mi je plua.
	"Moramo se izvui", dahtao je Jonas, "ili bar nastaviti kretanje." Po obrazu ga je bio zaparao prelomljeni kraj neke grane, pa mu se trag krvi slivao niz lice dok je govorio. Pogledao je na obe strane, opredelio se za desnu, ka reci, i poeo ibati svog ata da ga natera u gusti koji je izgledao neprobojan.
	Pustio sam da Jonas za mene kri put, raunajui da u ja, ako nas ono mrano bie sustigne, ipak moi nekako da se branim od njega. Uskoro sam ga i ugledao kroz sivi i zeleni gusti lia. Trenutak-dva posle prvog, video sam i drugo takvo bie, koje je prvome bilo veoma slino i koje se kretalo na malom rastojanju iza njega.
	uma je prestala, pa smo mogli da oinemo svoje desterijere i nateramo ih opet u galop. Ta dva razleprana komada noi pojurila su za nama, a poto su bili manji, sticao se utisak da su bri, ali zapravo je njihovo kretanje bilo sporije nego malopreanji let celog, nepreseenog bia.
	"Vatru moramo nai", vikao je Jonas, nadjaavajui bat destrijerskih kopita. "Ili neku veliku ivotinju koju moemo ubiti. Ako jednom od ovih atova raspori stomak, to bi verovatno bilo dovoljno. Ali ako ne, onda ne bismo mogli pobei."
	Klimnuo sam glavom da pokaem da ni ja nisam za to da ubijemo jednog od destrijera, mada mi je palo na um da bi moj at mogao uskoro da padne od iscrpljenosti. Jonas je morao da pusti svog ata da malo uspori da mi ne bi mnogo izmakao. Zapitah: "Trae li oni krv?"
	"Ne. Toplotu."
	Jonas je zaokrenuo svog destrijera desno i pljesnuo ga elinom rukom po boku. Udarac mora biti da je bio ba dobar, jer je ivotinja poskoila napred kao da ju je neto ubolo. Preskoili smo korito nekog isuenog potoka, sjurili se uz poklizavanje i spoticanje niz pranu kosinu jednog brega i izbili na otvoreno, blago zatalasano zemljite gde su destrijeri mogli razviti svoju najveu brzinu.
	Iza nas su leprale dve krpe crnog. Letele su na visini dva puta veoj od visokog drvea i izgledalo je da su noene vetrom, iako je talasanje trave pokazivalo da lete ba nasuprot vetru.
	Ispred nas teren se promenio samo malo, ali ipak temeljito, kao da su dva platna spojena avom. Naili smo na traku zelenog, ravnu, kao da ju je neko namerno odmotao i pruio kroz ovaj predeo. Nagnao sam ata da pojuri po njoj, vikao sam mu u ui, tukao ga maem pljotimice po sapima. At je ve bio okupan znojem i obliven trakama krvi koje su ostavile polomljene kedrove granice. uo sam iza sebe Jonasa koji je uzvikivao upozorenja, ali na to nisam obratio nimalo panje.
	Zali smo oko jedne krivine; kroz prazninu izmeu drvea ugledao sam svetlucanje reke. Jo jedna krivina, moj crni at je ponovo poeo da posustaje - a onda, u daljini, onaj prizor koji sam iekivao. Moda ne bi trebalo ovo da ispriam, ali podigao sam svoj ma ka nebu tada, ka naem umanjenom suncu sa crvom u srcu i povikao: "Njegov ivot za moj, Novo sunce, u ime tvog gneva i moje nade!"
	Taj ulan (jer naili smo na jednog, samog) sigurno je pomislio da mu ja pretim. U tom trenu nije pogreio, jer ja sam stvarno za njega bio pretnja. Mamuznuo je svog ata i krenuo ka nama, a plavo zraenje iz vrha njegovog koplja pojaalo se.
	Iako zadihan, crni at je, im sam to od njega zatraio, zaokrenuo kao zec ka kome su se lovci stutili. Samo jedan trzaj uzde i moj se at ve klizao, i okretao, i kopitama parao travu gusto izraslu po tome drumu. Za jedan jedini dah vremena sasvim smo promenili smer kretanja i sad smo, uz gruvanje kopita, jurili natrag, ka biima koja su nas gonila. Ne znam da li je Jonas tada shvatao moj plan, ali u njegovo izvrenje se ukljuio kao da je razumeo, ne usporavajui nijednog trenutka.
	Jedan od lepravih stvorova se obruio, izgledajui, tako mi Urta celog, kao rupa probuena u Vaseljeni - bio je to pravi fuligin, crna boja bez iole svetlosti, kao moj ogrta. Verujem da je to bio napad na Jonasa, ali je to bie dospelo u dohvat mog maa, pa sam ga raspolovio kao i proli put i opet osetio da me je zapahnula toplota. Poto sam znao iz ega je ta toplota izvuena, inilo mi se da je opakija nego to bi ijedan gadni smrad mogao biti. Od samog oseaja te toplote na koi pripala mi je muka. Naglo sam potegao uzde i at je zaokrenuo na stranu suprotnu od reke. To sam uinio, jer sam se plaio da bi munja iz ulanovog koplja mogla udariti svakog trenutka. I tek to smo sili s druma, munja je stigla - sprila je tlo na jednom mestu i zapalila jedno mrtvo drvo.
	Potegnuo sam glavu moga ata uvis, tako da se, uz urlik, propeo. Jedan trenutak sam utroio traei pogledom oko gorueg drveta te tri mrane stvari. Nisu bile tamo. Onda sam pogledao ka Jonasu, plaei se da su ga konano sustigle i da ga sad napadaju na neki meni neshvatljiv nain.
	Ni tamo nisu bile, ali su mi Jonasove oi pokazale gde su te tri spodobe otile: oko ulana su sad leprale, a on je, pred mojim oima, pokuavao da se odbrani kopljem. Munja za munjom je cepala vazduh, neprestano su pratali zvuci nalik na grmljavinu. Svaka munja je svojom blistavou daleko nadjaavala sunce, ali upravo ta energija kojom se ulan hteo braniti kao da je leteim biima davala novu snagu. Imao sam utisak da spodobe vie i ne lete, ve da trepere kao nekakvi zraci tame: sad su tu, sad su tamo, a svaki put su sve blie ulanu i, najzad, za manje vremena nego to mi je potrebno da ovo napiem, sletele su sve tri ulanu na lice. Stumbao se sa sedla, a koplje mu je ispalo iz ruke i ugasilo se.

	                            
 13. KANDA POMIRITELJA

	Povikao sam: "Da li je mrtav?" i video kako Jonas, kao odgovor, klima glavom. Nameravao sam tad da odjaem, ali on mi je pokretom pokazao da mu se pridruim i sjahao. Kad smo se sreli kod kopljanikovog tela, on ree: "Sad moda moemo da unitimo ta bia da ne bi mogla opet da polete protiv nas i da ne bi mogla nikom drugom naneti zlo. Sad su sita, mislim da moemo izai nakraj s njima. Potrebno nam je neto u ta bismo ih mogli staviti - neto vodonepropusno, od metala ili stakla."
	Nisam posedovao nita takvo, to mu i rekoh.
	"Pa nemam ni ja." Kleknuo je pored ulana i poeo da mu pretresa depove. Aromatini dim iz bukteeg drveta obavijao se u velovima oko svega, kao tamjan, i mene odjednom obuze oseanje da sam se vratio u katedralu Pelerinki. Ulan lei na masi izlomljenih granica i prologodinjeg lia - to bi mogao biti onaj slamom zasuti pod; okolo se uzdiu, ali na znatnim rastojanjima, stabla drvea - to su stubovi atora.
	"Evo", ree Jonas diui jednu bronzanu botaniku boicu. Odvrnuo je poklopac, prosuo trave koje su se unutra nale, a onda prevrnuo mrtvog ulana na lea.
	"Gde su?" pitao sam. "Da li ih je telo apsorbovalo?"
	Jonas je odmahnuo glavom i sledeeg trenutka poeo, vrlo paljivo i delikatno, da izvlai jedno od tih bia iz ulanove leve nozdrve. Osim to je bilo potpuno neprozirno, izgledalo je kao najfinija papirna maramica.
	udio sam se toj opreznosti. "Ako ga i pocepa, nee li se samo podeliti na dva?"
	"Hoe, ali sada je zasieno, a u sluaju cepanja izgubilo bi deo energije, pa bi se moglo izmai kontroli. Mnogi su ljudi izgubili ivot, uzgred reeno, zato to su primetili da je ova stvorenja mogue sei i opredelili se da stanu na jedno mesto i seku ih i zatim bili opkoljeni tolikim brojem da se vie nisu mogli odbraniti."
	Jedno ulanovo oko bilo je poluotvoreno. Viao sam leeve esto i pre toga, ali ovog puta se nisam mogao otresti avetinjskog oseanja da ulan na neki nain gleda mene, oveka koji ga je ubio da bi spasao sebe. Da bih usmerio misli na neto drugo, rekoh: "Kad sam presekao prvo stvorenje, ono kao da je izgubilo deo svoje brzine."
	Tu uasnu stvar, sada izvuenu, Jonas je stavio u botaniku boicu, zvanu vaskulum, i ve je izvlaio drugo bie iz ulanove desne nozdrve. Promrmljao je: "Brzina svake letelice zavisi od povrine njenih krila. Da nije tako, strunjaci koji upotrebljavaju ova bia prvo bi ih, valjda, cepali na male komade, pa tek onda slali."
	"Ti kao da si se ve susretao sa ovakvim stvorenjima."
	"Na brod je jednom dospeo u luku gde ih koriste za obredna ubistva. Pretpostavljam da je bilo neizbeno i da ih neko ponese kui, ali sad ih prvi put vidim ovde." Odvrnuo je bronzani poklopac i poloio drugo fuliginsko bie preko prvog, koje se poelo mlitavo pomicati. "Rekombinirae se oni unutra - tako ih njihovi gospodari spajaju. Ne verujem da si primetio, ali stvorenja su se prilino izdronjavila proleui kroz onu umu, a zatim su se, u letu, zaleila."
	"Postoji jo jedno", rekoh.
	Klimnuo je glavom, a zatim elinom akom otvorio mrtvaeva usta; unutra se nisu videli ni zubi, ni desni, ni modri jezik, ve samo neto nalik na rupu bez dna, zbog ega mi se u jednom trenutku stomak okrenuo. Jonas je izvukao tree stvorenje, po kome je curila mrtvaeva pljuvaka.
	"Zar ne bi njemu ostala otvorena jedna nozdrva ili usta da ja nisam presekao to stvorenje i po drugi put?"
	"Da, dok mu se ne bi zavuklo u plua. Zapravo, imamo sree to smo do lea mogli stii tako brzo. Inae bi ti morao da see le da bismo mogli da izvadimo ta bia."
	Talasi dima podsetio me je na gorui kedar. "Ako su elela toplotu..."
	"Vie vole toplotu ivog tela, mada je ponekad mogue skrenuti im panju pomou vatre u kojoj sagoreva ivo biljno tkivo. Ja, zapravo, mislim da ele i neto vie, a ne samo toplotu tela. Moda neku zraeu energiju osobenu za elije koje rastu." Jonas je stavio i tree bie i vaskulum i energino ga zatvorio. "Nazivamo ova bia notulama zato to obino doleu kad padne no, tako da ih ne moe videti. Nama je prvo upozorenje bivalo tek ono zapahnjivanje toplotom. Ali pojma nemam kako domoroci zovu notule."
	"A gde je to ostrvo?"
	udno me je pogledao.
	"Je li daleko od obale? Oduvek sam eleo da vidim Uroboros, mada pretpostavljam da je opasno."
	"Veoma daleko", ree Jonas ravnim tonom. "Veoma je daleko. Zaista. ekaj malko."
	ekao sam i gledao, a on ode do obale reke. Hitnuo je vaskulum jako - boica je doletela maltene do sredine matice i tek tada pala u vodu. Kad se vratio, pitao sam: "Zar nismo mogli i mi sami da koristimo notule? Onaj ko ih je poslao, ko god to bio, verovatno e nastaviti da nas proganja, pa bi nam notule mogle ustrebati."
	"'Nas ta stvorenja ne bi sluala, a svet je ionako bolji bez njih', kao to je rekla kasapinova ena kad mu je odsekla mukost. A sad, bolje da poemo. Neko nailazi drumom."
	Pogledao sam za njegovim prstom i video dve prilike koje su se kretale peice. Jonasov destrijer je upravo pio vodu. Jonas ga je drao za ular spreman da se popne u sedlo. "ekaj", rekoh. "Ili kreni lanac-dva, pa me saekaj tamo." Razmiljao sam o krvareem patrljku oveka-majmuna, privialo mi se jo jednom da vidim mutna zavetna svetla katedrale kako vise, u boji grimiza i magente, meu drveem. Posegnuo sam u svoju izmu, duboko, do Kande koju sam ak tamo gurnuo radi bezbednosti. Izvukao sam je.
	Tad sam je prvi put ugledao pri punoj dnevnoj svetlosti. Kanda je zahvatila svetlost sunca i blesnula kao da se pretvorila u Novo sunce, ne samo plavom bojom nego svim bojama, od ljubiaste do cijanido plave. Poloio sam Kandu na elo ulanovo i, tokom jednog trenutka, pokuao da uloim napor volje da on bude iv.
	"Ma hajde", pozva me Jonas. "ta radi to?"
	Nisam umeo da mu odgovorim.
	"Nije on sasvim mrtav", doviknu mi Jonas. "Bei s druma pre nego to nae svoje koplje!" Oinuo je svog ata.
	Jedan daleki glas, koji mi se uinio poznat, dozivao je: "Gospodaru!" Okrenuo sam glavu da pogledam niz travom obrasli drum.
	"Gospodaru!" Jedan od one dvojice peaka mahnuo je rukom, obojica su potrala.
	"To je Hetor", rekao sam - ali Jonasa vie nije bilo tu. Pogledao sam opet kopljanika. Oba oka su mu sad bila otvorena, a grudi su mu se dizale i sputale. im sam uzeo Kandu sa njegovog ela, on se digao u sedei poloaj. Povikao sam Hetoru i njegovom pratiocu da se sklone s druma, ali oni kao da me nisu razumeli.
	"Ko si ti?"
	"Prijatelj", rekoh.
	Iako nejak, ulan je pokuavao da ustane. Pruio sam mu ruku i povukao ga nagore. Jedan trenutak je zurio u sve - u mene, u dvojicu koja su trala ka njemu, u reku, drvee. Kao da se uplaio destrijera, pa i svoga sopstvenog ata, koji je strpljivo stajao i ekao svog jahaa. "Koje je ovo mesto?"
	"Ovo je samo jedan deli starog druma pored ola."
	Odmahnuo je glavom i oberuke je stisnuo.
	Dotrao je Hetor, dahui kao loe izdresiran pas koji je doao kad su ga pozvali i sad zbog toga oekuje da ga neko pomazi po glavi. Njegov drugar, koji je u tranju zaostao dobrih stotinu koraka, imao je arenu odeu i ukupni masni izgled sitnog trgovca.
	"G-g-gospodaru", ree Hetor, "p-p-predstave ne moete imati koliko smo muke, koliko pogibelji i tekoa videli dok smo pokuavali da vas sustignemo, preko planina, preko irokih mora i kri-kri-kriputavih ravnica ovoga lepoga sveta. ta sam ja, va rob, ako ne jedna n-nnnn-naputena koljka, kojom se hiljadu plima igra, nabaena ovde u ovu pusto jer ne mogu da mirujem bez vas? K-kako biste vi, gospodar sa crvenim kandama, mogli znati koliko ste nas beskrajnog truda kotali?"

	"Poto sam te ostavio u Saltusu kao peaka, a poto ja ve nekoliko dana dobro jaem, rekao bih - poprilino truda."
	"E, dabome", ree on. "E, tano tako." Pogledao je znaajno svog pratioca, kao da je moja poslednja primedba potvrdila neto to mu je ranije rekao, zatim je potonuo do tla da se odmori.
	Ulan ree polagano: "Ja sam Kornej Mineas. Ko ste vi?"
	Hetor je klimnuo glavom kao da bi hteo da se nakloni. "G-g-gospodar je plemeniti Severijan, sluga autarha - ija mokraa je vino njegovim podanicima - a slui mu u Gildi tragalaca za istinom i pokajanjem. Heh-He-Hetor je njemu ponizan sluga. Bojzek mu je takoe ponizna sluga. Pretpostavljam da je ovek koji je odjahao takoe njegova sluga."
	Gestom sam mu pokazao da zauti. "Mi smo samo siromani putnici, Korneju. Videli smo da lei ovde, oamuen, pa smo pokuali da ti pomognemo. Maloas smo verovali da si mrtav; izgleda da si se jedva izvukao."
	"Koje je ovo mesto?" upita kopljanik jo jednom.
	Hetor je oduevljeno odgovorio. "Drum, severno od Kvieska. G-g-gospodaru, bili smo na lai, po irokim vodama ola smo plovili u slepoj noi. Is-is-iskrcali smo se u Kviesku. Radei na palubi i na jedrima, platili smo put, Bojzek i ja. Tako sporo, rekom, dok su srenici itali iznad naih glava na putu ka Kui apsoluta, ali je laa odmicala i kad smo bili budni i kad samo spavali i tako vas sustigosmo."
	"Kua apsoluta?" progunao je ulan.
	Rekoh: "Mislim da nije daleko odavde."
	"Ja treba posebno budno da pazim."
	"Siguran sam da e neko od tvojih drugova po oruju naii uskoro." Uhvatio sam svog ata i popeo se na njegova visoka lea.
	"G-g-gospodaru, neete nas opet os-os-ooos-ostaviti? Bojzek je samo dvaput gledao kako obavljate svoj posao."
	Hteo sam Hetoru da odgovorim, ali sam ugledao kako je neto belo sevnulo meu drveem, s one strane druma. Tamo se kretalo neto ogromno. Moj um je istog trena bio ispunjen pomilju da bi poiljalac notula mogao imati jo po koje oruje pri ruci; zario sam pete u sapi crnoga.
	Bacio se skokom napred. Pola lige, ako ne i vie, jurili smo po uzanoj traci zemlje koja je razdvajala drum od reke. Kad sam najzad video Jonasa, krenuo sam galopom na tu stranu, preko druma, da ga upozorim; stiui ga, rekao sam mu ta sam video.
	Dok sam govorio, Jonas kao da je bio zadubljen u razmiljanje. A kad sam zavrio, on ree: "Ne poznajem nijedno bie slino tome to opisuje, ali, vidi, uvoznici su mogli ovde doneti mnoge stvari o kojima ja ne znam nita."
	"Ali ne bi, valjda, jedno takvo bie lutalo slobodno kao odlutala krava!"
	Umesto odgovora, Jonas prstom pokaza tlo, nekoliko koraka ispred nas.
	Izmeu drvea je krivudala poljunena staza jedva lakat iroka. Du nje je raslo vie divljeg cvea nego to sam ikad video da prirodno raste jedno do drugog, a ljunak je bio tako ujednaene veliine i tako blistave beline, da je sigurno morao biti donet sa neke tajne i daleke plae.
	Dojahavi malo blie da je osmotrim, zapitao sam Jonasa ta bi, za ime sveta, takva staza mogla ovde znaiti.
	"Samo jednu stvar, svakako - da smo ve na terenu Kue apsoluta."
	Sasvim nenadano, setio sam se tog mesta. "Da", rekla sam. "jednom smo Jozefa i ja, sa jo nekoliko drugih, napravile pecaroku grupu, pa smo dole ovde. Prele smo pored onog savijenog hrasta..."
	Jonas me je gledao kao ludaka, a ja sam se sledeeg trenutka tako i oseala. Ma, jesam, ovde sam esto jahala u lovu, ali sad sam sedela na jurinom atu, ne na lovakom. Moje ake se diu same, kao dva pauka, da mi iskopaju oi - to bi i postigle da me ovaj mukarac u dronjcima, koji se nalazi pored mene, nije udario po njima i obe ih oborio, svojom akom, koja je - od elika. "Ti nisi atlena Tekla", pria mi on. "Ti si Severijan, kalfa muiteljski, koji je imao tu nesreu da Teklu zavoli. Pogledaj se!" Digao je pred moje oi elinu aku i ja vidim lice nekog neznanca, uzano, runo i zbunjeno, odraeno u tom, od rada uglaanom, dlanu.
	Onda sam se setio nae kule, povijenih zidova od glatkog, tamnog metala. "Severijan sam", rekoh.
	"To je tano. atlena Tekla je mrtva."
	"Jonas..."
	"Da?"
	"Onaj ulan je iv - video si ga. Kanda ga je vratila u ivot. Ja sam je poloio na njegovo elo, ali moda je stvar samo u tome to ju je on svojim mrtvim oima ugledao. Seo je. Disao je i razgovarao sa mnom, Jonase."
	"Nije ni bio mrtav."
	"Video si ga", rekoh ponovo.
	"Mnogo sam stariji od tebe. Stariji sam nego to misli. Ako sam ita nauio na tolikim mojim putovanjima, onda sam nauio tu jednu stvar: da se mrtvi ne diu i godine ne vraaju. Ono to je bilo i prolo ne dolazi ponovo."
	Teklino lice jo je bilo preda mnom, ali ga je saletao neki mrani vetar, sve dok nije zalepralo i ugasilo se. Rekoh: "Samo da sam Kandu upotrebio, da sam prizvao njenu mo kad smo bili na banketu mrtvih..."
	"Ulan se zamalo mogao uguiti, ali nije bio sasvim mrtav. Kad sam ga oslobodio notula, dobio je mogunost da die, pa je posle nekog vremena i doao svesti. A to se tvoje Tekle tie, nikakva sila u ovom svemiru ne bi mogla nju vratiti u ivot. Sigurno su je iskopali jo dok si ti bio zatoen u Citadeli i smestili u peinu s ledom da se ouva. Pre nego to smo je mi videli, iistili su utrobu iz nje, kao iz jarebice, pa su onda njeno meso ispekli." Uhvatio me je za miicu. "Severijane, ne budi budala!"
	U tom trenutku eleo sam samo jedno: da me nema. Da se opet pojavila notula, zagrlio bih je. Ali ono to se jeste pojavilo, daleko na stazi, bio je beli oblik slian onome koji sam, blie reci, ve video. Otrgao sam se od Jonasa i odgalopirao ka tom obliku.

	                            
 14. PREDSOBLJE

	Postoje bia - i tvorevine - na koje naleemo svim snagama svoje inteligencije, uzaludno, i na kraju se pomirimo sa stvarnou tako to kaemo: "Bilo je to neko privienje, divno i strano."
	Negde, meu uskovitlanim svetovima koje u uskoro istraivati, ivi jedna rasa koja je ljudskoj rasi i slina i neslina. Oni nisu vieg rasta nego mi. Njihova tela su kao naa, osim to su savrena i to su njihova merila lepote nama totalno strana. Imaju kao i mi - oi, nos, usta, ali oni te crte (koje su, kao to rekoh, savrene) upotrebljavaju da izraze oseanja koja mi nikad nismo iskusili, tako da za nas gledanje njihovih lica predstavlja gledanje nekog drevnog i uasnog alfabeta oseanja, takvog koji je u isti mah i vrhunski vaan i potpuno neprotumaiv.
	Postoji takva rasa, ali ja je nisam sreo tamo, na rubu vrtova Kue apsoluta. Ono to sam video da se kree meu drveem i ka emu sam se sada bacio, ali i stao, videi to stvorenje najzad jasno, bila je, zapravo, dinovska kopija jednog pripadnika takve rase, kopija u kojoj je upaljena iskra ivota. Kopijino meso bilo je od belog kamena, a njene su oi imale onu glatku zaokrugljenu slepou (kao kad je od ljuske od jajeta iseen veliki komad) koju viamo na naim statuama. Kopija se kretala sporo, kao drogiran ili uspavan ovek, ali, ipak, bez nesigurnosti. Izgledala je slepa, ali ipak i svesna svoje okoline, makar i na neki veoma spor nain.
	Evo, zastadoh da proitam ovo to sam napisao i videh da ni priblino nisam uspeo da prenesem sutinu tog stvora. Imao je duh kakvog kipa. Da je neki pali aneo prislukivao moj razgovor sa zelenim ovekom, mogao je smisliti ovakvu zagonetku da mi se naruga. U svakom svom pokretu ovo bie nosilo je vedrinu i stalnost umetnosti i kamena. Imao sam utisak da bi mu svaki gest, svaki poloaj glave, udova i torzoa, mogli biti poslednji. Ili da bi se svaki mogao beskonano ponavljati, kao to se poloaji kazaljki na Valerijinom mnogofacetnom sunanom asovniku ponavljaju niz zakrivljene hodnike trenutaka.
	Moj prvi strah, kad je udnovatost ove bele statue ponitila u meni elju da umrem, bio je onaj nagonski - da e me statua nekako napasti.
	Moj drugi strah bio je da nee. Uplaiti se toliko, kao ja, od jedne tihe, neljudske figure, a onda otkriti da je bezazlena, bilo bi neizdrljivo ponienje. Zaboravivi na trenutak koju bi tetu otrica pretrpala kad bi udarila u taj ivi kamen, potegao sam Terminus Est, a crnog ata, potezanjem uzdi, zaustavio. I sam povetarac kao da je zastao dok smo nas dvojica - destrijer tako rei bez ijednog drhtaja, a ja sa dignutim maem - stajali na tom mestu, nepomini kao da smo i sami kipovi. Prava statua nastupala je ka nama, a na njenom licu, tri ili etiri puta veem od ljudskog, bio je ig nekog nepojamnog oseanja, a njeni su se udovi gibali svojom uasnom i savrenom lepotom.
	uo sam Jonasov povik i zvuk udarca. Imao sam vremena samo da ga vidim kako lei na zemlji i rve se sa nekim ljudima koji su imali visoke lemove sa krestama. Ti napadai su pred mojim oima nestajali i opet se pojavljivali i ve je neto zazvidalo pored mog uva, a neto drugo me lupilo po ruci i ve sam se borio protiv mree konopaca koji su me stezali kao male boe-davitelji. Neko me je epao za nogu i povukao i ja padoh.
	Kad sam se pribrao dovoljno da pogledam ta se deava, oko vrata mi je bila oma od ice, a jedan od mojih hvataa je preturao po mojoj jahakoj torbici. Jasno sam video njegove ruke, koje su poletale tamo-amo kao smei vrapci. Videlo se i njegovo lice, ravnoduna maska koja kao da je iznad mene visila u vazduhu okaena o konac nekog iluzioniste. Jednom ili dvaput, dok se napada pokretao, njegov neobini oklop je zasvetlucao, tako da sam ga najzad sagledao, ali onako kao to bi ovek video kristalni bokal potopljen u bistru vodu. Mislim da je to bio reflektivni oklop, uglaan onostran svake ljudske vetine, tako da se materijal samog oklopa nije mogao uopte videti, nego je oko nailazilo samo na zelene i smee tonove okolne ume, izvijene zbog oblika prsnog dela oklopa, butnih delova i onih oko vrata.
	Iako sam se bunio, navodei koje gilde sam lan, pretorijanac mi je uzeo sav novac (ali mi je ostavio Teklinu smeu knjiicu i moj fragment belegije, ulje, krpu i razne druge stvari koje su se nale u torbici). Onda je veto raspleo sa mene uad koja su me sapinjala i strpao ih (bar mi se tako uinilo) u rupu ispod mike na svom grudnom oklopu. Ipak nije bio tako hitar da ja ne vidim koje je to oruje. Podsetilo me je na jednu vrstu bia, koju smo oznaavali nazivom "maka", a koja se sastoji od svenja konih traka uvezanih na jednom kraju, tako da se dre zajedno, dok su na drugom kraju imale male pojedinane terete; kasnije sam doznao da se to oruje zove "ahiko".
	Moj zarobljava je poeo dizati omu od ice, tako da sam najzad morao da stanem na noge. Bio sam svestan, kao i u nekoliko drugih slinih prilika, da na neki nain igramo jednu igru. Glumili smo obojica da sam ja potpuno u njegovoj vlasti, mada sam, zapravo, mogao da se usprotivim i da ne ustanem, zbog ega bi on morao ili da me zadavi ili da pozove svoje drugove da me nose. Mogao sam i tota drugo da uradim - da zgrabim icu i pokuam da je otmem, ili da ga udarim u lice. Mogao sam da pobegnem, da budem ubijen, mogli su me onesvestiti ili baciti u agoniju, ali me nisu mogli bukvalno prisiliti da postupam onako kako sam postupao.
	Bar sam znao da je to igra, pa sam se osmehivao dok je on vraao Terminus Est u kaniju i vodio me do mesta gde je Jonas stajao.
	Jonas ree: "Nikakvu tetu nismo napravili. Vratite ma mom prijatelju, vratite nam i nae ivotinje, pa emo ii."
	Odgovora nije bilo. U tiini su dvojica pretorijanaca (inilo se: etiri razleprana vrapca) uhvatila i odvela nae atove. Koliko su te ivotinje liile na nas! Strpljivo hodaju, a ne znaju kuda; svojim masivnim glavama povode se za tankim trakama tavljene koe. Devet desetina ivota, rekao bih, sastoji se od takvih kapitulacija.
	Zarobitelji su nas nagnali da poemo sa njima iz ume i uputimo se jednom talasastom livadom koja se ubrzo pretvorila u travnjak. Ona statua je hodala za nama, a pridruile su joj se i druge, tako da ih je najzad bilo desetak ili petnaest: sve su bile ogromne i divne, a svaka drugaija. Pitao sam Jonasa ko su ti vojnici i kuda nas vode, ali on mi nije nita odgovorio, a ja sam za svoj trud nagraen tako to su me pritegli oko vrata, maltene i zadavili.
	Imao sam utisak da su oklopljeni od glave do pete, a ipak je taj savreno uglaani metal imao i neku mekou, poputao je maltene kao tenost. Ovo dejstvo bilo je veoma uznemiravajue za oko, ali omoguavalo je da se oklop stopi sa travom i nebom i postane nevidljiv ve na udaljenosti od nekoliko koraka. Kad smo prevalili oko pola lige preko travnjaka, uli smo u umarak rascvalih ljiva i, gle - preko lemova sa krestama i preko oklopnih proirenja na ramenima, pleu cvetii ruiasti i beli.
	Tu smo naili na jednu stazu, koje smo se potom drali, iako je neprestano krivudala. I upravo kad je trebalo da iziemo iz tog umarka, stali smo, a Jonasa i mene gurnue silovito natrag. uo sam kako po ljunku paraju stopala kamenitih figura koje su nas pratile, jer i one su naglo stale; jedan od vojnika ih je upozorio da stanu, i to, ini mi se, krikom u kome nije bilo nijedne rei. Virio sam kroz behare to sam bolje mogao u elji da vidim ta je to ispred nas.
	Bila je nova etalina staza, daleko ira, poprena u odnosu na ovu kojom smo dotad ili. Toliko je iroka i ukraena bila, da bi se pre mogla nazvati velianstvenom paradnom ulicom nego stazom. Poploana je bila belim kamenom i oiviena mermernim balustradama s obe strane. Njome je nailazilo aroliko drutvo. Veina uesnika ila je peice, mada su neki jahali na svakojakim ivotinjama. Jedna osoba vodila je aktotera bujnog krzna; neko je jahao na vratu zemaljskog lenjivca zelenijeg od trave. Prola je ta grupa, ali odmah za njom naioe druge grupe. Sa te daljine nisam mogao razaznati lica, ali sam zapazio jednu grupu u kojoj je pognuta glava nekog pojedinca trala bar tri lakta iznad glava svih ostalih. Sledeeg trenutka prepoznao sam jednog od tih ostalih: dr Talos je to bio, etao se ponosito, izbaenih prsa, glave dobro zabaene. Moja draga Dorkas stupala je za njim; vie nego ikad liila je na dete koje je dolutalo iz neke vie sfere. Leprajui velovima i svetlucajui biuterijom ispod svog suncobrana, jahala je za njima Jolenta na majunom "denet" konjiu, i to sedei na posebnom poprenom sedlu; a iza njih je truntavo gazio, gurajui kola u koja je bilo srueno sve to nije moglo njemu da se natovari na plea, onaj koga sam prvo prepoznao, din, Boldanders.
	Ako je za mene bilo bolno da ih vidim kako prolaze, a da ne budem u stanju da im se javim, za Jonasa je to svakako bila silna patnja. Kad je Jolenta bila tako rei naspram nas, okrenula je glavu. Meni se u tom trenutku uinilo da je zacelo osetila miris enje u povetarcu, kao to u planinama izvesni neisti duhovi, tako se bar pria, osete miris mesa koje je za njih baeno u vatru i dou. A zapravo je njenu panju privuklo, ne sumnjam, samo obilje rascvetalog drvea oko nas. uo sam kako Jonas uvlai vazduh, zatim i poetak prvog sloga Jolentinog imena i tupi udarac kojim je taj pokuaj preseen; onda se Jonas sruio pred moje noge. Kad se sada priseam tog prizora, zveket njegove metalne ake po ljunku staze iv je u mojoj svesti isto koliko i miris ljivovog cvea.
	Kad su otile sve glumake trupe, dvojica pretorijanaca podigoe jadnog Jonasa i ponesoe ga. inili su to sa lakoom, kao da nose dete, a ja sam tada zamiljao da je to zato to su snani. Preli smo preko staze kojom su otili glumci, onda smo se probili kroz ivu ogradu nainjenu od rua, viu od oveka, prekrivenu ogromnim belim cvetovima i punu ptijih gnezda.
	Tek iza te ograde poeli su pravi vrtovi. Ako bih pokuao da ih opisujem, izgledalo bi da sam samo pozajmio ludu, mucavu retoriku Hetorovu. Svaki breuljak, svako drvo, svaki cvet kao da je namestila neka upravljaka inteligencija (kasnije sam doznao da je to inteligencija oca Inirea) radi dobijanja takvih vizija, od kojih zastaje dah. Posmatra ima oseaj da je u sreditu, da je sve to je dotad video usmereno ka taki gde on stoji, ali ako prepeai daljih stotinu koraka ili jednu ligu, u sreditu je i tada, a svaka vizija kao da prenosi neku nesaoptivu istinu, slinu onim neizgovorivim uvidima koji ponekad bivaju dati pustinjacima.
	Toliko su bili divni ti vrtovi da sam tek posle nekog vremena provedenog u njima shvatio da se nikakve kule ne uzdiu nad njima. Samo su se ptice i oblaci i iza njih staro sunce okrueno bledim zvezdama dizali nad vrhove ovdanjeg drvea. Moglo nam je ovo biti i lutanje kroz neku boanstvenu divljinu. Onda stigosmo do kreste jednog talasa zemljita, koji bejae divniji od ma kog kobaltnog talasa Uroborosa, i pred naim nogama se, zapanjujuom iznenadnou, otvori jama. Nazvao sam to jamom, mada nije nimalo liilo na mranu provaliju koju obino priziva u pameti ta re. Bilo je to zapravo jedno grotlo ispunjeno vodoskocima i nonim cveem i proarano ljudima brilijantnijim od ma kog cvea, ljudima koji su dokoliili pored tamonjih voda i askali meu senkama.
	Odjednom, kao da se sruio neki zid i pustio svetlost u kakvu grobnicu, ovrsnule su mnoge uspomene o Kui apsoluta, koje su zahvaljujui Teklinom ivotu sad bile i moje. Razumeo sam neto to je bilo preutno u drami dr Talosa, a i u mnogim priama koje mi je Tekla ispriala, mada tu injenicu nije nikada pomenula neposredno: cela ova velika palata lei ispod nivoa tla - tanije, preko njenih zidova i krovova nabaeno je, a onda zasaeno i pejzano oblikovano zemljite, to znai da smo mi sve to vreme etali iznad sedita autarhove vlasti, za koje sam verovao da se nalazi na izvesnoj udaljenosti ispred nas.
	Nismo silazili u to grotlo, koje, van svake sumnje, vodi u odaje sasvim nepodobne za dranje zarobljenika, niti u bilo koju od sledeih dvadesetak jama pored kojih smo proli. Najzad smo, meutim, naili na jednu jamu daleko surovijeg izgleda, mada ne manje lepote. Stepenite niz koje poosmo bilo je isklesano da lii na prirodnu formaciju od mrke stene, nepravilnu i ponegde opasnu za hod. Voda je kapala odozgo. U gornjim delovima ove vetake peine rasle su paprati i tamne puzavice, jer je sunevo svetlo, makar i u vrlo maloj koliini, uspevalo da se probije dotle. U niim podrujima, hiljadu koraka dole, zidovi su bili obrasli slepim gljivama. Neke od njih su fosforescirale, neke su zasipale vazduh udnovatim, plesnivim mirisima, a neke su izgledom nagovetavale fantastine falusne fetie.
	U sreditu ovog mranog vrta visio je, jednom skelom podran, skup gongova pozelenelih od patine. Meni se inilo da su namenjeni da po njima udara samo vetar, a ipak, izgledalo je nemogue da e ikad ikakav vetar uspeti da stigne do njih.
	Tako sam bar ja mislio, dok jedan od pretorijanaca nije otvorio teka vrata od bronze i drveta (u kome su crvi urezali mnogo svojih kanala) na jednom od mranih kamenih zidova. Tad je kroz ta vrata povukla promaja hladnog, suvog vazduha i zanjihala gongove koji se poee sudarati. Njihovo tretanje i odzvanjanje bilo je tako skladno da se sticao utisak da je to hotimina kompozicija nekog muziara ije se misli nalaze ovde u izgnanstvu.
	Kad sam digao glavu da osmotrim gongove (u emu me pretorijanci nisu spreili) video sam i one statue, njih bar etrdeset, koje su nas bile pratile celim putem preko vrtova. Sad su se rasporedile ukrug oko jame i tu ostale, najzad nepomine; gledale su dole, ka nama, kao friz na kenotafu.
	Zamiljajui da u biti jedini zatoenik u nekoj maloj eliji, valjda sam nesvesno projektovao obiaje iz nae ublijete, podpodrumske tamnice, na ovom nepoznatom mestu. Ali nita nije moglo biti razliitije od stvarnog naina zatoenja ovde. Vrata nisu vodila ni u kakav hodnik sa uzanim vratima, nego u jedan veoma irok hodnik, sa tepihom, na ijem su se drugom kraju nalazila sledea vrata, takoe dvokrilna. Pored tih drugih straarili su hastariji sa plamteim kopljima. uvi samo jednu re nekog od pretorijanaca, raskrilie ih; s one strane vratiju pruala se ogromna prostorija, puna senki, sa veoma niskom tavanicom. Po raznim delovima prostorije bilo je razasuto nekoliko desetina osoba, mukaraca, ena, pa i nekoliko dece - neki u parovima ili grupama, ali veina sama. Porodice su zaposele pojedine nie, ponegde su ak okaeni zastori od krpa radi privatnosti.
	Gurnue nas unutra. Tanije, mene gurnue, a jadnog Jonasa bacie. Pokuao sam da ga uhvatim dok je padao, ali sam samo uspeo da spreim da ne udari glavom o pod. Dok sam se time bavio, uo sam kako su vrata tresnula i zatvorila se iza mene.

	                            
 15. LANA VATRA

	Okruila su me lica. Dve ene uzele su Jonasa od mene i, obeavajui da e se o njemu brinuti, odnele ga. Ostali poee da me zasipaju pitanjima. Kako se zovem? Kakva mi je to odea? Odakle sam? Poznajem li onoga, ili nekog drugog, ili nekog treeg? Da li sam ikad bio u ovom ili onom gradu? Jesam li iz Kue apsoluta? Iz Nesusa? Sa istone ili zapadne obale ola? Iz kog kvarta? Je li autarh jo iv? A ta je bilo sa ocem Inireom? Ko je arhon u gradu? Kako ide rat? Imam li vesti o komandantu tom i tom? O vojniku tom i tom? O hilijarhu tom i tom? Umem li da recitujem, pevam, sviram na nekom instrumentu?
	Kao to se moe i zamisliti, u takvoj bujici pitanja nisam mogao tako rei ni na jedno da odgovorim. Kad se prvi juri istroio, jedan starac sede brade i jedna ena koja je izgledala gotovo isto toliko stara uutkali su sve ostale i rasterali ih. Njihov nain, koji sigurno ne bi mogao uspeti nigde osim ovde, bio je da svakog potapu po ramenu, pokau mu prstom ka najudaljenijem delu dvorane i razgovetno izgovore rei: Vremena ima u izobilju. Malo po malo, svi ostali su zautali i udaljili se (inilo se) do granice ujnosti. Najzad je u ovoj niskoj dvorani zavladala opet onakva tiina kao onda kada su se vrata otvorila.
	"Ja sam Lomer", ree stari. Buno proisti grlo. "Ovo je Nikareta."
	Rekoh mu svoje ime i Jonasovo.
	Starica je sigurno osetila zabrinutost u mom glasu. "On e biti u bezbednosti, pouzdaj se u to. One devojke e ga negovati najbolje to mogu, u nadi da e uskoro moi da razgovara sa njima." Nasmejala se, a meni neto u nainu kako je zabacila dobro oblikovanu glavu ree da je nekada bila lepa.
	Poeh ja sad njih da ispitujem, ali me starac prekide. "Hodi sa nama", ree on, "u na ugao. Moi emo tamo da sedimo na miru. Mogu ti ponuditi oljicu vode." im je tu re izgovorio, shvatio sam da sam uasno edan. Poveo nas je iza onog krpenog zastora koji je vratima bio najblii i nalio za mene vodu iz jednog upa od peene zemlje u finu porcelansku olju. Bejahu tu i neki jastuii i stoi visok ne vie od jednog pedlja.
	"Pitanje za pitanje", ree on. "To je staro pravilo. Rekli smo ti svoja imena, a ti nama vaa, zato sad mi poinjemo opet. Zato si uhapen?"
	Objasnio sam da to ne znam, osim ako su me uhapsili prosto zato to sam nepozvan zaao u tue zemljite.
	Lomer je klimnuo glavom. Njegova je koa imala ono bledilo osobeno za ljude koji nikad ne vide sunce. Sa svojom raupanom bradom i nejednakim zubima bio bi, u ma kom drugom okruenju, odvratan, ali ovde je pripadao ba koliko i poluunitene podne ploe. "Ja sam ovde zbog zlobe atlene Leokadije. Bio sam seneal njene rivalke, atlene Nimfe, pa kad me je Nimfa dovela sa sobom u Kuu apsoluta sa namerom da, dok pohaamo obrede filomaha Flokasa, ujedno pregledamo i finansije naeg imanja, atlena Leokadija me je namamila u zamku, uz pomo Sane, koja..."
	Prekinula ga je starica Nikareta. "Gle!" uzviknula je. "On nju poznaje."
	To je bilo tano. Jedna odaja, ruiasta i u boji slonove kosti, uzdigla se u mom umu, jedna soba u kojoj su dva zida bila od istog stakla, izvrsno uramljenog. Tu su na mermernim loitima gorele vatre; zasenjivali su ih, dodue, sunani zraci koji su u mlazevima prodirali kroz staklo, ali su one ispunjavale sobu suvom vrelinom i mirisom sandalovog drveta. Jedna stara ena, umotana u mnogo alova, sedela je na stolici slinoj tronu. Pokraj nje su, na stolu ukraenom intarzijom, bili jedan dekanter od rezanog kristala i nekoliko smeih boica. "Starija ena, sa krivim nosem", rekoh. "Udova-naslednica Forsa."
	"Znai, stvarno je zna." Lomerova glava je polagano klimnula, kao da odgovara na pitanje koje su postavila usta u njoj samoj. "Prvi si takav u dugom nizu godina."
	"Recimo da je pamtim."
	"Da." Stari je klimnuo glavom. "Kau da je sad mrtva. Ali u moje vreme bila je to fina, zdrava mlada ena. atlena Leokadija ju je navela na to, a onda udesila da budemo otkriveni - a Sana je unapred znala da e se tako zavriti. A njoj je bilo tek etrnaest godina, pa zato nikakva optunica nije podignuta protiv nje. A, u svakom sluaju, nita nismo ni uradili, ona je tek bila poela da me svlai."
	Rekoh: "Mora biti da si i ti bio i te kako mlad, tada."
	Nije odgovorio, pa je Nikareta uzvratila umesto njega. "Bilo mu je dvadeset osam."
	"A ti", upitah. "Zato si dospela ovde?"
	"Dobrovoljno."
	Pogledao sam je sa izvesnim iznenaenjem.
	"Neko mora da nadoknauje, dobrim delom, zlodela Urta, inae Novo sunce nee nikad doi. Sem toga, neko mora da privue panju na ovo mesto i na druga slina. Pripadam armigerskoj porodici koja me moda jo pamti i zato straari moraju da paze ta ine u mom prisustvu, ne samo meni nego i ma kome drugom dokle god sam tu."
	"Hoe li kazati da bi mogla da ode, ali nee?"
	"Ne", ree ona i odmahnu glavom. Kosa joj je bila seda, ali je Nikareta tu kosu nosila slobodno putenu do i oko plea kao to mlade ene ine. "Ja u izii, ali samo pod mojim sopstvenim uslovima, a oni su: da takoe budu osloboeni i svi oni koji su ovde tako dugo boravili da su svoje zloine ve zaboravili."
	Prisetio sam se kuhinjskog noa to ga za Teklu ukradoh i one grimizne trake koja je ispuzala ispod vrata njene elije u naoj ublijeti, pa sam rekao: "Da li je istina da zatvorenici ovde zaboravljaju nedela koja su poinili?"
	Na to Lomer die pogled. "Nije poteno! Pitanje za pitanje - to je pravilo, staro pravilo. Mi se ovde jo drimo starih pravila. Poslednji smo od stare garde, Nikareta i ja, ali dok mi istrajavamo, stara pravila jo vae. Pitanje za pitanje. Ima li prijatelja koji bi se mogli boriti za tvoje osloboenje?"
	Dorkas bi se borila, sigurno, kad bi znala gde sam. Doktor Talos je nepredvidljiv kao oblija koja vidi u oblacima, pa bi ba iz tog razloga mogao poraditi na mom osloboenju, iako nema nikakvih stvarnih pobuda da to ini. Vanija od svega bila je, moda, injenica da sam ja bio glasnik Vodalusov, a Vodalus je u Kui apsoluta imao bar jednog agenta - onog kome bi trebalo da uruim poruku. Dok smo Jonas i ja jahali ka severu, dvaput sam pokuao da bacim ocilo, ali nisam mogao; alzabo me je, izgleda, jo na jedan nain omaijao. Sad sam bio zadovoljan to je tako.
	"Ima li prijatelja? Rodbine? Ako ima, moda moe da uini neto i za nas ostale."
	"Prijatelje, moda", rekoh. "Oni bi mogli pokuati da mi pomognu ako bi ikada saznali ta mi se desilo. Da li je verovatno da bi mogli uspeti?"
	Dugo smo priali na ovaj nain. Kad bih sve to zapisao ovde, ovoj povesti ne bi kraja bilo. U toj dvorani ljudi nemaju ta da rade osim da priaju i igraju nekoliko jednostavnih igara. Zatvorenici to i rade dok najzad iz tih delatnosti ne nestane svaki ukus kao iz hrskavice koju je gladan ovek grizao ceo dan. Po mnogo emu, ovim uhapenicima je bolje nego klijentima nae kule - ne boje se bolova danju i niko nije sam. Ali poto je veina njih boravila ovde tako dugo, dok je malo ko od naih klijenata dugo zatoen, nai su, uglavnom, puni nade, dok su ovi u Kui apsoluta savladani oajanjem. Proteklo je, moda, deset smena vremena, ili vie, a onda su svetiljke na tavanici poele da se gase. Saoptio sam Lomeru i Nikareti da vie ne mogu ostati budan. Odvedoe me do jednog mesta daleko od ulaza, mesta veoma mranog, i objasnie mi da e mi to biti boravite sve dok neko od ostalih zatvorenika ne umre i ne omogui mi, time, da nasledim njegov bolji poloaj.
	Dok su njih dvoje odlazili, uo sam Nikaretine rei: "Da li e oni noas?" Lomer je neto odgovorio, ali nisam uo ta, a bio sam i preumoran da pitam. Stopala su mi rekla da na podu postoji tanka paleta, te sam seo. Poeo sam da se nametam za potpuno opruen poloaj, ali onda sam rukom dotakao ivo telo.
	Jonasov glas ree: "Nema razloga da se trza unazad. To sam samo ja."
	"Zato nisi neto rekao? Video sam te kako se eta uokolo, ali se nisam mogao otrgnuti od ono dvoje starih. Zato mi nisi priao?"
	"Nisam nita rekao zato to sam razmiljao. A nisam ti priao zato to se nisam mogao otrgnuti od onih ena koje su me uzele. To, u poetku. Kasnije se ovaj narod nije mogao otrgnuti od mene. Severijane, ja moram odavde pobei."
	"Pa, to, valjda, svako eli", rekoh. "Ja svakako."
	"Ali ja moram." Njegova mrava, tvrda aka - ona leva, od mesa - stegla je moju. "Ako ne, ubiu se ili izgubiti razum. Bio sam ti prijatelj, zar ne?" Glas mu se spustio do najtieg apata. "Hoe li nas talisman koji nosi... plavi dragulj... osloboditi? Znam da ga pretorijanci nisu nali, motrio sam dok su te pretresali."
	"Ne bih ga sada vadio", rekoh. "U mraku toliko sija."
	"Okrenuu jednu od ovih drvenih podloga i drau je tako da nas zakloni."
	ekao sam sve dok nisam osetio da je ta paleta postavljena kako treba i tad izvukao Kandu. Njen sjaj bejae tako slab da sam ga mogao i akom zakloniti.
	"Umire li?" upita Jonas.
	"Ne, esto je ovakva. Ali kad je bila aktivna - na primer kad je pretvorila vodu u naem vru ili kad je izazvala strahopotovanje ljudim-majmuna - tad je sijala snano. Ako bude uopte sposobna da nam omogui bekstvo, ne verujem da e to uiniti sad."
	"Moramo je odneti do vrata. Mogla bi izazvati otvaranje brave." Njegov glas je podrhtavao.
	"Kasnije, kad svi drugi zaspe. Oslobodiu ih, ako budemo mogli i sebe da oslobodimo, ali ako se vrata ne budu otvorila - a ja mislim da nee - ne elim da saznaju da imam Kandu. A sad mi kai zato mora da pobegne odmah."
	"Ti si zborio sa to dvoje starih, a mene je za to vreme presliavala cela jedna porodica", poe Jonas. "Nekoliko baba, jedan mukarac od oko pedeset, drugi od oko trideset godina i jo tri ene i gomila dece. Odneli su me, vidi, u svoju malu niu u zidu gde drugi zatvorenici ne mogu da dolaze ako ih ne pozovu, a pozvali ih nisu. Mislio sa da e me pitati o prijateljima napolju, ili o politici, ili o borbama u planinama. Umesto toga, oni kao da su samo hteli da se na neki nain zabavljaju sa mnom. Pitali su o reci, gde sam bio, zatim - da li se mnogo ljudi oblai kao ja. Pa o hrani napolju - postavili su mnoga, pa i neka sasvim smena pitanja o hrani. Da li sam ikad gledao kako kasapin tranira ivotinju? Da li ivotinje pred kasapinom mole za milost? Da li je istina da one ivotinje koje prave eer nose otrovne maeve i da su spremne na bitku da svoj eer odbrane?... Nikad nisu videli pele i, izgleda, zamiljaju ih otprilike u veliini zeeva.
	Posle nekog vremena poeo sam i ja da postavljam pitanja, pa sam doznao da niko od njih, ak ni najstarija ena, nikad nije bio na slobodi. U ovu dvoranu trpaju i muke i enske, sasvim jednako, ini se, i oni, prirodnim tokom stvari, iznaraaju decu. Jedan deo dece bude odveden, ali veina provede ceo ivot ovde. Ne poseduju nikakvu imovinu i nemaju nikakve nade da e izii na slobodu. Ne znaju, zapravo, ni ta je to sloboda. Jedan dedica i jedna cura su mi ozbiljno rekli da bi rado izili napolje, ali nemam utisak da su oni to mislili za stalno. Babe su zatvorenice sedmog pokolenja, rekle su - ali jednoj se omaklo da je i njena majka bila zatvorenica sedmog pokolenja.
	Ovaj narod je u poneemu izuzetan. Njihova spoljanjost je potpuno oblikovana ovim prostorom u kome su proveli ceo ivot. Ipak, ispod toga postoje..." Jonas je zastao i ja sam osetio kako se oko nas sa svih strana natiskuje tiina. "...porodine uspomene, valjda bi se to moglo tako nazvati. Tradicije iz spoljanjeg sveta, koje su do ovih stigle, iz pokolenja u pokolenje, od onih prvobitnih zatvorenika iji su ovo potomci. Vie ne znaju znaenje nekih rei, ali se dre tradicija i pria, jer nita drugo ni nemaju osim pria i svojih imena."
	Zautao je. Ja sam bio gurnuo malenu iskru Kande natrag u izmu, tako da smo ostali u potpunoj tami. Jonasovo disanje bilo je teko i podsealo je na rad kovakih mehova.
	"Pitao sam ih kako se prvi zatvorenik zvao, onaj najraniji, od koga raunaju svoje poreklo. Zvao se Kimlisung... Da li si uo to ime?"

	Rekoh mu: "Nisam."
	"Ili ijedno slino? ta ako su to bile tri rei?"
	"Nisam, nita slino", rekoh. "Veina ljudi koje sam poznavao imala je ime od samo jedne rei, kao ti, osim ako im je kao deo imena sluila i titula ili kakav nadimak prikaen zato to postoji previe raznih Bolkana ili Altosa ili ve tome slino."
	"Jednom si mi rekao da je moje ime, po tvom miljenju, neuobiajeno. Kim Li Sung, to bi bilo sasvim obino ime u vreme kad sam bio... deak. Obino, u mestima koja su u meuvremenu potonula pod more. Jesi li ikad uo za moj brod, Severijane? Ta se laa zvala 'Fortunin oblak'."
	"Kockarski brod? Nisam uo, ali..."
	"Moje oi primetie neko zeleno svetlucanje tako slabo da se ak i u toj tami jedva videlo. Istog trena nadie se mrmljanje mnogih glasova, koje je odmah dobilo odjeke i odjeke odjeka, irom ove velike, niske, zakrivljene dvorane. Zauh kako Jonas navaljuje da to pre ustane. Zapeo sam i ja da to uinim, ali tek to sam se digao na noge, zaslepio me je sev plave vatre. U ivotu nisam osetio otriji bol; bilo je to kao da mi neko otre celo lice s glave. Pao bih da se tu nije naao zid.
	Negde dalje, ta plava vatra udarila je ponovo, a neka ena je jauknula.
	Jonas je psovao - to sam zakljuio po tonu njegovog glasa, iako su rei bile na nekim jezicima meni nepoznatim. uo sam njegove izme na podu. Sevnulo je jo jednom, pa sam prepoznao one iskre sline munjama, koje sam video na dan kad smo majstor Gerlous, Rohe i ja primenili "revolucionarku" na Tekli. Nema sumnje da je i Jonas vritao kao i ja, ali tad se ve prolamala takva grdna dreka, da ja njegov glas nisam mogao razaznati.
	Zelenkasto svetlo je jaalo i dok sam ga gledao, paralisan i sad vie nego upola i rastrzan strahom silnim poput najjaeg to pamtim da sam ikad oseao, ono se sakupilo u crte jednog udovinog lica koje se tanjirastim oima zagledalo u mene, a onda brzo izbledelo i stopilo se sa obinom tamom.
	Sve je to izazivalo strah vei nego to ga ja mogu svojim perom doarati makar i veno robovao nad ovim delom rukopisa. Bilo je tu i straha od slepila i od bola, mada smo svi bili, to se toga tie ve slepi. Svetlosti nije bilo, niti smo je mogli proizvesti. Niko od nas nije mogao pripaliti sveu ili ukresivanjem iskrica upaliti trud. irom te peinaste dvorane glasovi su vritali, plakali i molili se Bogu. Iznad te divlje galame zauo se jasan smeh neke mlade ene koji je brzo nestao.

	                            
 16. JONAS

	Gladovao sam za svetlom, tada, kao izgladneli ovek za mesom, i konano sam izloio Kandu riziku. Ili bi moda trebalo da kaem da je ona izloila mene riziku, jer nad akom koja je kliznula u saru moje izme i dohvatila Kandu, ja kao da nisam imao vlast.
	Bol je odmah nestao. Prosula se bujica azurne svetlosti. Cika i vriska su se udvostruili jer je zlosreno stanovnitvo ovog mesta, videi te zrake, pomislilo da e uleteti neki novi uas. Jo jednom gurnuh dragulj u saru izme, a kad njegovo svetlo vie nije bilo vidljivo, poeh pipajui da traim Jonasa.
	Nije bio, kao to sam pretpostavio u nesvesti, nego je leao u grevima nekih dvadeset koraka od mesta gde se bio odmarao. Odnesoh ga do paleta (otkrivajui da je zapanjujue lak) i pokrih nas obojicu mojim ogrtaem, a zatim dodirnuh njegovo elo Kandom.
	Uskoro potom, sedeo je. Rekao sam mu da se odmara i da je ona pojava, ma ta zapravo bila, koja je prodrla u zatvorsku dvoranu, sada minula.
	Pomakao se i progunao: "Obezbediti energiju za kompresore pre nego to vazduh postane nemogu za disanje."
	"U redu je", rekoh mu. "Sve je sasvim u redu, Jonase." Iako sam sebe zbog toga prezirao, obraao sam se Jonasu kao najmlaem egrtu, onim istim tonom kojim se, pre toliko godina, majstor Malrubius obraao meni.
	Neto tvrdo i hladno dotaklo me je po anom zglobu, pomerajui se kao da je ivo. epao sam to neto. Bila je to Jonasova elina aka. Trenutak kasnije uvideo sam da je on upravo hteo da uhvati mene za aku. "Oseam teinu!" Glas mu je bio sve jai. "Sigurno su samo svetla." Okrenuo se, uo sam kako mu je aka zveknula i zaparala po zidu. Poeo je da razgovara sam sa sobom, koristei neki nazalni, jednosloni jezik, meni neznan.
	Rizikujui mnogo, izvukao sam Kandu ponovo i jo jednom dodirnuo Jonasa njome. Izgledala je isto onako tupo kao i kad smo je prvi put razgledali te noi, a Jonasovo stanje se nije nimalo popravilo; ipak sam, posle nekog vremena, uspeo da ga smirim. Najzad, dugo poto je u ostatku dvorane zavladao mir, legosmo da spavamo.
	Kad sam se probudio, one mutne svetiljke ponovo su gorele, mada sam imao, iz nekog razloga, oseanje da je napolju no, ili, eventualno, praskozorje.
	Jonas je leao pored mene jo spavajui. Na njegovoj tunici stajala se dugaka poderotina; video sam gde ga je plavi plamen oprio. Imajui na umu odseenu ruku oveka-majmuna, poeo sam, prvo se uverivi da nas niko ne gleda, da prelazim Kandom du opekotine.
	U ovoj svetlosti Kanda je sijala daleko jae nego noas; crni oiljak nije nestao, ali kao da je postao ui, a tkivo du njega, s obe strane, kao da je postalo manje upaljeno. Da bih stigao do donjeg kraja rane, podigao sam tkaninu malice. Gurnuo sam aku unutra i zauo slabu notu: dragulj je kucnuo po metalu. Odmiui tkaninu, videh da koa mog prijatelja prestaje naglo, kao trava na mestu gde lei veliki kamen, i da od te linije poinje blistavo srebro.
	Prva mi je pomisao bila da je to oklop; uskoro sam video da nije. Tu je metal zapravo zamenjivao meso, kao i u sluaju njegove desne ake. Nisam mogao videti koliko daleko se srebro nastavlja, a da ga pipnem po nogama nisam smeo jer sam se plaio da u ga probuditi.
	Opet sakrivi Kandu, ustao sam. Poto sam eleo da budem sam i da malo razmislim, udaljio sam se od Jonasa i poao ka sredini dvorane. Prethodnog dana, kada su svi bili budni i aktivni, ovaj zatvor je bio i te kako udno mesto. Sada je bilo jo udnije: dronjava mrlja od dvorane, pocepana svakojakim okovima, prignjeena niskom tavanicom. Nadajui se da e mi fiziko razgibanje pokrenuti i um (a kod mene je esto tako), odluio sam da prepeaim celu duinu i irinu dvorane, ali mekanim koracima, da ne probudim spavae.
	Ve posle prvih etrdesetak koraka spazio sam jedan predmet koji nikako nije priliio ovakvoj zbirci dronjavih ljudi i grozno prljavih platnenih podmetaa. Maramu, ensku, istkanu od nekog bogatog materijala boje breskve, glatku. Nemogue je opisati njen miris, koji nije bio miris nijednog ploda ili cveta to na Urtu uspeva, ali jeste bio predivan.
	Dok sam tu divnu stvar presavijao da je stavim u jahaku torbicu na svom opasau, zauo sam deji glasi: "To donosi nesreu. Stranu nesreu. Zar ne zna?"
	Osvrnuo sam se na sve strane, a onda pogledao dole i spazio malenu devojicu bleda lica i iskriavih pononih oiju koje su izgledale prevelike za to lice; pa sam upitao: "ta donosi nesreu, gospoice?"
	"Ko nae neto pa sauva. Oni posle dou po to. Zato nosi crno odelo?"
	"To ti je fuligin, boja tamnija od crne. Prui ruku, pa u ti pokazati. Evo, vidi kako izgleda da je ruka nestala im sam preko nje prebacio ivicu mog ogrtaa?"
	Sveano je klimnula glavom koja je, iako mala, izgledala nekako prevelika za njena ramena. "Ljudi koji zakopavaju nose crno. Je'l ti sahranjuje? Kad su sahranjivali navigatora bila su crna kola i ili su ljudi u crnim odelima. Jesi li ikad video takvo sahranjivanje?"
	unuo sam da lake pogledam to sveano lice. "Niko ne nosi fuliginsku odeu na pogrebima, gospoice, jer se svako plai da bi mogao biti pogreno shvaen kao lan moje gilde, to bi predstavljalo klevetu za mrtvog - u veini sluajeva. Nego, evo te marame. Vidi kako je zgodna? Mislila si da to ne treba uvati?"
	Klimnula je glavom. "Bievi to ostavljaju, a ti treba to da gurne kroz ono mesto ispred vrata jer e oni da dou opet da uzmu svoje." Nije me vie gledala u oi. Posmatrala je oiljak koji se pruao preko mog desnog obraza.
	Dotakao sam to mesto. "To su bievi? Ljudi koji su ovo uradili? Ko su oni? Video sam jedno zeleno lice."
	"Videla sam i ja." Nasmejala se, zazvualo je to kao da se sudaraju zvonca. "Mislila sam da e da me pojede."
	"Sad govori kao da se ne plai."
	"Mama kae da to to vidi u mraku ne znai nita - svaki put je drugaije. Skoro svaki put. Ali bi boli, zato me je mama drala iza nje, izmeu zida i nje. Budi ti se prijatelj. Zato izgleda tako udno?"
	(A u mom seanju: smejem se sa drugima. Trojica mladih ljudi i dve enske otprilike mojih godina. uiber mi dodaje korba sa tekom drkom i ibu od bakra upletenog poput kike od kose. Lolijan sprema "vatrenu pticu" kojom e vitlati na dugom uetu.)
	"Severijane!" To me je Jonas zvao i ja pourih tamo. "Drago mi je to si tu", ree on kad sam unuo pored njega. "Mislio sam da si... otiao."
	"To ne bih mogao tako lako da izvedem, a?"
	"Da", ree on. "Sad se seam. Zna li kako se ovo mesto zove, Severijane? Jue su mi rekli. Ovo je predsoblje. Vidim da si ve znao."

	"Nisam."
	"Klimnuo si glavom."
	"Prisetio sam se tog naziva im si ga izgovorio, odmah sam znao da je taan. Ja sam... Tekla je... ovde bila, rekao bih. Nikad nije smatrala da je udno to zatvor izgleda ovako, valjda zato to nijedan zatvor osim ovog nije videla pre nego to je odvedena u nau kulu, ali meni je udan. ini mi se da je praktinije da postoje pojedinane elije ili, bar, nekoliko posebnih soba. Moda je to samo moje predubeenje."
	Jonas se pomerio tako da je sad sedeo oslonjen leima o zid. Njegovo lice je, ispod tamne boje, bilo prebledelo, sad se i osulo znojem dok je govorio: "Zar ne moe zamisliti kako je ovo mesto nastalo? Pogledaj okolo."
	Pogledao sam, ali nisam video nita vie nego pre: razvuenu dvoranu sa mutnim svetiljkama.
	"Ovo je nekad bio apartman - nekoliko apartmana, verovatno. Onda su zidovi porueni, a preko svih starih podova poloen je novi, jednoobrazni. Siguran sam da je ovo onaj tip plafona koji smo mi nazivali visei. Ako bi podigao jednu od tih ploa, video bi iznad nje prvobitnu konstrukciju."
	Ustao sam i pokuao to, vrhovima prstiju sam doticao pravougle ploe, ali nisam bio dovoljno visok da ih jako gurnem. Devojica koja nas je dotad gledala sa daljine od desetak koraka i sluala, siguran sam, svaku re, sad progovori: "Podigni me, ja u."
	Pritrala nam je. Uhvatio sam je oko struka i podigao sasvim lako iznad glave. Nekoliko sekundi njene ruice su se borile sa tim kvadratom tavanice iznad nas. Onda se kvadrat pomakao, rasipajui prainu u izobilju. Videh ta je iznad: sistem vitkih metalnih poluga. Iznad njih, tavanica u vidu svoda, sa mnogo gipsanih reljefnih figura i sa slikom oblaka i ptica koja se ve u sitnim komadima ljutila. Devojicine ruice su popustile, panel je utonuo natrag na svoje mesto (zasipajui nas novim koliinama praine), a moj pogled ka natavanici bio je preseen.
	Kad sam je bezbedno spustio na tlo, okrenuo sam se ka Jonasu. "U pravu si. Iznad nas je nekad postojala druga tavanica, za sobu daleko manju od ove. Kako si znao?"
	"Tako to sam razgovarao sa ovim narodom. Jue." Digao je ake, i putenu i elinu, i poeo, inilo se, obema podjednako trljti lice. "Reci tom detetu da ode, molim te."
	Rekoh devojici da ide kod svoje mame, ali ini mi se da se mala udaljila preko dvorane i odmah zatim vratila du zida da bi mogla da slua ta priamo.
	"Imam oseaj kao da se budim", ree Jonas. "Mislim da sam jue rekao da me je strah da u poludeti. Izgleda mi da je mogue da upravo sada ozdravljujem od ludila, a to je podjednako ravo ili je i gore." Sedei i dalje na jednoj od platnenih podloga na kojima smo spavali, naslonjen na zid, klonuo je - mnogo kasnije sam imao prilike da vidim jednog mrtvaca koji je ba tako mlitavo sedeo, oslonjen leima o drvo. "Svojevremeno sam u brodu itao. Jednom sam proitao neku istorijsku knjigu. Ne verujem da o tom delu povesti ita zna. Ovde je minulo toliko hilijada ilijada."
	"Pretpostavljam da ne znam", rekoh.
	"Stvari toliko razliite od ovih ovde, ali i toliko sline. udnovati mali obiaji i maniri... i neki ne ba mali. udne institucije. Zatraio sam od lae sledeu knjigu i dala mi je."
	Znojio se jo. Smatrao sam da je njegov um poeo da luta. Pomou onog kvadrata flanela koji sobom nosim radi brisanja otrice osuih mu elo.
	"Nasledni vladaoci i nasledni podanici i sva sila udnih slubenih lica. Kopljanici sa dugakim, belim brkovima." Na tren se javio samo avetinjski ostatak onog njegovog starog, vedrog osmeha. "Niz ara klizi Beli vitez. Veoma loe odrava ravnoteu, to mu je kraljeva sveska i rekla."
	U udaljenom delu dvorane nastalo je neko komeanje. Zatvorenici koji su dotle spavali ili u grupicama tiho priali, sad su ustajali i polazili na tu stranu. Jonas kao da je pretpostavio da u poi i ja, pa me je uhvatio za rame levom akom; imao sam oseaj da je slaba kao aka ene. "Nita od ovoga nije tako poelo." U njegovo talasavo uzdrhtalom glasu osetio se novi, iznenadni naboj. "Severijane, kralj se na Marsovom polju birao. Grofove su kraljevi naimenovali. I to se mranim srednjim vekom zvalo. Baron je bio samo lombardijski slobodnjak."
	Ona ista devojica koju sam maloas digao do plafona iskrsnula je sad, inilo se niotkud, i pozvala nas: "Daju hranu. Zar ne dolazite?" Ustao sam i rekao: "Uzeu neto za nas. Od toga e ti moda biti bolje."
	"Usadilo se to u svest. Sve skupa je potrajalo predugo." Dok sam kretao ka gomili, uo sam jo i ove Jonasove rei: "Narod nije znao."
	Zatvorenici su se vraali nosei po jednu malu veknu. Svako je svoju drao na podlaktici i prigrlio. Dok sam i ja stigao do izlaznih vrata, gomila se razredila, pa sam video da su otvorena. Iza njih je, u hodniku, stajao posluitelj u beloj utirkanoj odei i motrio na jedna srebrna kolica. Zatvorenici su bukvalno izlazili iz "predsoblja" i kruili oko tog oveka. Pooh tako i ja ispunjen za trenutak oseajem da sam puten na slobodu.
	Ta privid je u trenu raspren. Hodnik su, stojei na oba njegova kraja, zapreavali hastariji, a jo dvojica su, ukrstivi svoja oruja, stajala ispred onih vrata koja su vodila ka Grotlu zelenih gongova.
	Neko me je dotakao po miici; okrenuo sam se i video sedokosu Nikaretu. "Mora neto uzeti", ree ona. "Ako ne za sebe, onda za svog prijatelja. Ovi nikad ne donesu dovoljno."
	Klimnuo sam, pruio ruku preko glava nekoliko osoba i uspeo da dohvatim dve lepljive vekne. "Koliko esto nas hrane?"
	"Dvaput dnevno. Jue ste doli taman posle drugog obroka. Svako se trudi da ne uzme previe, ali, ipak, nikad nema ba dovoljno."
	"Ovo su kolai", rekoh. Po vrhovima prstiju ulepio mi se eerni premaz kome su bili dodati ukusi limuna, oraia i afrana.
	Starica je klimnula glavom. "Uvek budu kolaia, ali ne svakog dana istih. U onoj srebrnoj bokalini sa kljunom nalazi se kafa, a u donjem delu kolica su oljice. Veina ljudi ovde zatoenih ne voli i ne pije tu kafu. Pretpostavljam da neki za nju ak i ne znaju."
	Vie nijedna veknica nije ostala, a zatvorenici su, svi sem Nikarete i mene, ve polako poli u dvoranu sa niskom tavanicom. Uzeo sam sa donjeg nivoa kolica jednu olju i napunio je. Kafa je bila veoma jaka, vrua, crna i gusto zaslaena - i to, inilo mi se, medom od biljke majina duica.
	"Zar je nee piti?"
	"Nosim je Jonasu. Da li e se ovi buniti ako ne vratim olju?"
	"Ne verujem", ree Nikareta, ali, govorei to, tre glavom prema vojnicima.
	Oni su naperili koplja ka nama, a plamici na vrhovima kopalja goreli su jae. Stupio sam, sa Nikaretom, natrag u "predsoblje", a vrata su se za nama obostrano sklopila.
	Podsetio sam Nikaretu da mi je prethodnog dana rekla da je po svojoj volji ovde i zapitao je da li zna zbog ega ovde robijae hrane kolaima i junjakom kafom.
	"Zna i sam", ree ona. "ujem ti po glasu."
	"Ne znam. Ali mislim da Jonas zna."
	"Mogue je da zna. Razlog je to to ovaj zatvor uopte nije trebalo da bude zatvor. Pre dugo vremena - za vladavine Imarove, rekla bih - postojao je obiaj da autarh lino sudi svima koji su optueni da su poinili neko krivino delo na tlu Kue apsoluta. Moda su autarsi mislili da e, sluajui takve sluajeva, saznati kakve se zavere kuju protiv njih. Ili su se moda nadali da e, postupajui pravedno prema ljudima u svom neposrednom krugu, postideti mrnju i razoruati ljubomoru. Vani sluajevi su reavani brzo, a u manje vanim prekrioci su upuivani ovamo da ekaju..."
	Vrata, koja su se pre tako kratkog vremena zatvorila, sad se opet otvorie. Gurnue unutra nekog malog, dronjavog oveka kome su nedostajali izjedini zubi. Tresnuo je celom duinom na tlo, podigao se i bacio meni pred noge. Bio je to Hetor.
	Ba kao kad smo stigli Jonas i ja i sad nastade opta zatvorenika gungula oko pridolice. Digli su ga na noge, vikali pitanja. Nikareta ih je, uz podrku Lomera koji joj se uskoro pridruio, oterala, a zatim je zatraila od Hetora da se predstavi. Uzeo je kapu u ake, stegao je (i time me podsetio na ono jutro kad me je naao ulogorenog na travi kod Ktesifonovog krsta) i rekao: "Ja rob sam gospodara svoga, dalekoputujui, mm-mmm-mapom zamoreni Hetor sam ja, prainom zagueni i dvostruko naputeni", a sve to vreme je gledao u mene, tim svojim blistavim, ludim oima, kao to gledaju oni bezdlaki zeevi atlene Lelije, oni koji pojure ukrug i grizu sopstvene repove kad pljesne rukama.
	Toliko mi je bio odvratan njihov izgled, a za Jonasa sam bio toliko zabrinut, da sam odmah okrenuo Hetoru lea i otiao do mesta gde smo prespavali. Dok sam sedao, slika uzdrhtalog, sivomesnatog pacova jo je bila ivopisna pred mojim oima, a onda je, kao da se i sama setila da je samo slika bespravno prisvojena iz mrtvih Teklinih uspomena, u trenu nestala, ugasila se kao Domninina riba.
	"Neto nije u redu?" upita Jonas. inilo se da je malo jai.
	"Misli me more."
	"Ne valja kad muitelja misli more, meutim, drago mi je to nisam jedini."
	Spustio sam mu slatke vekne u krilo i stavio mu olju pokraj ake. "Gradska kafa - bez bibera. Je l' takvu voli?"
	Klimnuo je glavom, uzeo olju, otpio. "A ti nee?"
	"Ja sam popio svoju tamo. Jedi taj hleb, vrlo je dobar."
	Pojeo je parence jedne vekne. "Morau s nekim da priam, znai morau s tobom, iako e, kad zavrim, smatrati da sam udovite. A i ti si udovite, zna li to, prijatelju Severijane? udovite si zato to si odabrao za svoju profesiju ono to veina ljudi radi samo kao hobi."
	"Ti si metalom sav zakrpljen", rekoh. "Ne samo aka. Ovo mi je poznato ve neko vreme, drue moj, udovite Jonase. A sad jedi svoj hleb i pij svoju kafu. Mislim da emo sledeu hranu dobiti tek kroz osam smena vremena ili otprilike tako."
	"Slupali smo se. Bilo je to tako davno, na Urtu, da nije bilo ni luke kad smo se vratili, ni doka. Ostadoh tada bez ake i lica. Moje kolege, lanovi posade, popravile su me najbolje to su mogle, ali vie nije bilo delova - ostao nam je samo bioloki materijal." Tom svojom elinom akom, za koju sam oduvek smatrao da je jedva neto vie od kuke, dohvatio je svoju drugu aku, onu od miia i kostiju, i to pokretom kao kad ovek podie neko pare smea u vazduh spremajui se da ga baci.
	"U groznici si. Bi te je povredio, ali oporavie se, a zatim emo izii i nai Jolentu."
	Jonas je klimnuo glavom. "Pamti li kako je, dok smo se bliili izlazu iz kapije Saalnice, u onoj pometnji, okrenula glavu tako da joj je sunce obasjalo jedan obraz?"
	Rekoh mu: "Pamtim".
	"Nikada ranije nisam voleo, nikad za sve ovo vreme od kada se naa posada razila."
	"Ako vie nisi u stanju da jede, treba da se odmara."
	"Severijane." Uhvatio me je za rame, kao i ranije, ali sad elinom akom koja je davala oseaj da je vrsta poput mengela. "Mora mi govoriti. Zbrku svojih sopstvenih misli podnositi ne mogu."
	Neko vreme sam priao redom sve to mi je padalo na pamet, a on mi nije nita odgovarao. Onda sam se setio da je Tekla esto padala u sline potitenosti i da sam joj tad itao. Izvukavi njenu smeu knjiicu, otvorih je nasumice.

	                            
 17. PRIA O STUDENTU I NJEGOVOM SINU

	Deo I: Uporite magiara

	Jednom davno, na rubu jednog mora bez ispae, stajao je jedan grad bledih kula. U njemu ivljahu mudri. Imao je taj grad i svoj zakon i svoje prokletstvo. Zakon je bio sledei: da za svakog ko tu ivi, ivot ima samo dve staze - moe se uzdii meu mudre i hodati ogrnut odedom i kapuljaom sa mirijadu boja ili mora iz grada napolje, u besprijateljni svet.
	U tom gradu bejae i jedan ovek koji je dugo izuavao svu magiju u gradu poznatu, a to e rei glavninu magije to je u itavome svetu bila poznata. I doe i njemu doba da bira stazu. Usred leta, kad cvetovi sa utim i nemarnim glavama izbijaju ak i iz mranih zidina nadnetih nad more, on ode kod jednoga od mudrih, i to kod jednoga koji je svoje lice mirijadom boja zaklanjao due nego to je veina ljudi mogla pamtiti. Taj isti je ve dugo pouavao ovoga studenta kome je vreme dolo. Ree mu student: "Kako bih mogao ja - ja koji ne znam nita - stei mesto meu mudrima ovoga grada? Jer ja elim da provedem svoje dane izuavajui one arolije koje nisu svete, a ne elim da krenem u besprijateljni svet da tamo kopam i nosim terete za hleb."
	Tad se starac nasmejao i rekao: "Pamti li kako sam te uio, kad si bio jedva neto vie od deaka, onom umeu kojim mi pravimo od grae snova sinove od krvi i mesa? Kako si bio vet u to vreme, sve druge si nadmaivao! Kreni sada i stvori takvog sina, a ja u ga pokazati zakapuljaenima, pa e biti kao mi."
	Ali prouavalac ree: "Jo jedno godinje doba. Neka jo jedno godinje doba proe, pa u uraditi sve kako savetuje."
	Jesen stie i u gradu bledih kula javorovi, njegovim visokim zidom zaklonjeni od morskih vetrova, poee odbacivati lie slino zlatu koje su vlasnici tog drvea proizvodili. Poletee u nizovima divlje primorske guske izmeu bledih kula, pa za njima ptice kostolomke i bradanke. Tada je starac opet poslao po onoga koji je bio njegov student i rekao: "A sad, svakako, mora napraviti sebi, od snova, jedno bie, onako kako sam te uputio. Jer drugi, meu zakapuljaenima, postaju nestrpljivi. Izuzimajui nas, ti si sad u gradu najstariji, pa bi se moglo desiti, ako ne uradi to odmah, da te oni u zimu izbace napolje."
	Ali student je odgovorio: "Jo moram uiti da bih postao ono za im teim. Zar me jedno godinje doba tititi ne moe?" A stari ovek, koji ga je bio pouavao, pomisli na lepotu drvea koje je tako mnogo godina oduevljavalo njegove oi kao belina enskih udova.
	Najzad se istroi i Jesenka zlatna, a nadoe Zimac krupnim koracima iz zemalja gde je njegova smrznuta prestonica, gde se sunce valja du ruba sveta kao varljivosjajna, pozlaena lopta i gde nebo pale vatre koje izmeu zvezda i Urta teku. Zimev dodir pretvori talase u elik, a grad arobnjaka Zimcu u znak dobrodolice oprui barjake od leda sa svojih balkona i natrpa snene glazure po svojim krovovima. Starac pozva svoga studenta opet, a ovaj mu odgovori kao i pre.
	Prolee doe i sa njime radost svoj prirodi, ali se grad zavi u crno, a mrnja i gaenje prema sopstvenim moima - gaenje koje grize kao crv u srcu - padoe na arobnjake. Jer grad jedan zakon imaae i jedno prokletstvo i zakon je vladao tokom cele godine, a prokletstvo je vladalo proleem. U prolee, najlepe device grada, keri tih magiara, zeleno obuku i krenu bosonoge, dok meki vetrovi prolea zadirkuju njihove zlatne kose, krenu kroz kapiju gradsku, pa uzanom stazom koja vodi do keja i ukrcaju se na crnojedreni brod koji ih eka. Magiari im dadoe naziv zbog tih zlatnih kosa i halja od tanke zelene svile i zato to im se inilo da one idu da budu pokoene kao ito - "kukuruzne device".
	Kad je ovek koji je dugo starev uenik bio, a ipak nezakapuljaen ostao, zauo tubalice i lamente, pogledao je sa prozora svoga i video kako prolazi povorka devojaka, ostavio je sve svoje stare knjige po strani i zapoeo da crta skice kakve jo nijedan ovek nije video i da pie na mnogo jezika, kao to ga je njegov majstor ranije uio.

	Deo II: Heroj dobija telo

	Dan za danom on je radio. I kada bi prvo svetlo danje stizalo do tog prozora, njegovo pero ve je imalo iza sebe mnogo sati mukotrpnog rada, a kada je Mesecka zaplitala svoja pogurena lea izmeu bledih kula, njegova je svetiljka blistala. U poetku mu se inilo da ga je sva ona vetina koju je od svoga majstora nauio napustila, jer je od praskozorja do meseine ostajao u svojoj sobi sam, tako da mu je jedino drutvo pravio moljac koji je povremeno leprao da bi pokazao simbol Smrti pred njegovim nepokolebanim svenim plamenom.
	A onda je kriomice u njegove snove, kad bi nad stolom zadremao, poeo ulaziti jo neko, a on je tom nekom, znajui ko je, eleo dobrodolicu, iako su mu ti snovi brzo izmicali, a on ih lako zaboravljao.
	Radio je dalje, i ono to se borio da sazda sakupljalo se oko njega kao to se dim zgunjava oko novog goriva nabaenog na vatru, ve gotovo mrtvu. Ponekad je (naroito kad bi se, radei vrlo rano ujutru ili vrlo kasno uvee i ostavivi najzad po strani sve alate svoje umetnosti, ispruio po uzanom krevetu kakav se daje onima koji jo nisu zasluili mnogobojnu kapuljau) uo korak, svaki put u drugoj sobi, korak onoga oveka koga se nadao da u ivot dozove.
	Vremenom ova ispoljavanja, prvobitno retka i, uistinu, najpre gotovo u celosti ograniena na one noi kad se grmljavina razlegala meu bledim kulama, postadoe esta, a pojavie se i nepogreivi znaci prisustva drugog: knjiga koju on nije decenijama sa police makao sad lei pokraj stolice; prozori i vrata se otkljuavaju, inilo se sami od sebe; staro alfan-seivo koje je ve godinama bilo ukras jedva neto malo smrtonosniji od uljane slike, sad blista oieno od patine i iznova naotreno.
	Jednog zlatnog popodneva, dok se vetar sa prolistalim jasenjem uputao u nevine igre detinjstva, neko zakuca na vrata njegove radne sobe. Ne usuujui se da se okrene, niti da glasom izrazi ma i najmanji deli onoga to je oseao, pa ak ni da zastane da radi, on ree: "Napred."
	Kao kad se vrata otvaraju u pono, iako se nijedno ivo bie ne pomie, tako su i ta vrata poela, u prvi mah samo za jednu po jednu irinu dlake, da se pokreu unazad. Ali u tome pomicanju kao da su i dobijala na snazi, pa kad su bila, to je on ocenjivao po zvuku, otvorena dovoljno da se provue aka, nestani vetri koji je stizao kroz prozor utisnuo im je, inilo se, novi ivot u drveno srce. A kad su vrata bila, opet po njegovoj proceni, jo ire otvorena, toliko iroko da bi smerni posluitelj mogao sa posluavnikom ui, kao da ih dograbi uragan morski i o zid njima grunu. Onda je uo duge korake iza sebe, brze i odlune, a zatim mu se jedan glas, mladalaki, pun potovanja, ali i dubok i pun estite muevnosti obrati reima: "Oe, nikako ne volim da te uznemiravam kad si u svoje umee zadubljen. Ali moje srce je ve nekoliko dana ophrvano tekom brigom, pa bih te zamolio, u ime tvoje ljubavi za mene, da pretrpi ovo moje nametanje i da me u tekoama mojim posavetuje."
	Tada se student odvaio da se na stolici svojoj okrene, pa je video da pred njim stoji mladi ovek visoka stasa i plea irokih, a miica monih. Zapovednika vrstina bila je na njegovim ustima, znanje i mudrost u njegovim blistavim oima, hrabrost u itavom njegovom licu. Na elu njegovom poivala je ona kruna koju nijedno oko ne moe videti, ali koju, ipak, vide i slepi, ona neprocenjivo vredna kruna koja ini da hrabri ljudi prilaze junaku da im bude zapovednik, a od slabia ini hrabre. Tad progovori student: "Sine moj, ne plai se da e me uznemiriti, ni sada ni ikada, jer nita pod nebesima ne postoji to bih radije video nego tvoje lice. ta je to to te uznemirava?"
	"Oe", ree mladi ovek, "svake noi, ve mnogo noi zaredom, moj san cepaju krici ena. esto vidim povorku nalik na zelenu zmiju prizvanu notama svirale, kako klizi niz liticu ispod naeg grada, prema keju. Pokatkad mi bude dato da u snu mome priem blie i tad razaznam da je povorka samo od lepih ena sainjena i da one plau i vrite i u hodu se teturaju toliko da bih mogao pomisliti i da je to polje mladog ita po kome vetar tue i jaue. Kakvo znaenje ima taj san?"
	"Sine moj", odvrati student, "vreme je dolo kad ti moram rei ono to sam od tebe dosad skrivao, jer sam se plaio da bi ti u naglosti mladalakoj mogao da se odvai na dela prevelika, a preuranjena. Znaj da je ovaj grad preputen tiraniji jednog diva ljudodera koji zahteva da mu se iz grada svake godine daju najlepe keri, a ti si u snu svome ba to gledao."
	Na ovo sevnue oi mladoga oveka i on odluno upita: "Ko je taj div, i kog je oblika, i gde ivi?"
	"Ime njegovo ne zna niko, jer mu se niko ne moe dovoljno primai. Po obliku, to je naviskaput, to e rei da se pred ljudskim oima pojavljuje kao brod koji na palubi, a to su mu u stvari plea, ima samo jednu kulu, a to mu je u stvari glava, brodoglavac, dakle. U toj kulu ima samo jedno oko. Ali telo njegovo po dubinama plovi, sa raama i ajkulama, ruke su mu due nego veina visokih jarbola, a noge su mu kao ipovi pobodeni ak u dno mora. Luka mu je jedno ostrvo na zapadu gde postoji jedan kanal koji daleko u kopno zalazi i pri tome krivuda i savija se, mnogo puta, i rava se, a rave se opet ravaju. Na tom ostrvu, tako me moja nauka ui, kukuruzne device su prisiljene da borave; a on tamo miruje usidren, njima okruen i okree oko uvek levo, desno, da gleda njih i njihovo oajanje."

	Deo III: Susret sa princezom

	Onda je mladi ovek krenuo i prikupio oko sebe druge momke iz arobnjakog grada da mu budu posada, a od areno ukapuljaenih dobio je vrsti brod. Celo leto su on i mladii koje je oko sebe okupio taj brod pokrivali oklopom, rasporeivali du njegovih bokova najmoniju artiljeriju i po sto puta uvebavali dizanje jedara, podvezivanje jedara i ispaljivanje topova, tako da se laa najzad odazivala kao punokrvna kobila na potezanje uzdi. Iz aljenja koje su prema kukuruznim devicama oseali, krstili su tu lau "Devianska zemlja".
	Konano, dok je zlatno lie sa javorja padalo (ba kao to zlato koje magiari proizvedu ispadne, na kraju, iz ljudskih ruku) i dok su sive primorske guske u nizovima letele izmeu bledih kula gradskih, a kostolomke i bradanke za njima vritale, mladii zaplovie. Na kitovskom drumu do ljudoderovog ostrva dogodie im se mnogo stvari kojima ovde mesta nema. Ali na kraju tih pustolovina osmatrai videe pred sobom zemlju tavnih bregova, a na bregovima zelene takice. I dok su zaklanjali oi akama da bolje vide, zelenoga bejae vie, pa jo vie. Tad je mladi ovek, koga je student od snova otelotvorio, znao da je to odista ostrvo diva ljudodera i da kukuruzne device hitaju ka obali privuene prizorom njegovog jedra.
	Topove su velike tada pripremili, a zastave magiarskog grada, koje su ute i crne, istakli po konopima. Blie su prilazili, sve blie, i najzad, bojei se nasukavanja, skrenuli i poli obalom. Istim pravcem pooe i kukuruzne device i sledei ih, privukoe jo svojega sestrinstva, tako da su najzad prekrivale svu zemlju, kao da su pravo ito. Ali mladi ovek nije zaboravljao ono to mu bejae bilo reeno: da meu kukuruznim devicama ivi din ovekoder.
	Posle pola dana plovidbe, zaobili su jedan rt i videli da se obala na tom mestu odmie i tvori kanal kome se kraj ne vidi zato to krivudavo zalazi meu niska brda te zemlje i na taj se nain gubi iz vida. Na ulazu u ovaj kanal stajala je kalota od belog mermera okruena vrtovima i mladi ovek naredi svojim sadruzima da tu bace kotvu i ode na obalu.
	Tek to je zakoraio na tlo ostrva tog, izie mu u susret ena velike lepote, tamne koe, crne kose i sjajnih oiju. On joj se nakloni, pa ree: "Princezo ili kraljice, vidim da nisi kukuruzna devica. Njihove odede zelene su, tvoja je crna, ali i kad bi zeleno ponela, ipak bih te poznao, jer oi tvoje alosti nemaju, a svetlost u njima nije svetlost Urta."
	"Istinito zbori", odgovori princeza. "Jer Noktua sam, ker Noi i ker, takoe, onoga koga si ti doao da sasee."
	"Onda prijatelji ne moemo biti, Noktua", ree mladi ovek. "Ali hajde da ne budemo neprijatelji." Jer, iako nije znao zato, on je, od tkiva snova satkan, bio njoj privuen, a ona, sa zvezdanom svetlou u oima, njemu.
	Na to je princeza rairila ruke i saoptila: "Znaj da je moj otac silom moju majku uzeo i da mene silom dri ovde, gde bih poludela da mi majka ne dolazi u smiraj svakog dana. Ako tugu ne vidi u mojim oima, to je samo zato to ona lei u srcu mome. Da bih slobodu stekla, od svoje volje savete u ti dati kako da nametne bitku mome ocu i pobedu odnese."
	Svi mladi ljudi iz grada arobnjaka namah se utiae i okupie da je sasluaju.
	"Prvo morate razumeti da se vodeni putevi na ovom ostrvu okreu iznova i iznova, na takav nain da na mapu nikad ne mogu biti ucrtani. Nikako ne moete njima jedriti, ve morate svoje pei pripaliti pre nego to krenete dalje."
	"Toga se ja ne bojim", ree mladi ovek sa telom nainjenim od snova. "Pola ume smo opustoili da napunimo svoja spremita: ovi veliki tokovi koje vidi hodae po ovim vodama koracima divova."
	Na to je princeza zadrhtala i rekla: "O, ne govori o divovima, jer ne zna ta govori. Mnogo je brodova dolo poput vaeg, tako da su sada ljigava dna ovih neizmerivih kanala bela od lobanja. Jer obiaj je moga oca da ih pusti da lutaju meu ostrvcima i tesnacima dok ne potroe svoje gorivo - pa makar koliko ga imali - i da ih zatim napadne nou kad ih vidi po arenju njihovoh umiruih vatri, dok oni njega ne vide, i da ih tad sasee."
	Na ovo, briga obuze srce mladog oveka od snova sazdanog i on ree: "Mi emo ga traiti, kao to smo se i zakleli, ali zar ne postoji nain da izbegnemo sudbu tih drugih?"
	Na ovo se princeza na njega saalila, jer ko god je od snova izgleda bar do neke mer lep kerima Noi, a ovaj je bio najlepi od svih. Otud ona ree: "Moga oca da biste pronali pre nego to svoj poslednji tapi sagorite, treba samo da gledate gde su vode najtamnije, poto njegovo veliko telo svojim prolaskom uzvitla mnogo gadnog blata, pa ga, posmatrajui to, moete otkriti. Ali svakog dana morate potragu poeti u zoru, a u podne prekinuti, inae vas on moe napasti u suton, pa e vam sve izii na zlo."
	"Za ovaj savet ivot bih dao", ree mladi ovek, a svi njegovi drugovi koji su s njim doli na kopno poee klicati. "Jer sad emo kolosa potui sigurno."
	Na ove rei sveano lice princezino postade jo ozbiljnije i ona ree: "Ne, nije sigurno, jer on je straan takmac u svakoj pomorskoj bici. Ali znam jedan bojni postupak koji vam moe biti od pomoi. Ree da si doao dobro pripremljen. A katrana ima li, kojim biste brod mazali ako procuri?"
	"Mnogo buradi", ree mladi ovek.
	"Onda, kad se budete borili, nastojte da vetar duva od vas ka njemu. Pa kad bitka bude najvrelija - a to e, kad ponete, nastupiti brzo - reci svojim ljudima da u pei bace katran. Ne mogu obeati da e vam to pobedu doneti, ali e vam pomoi mnogo."
	Na ovo joj mladi ljudi zahvalie najobilnije, a kukuruzne device, koje su stidljivo stajale po strani dok su razgovarali mlai ovek od snova satkan i erka Noi, nadigoe klicanje na nain devojaki: ne jako, ali sa puno radosti.
	Tada momci stadoe da se spremaju za polazak; loili su vatre u velikim peima usred svog broda sve dok se nije rodio onaj beli duh koji dobre brodove potiskuje napred bez obzira na to kakav vetar duva. A princeza ih je sa plae gledala i uputila im svoj blagoslov.
	Ali ba kad su veliki tokovi poinjali da se okreu, u poetku tako lagano da se pomicanje njihovo jedva videlo, ona pozva mladog oveka sazdanog od snova da izie na ogradu i ree mu: "Mogue je da ete mog oca nai. Ako ga naete, mogue je da ete ga potui i sruiti ak i takvu silu kao to je njegova. Ali i posle toga, moete se nai u velikoj muci da opet naete put do mora, jer su kanali ovog ostrva rasporeeni najudesnije. Ipak nain postoji. Sa desne ruke mog oca mora zguliti kou sa prvog prsta. Tu e videti hiljadu umrenih linija. Nemoj obeshrabren biti nego ih prouavaj najpomnije, jer to je karta kojom se on sluio kad je pravio mreu kanala i taj nain je izabrao da je uvek ima uz sebe."

	Deo IV: Bitka sa divom ljudoderom

	Ka unutranjosti ostrva okrenue svoj pramac i ba kao to je princeza predskazala, kanal kojim su ili ubrzo se ravao, pa opet i opet delio, tako da je ubrzo hiljadu ravastih kanala bilo, kao i deset hiljada ostrvaca. Kad senka glavnog jarbola nije bila dua od eira, mladi ovek satkan od snova izdao je nareenje da se bace sidra, a vatre prigue, pa su tako, tokom dugog popodneva, ekali, uljem topove podmazivali, spremali barut i inili sve druge pripreme za voenje duge bitke.
	Konano se pojavila No, koju su videli kako stupa sa jednog ostrvca na drugo, dok su joj oko plea leprali njeni imii, a ukorak za njom klipsali njeni grozovuci. inilo im se da sa mesta svoga ukotvljenja mogu hicem iz svog tekog topa dobaciti bez muke do nje; meutim, svi zapazie da nije prola ispred Hesperusa, pa ak ni ispred Sirijusa, nego je prola negde iza tih zvezda. Samo na trenutak je okrenula lice ka njima i niko nije mogao pouzdano da rastumai ta je taj pogled znaio. Ali se svi zapitae da li ju je zaista div na silu uzeo kao to je njena kerka rekla; a ako i jeste, da li je ona, moda, u meuvremenu izgubila ono oseanje neodobravanja za koje bi se moglo zamisliti da ga je zbog prisile osetila.
	Sa prvim svetlom zasvira truba sa zadnje, tvravski uzdignute palube i priguene vatre dobie novo gorivo, ali poto je laki vetar zore duvao podesno niz kanal u kome su se zatekli, mladi ovek naredi da se sva jedra dignu jo pre nego to su veliki mehanizmi bili spremni da svojim kolima napred kroe. Zato, kada se beli duh razbudio, brod nagrnu udvojenom brzinom napred.
	Taj kanal je iao mnogo liga, ne ba pravo napred, ali dovoljno pravo da se nisu morala jedra savijati, pa ak ni njihov poloaj menjati. Stotinu drugih kanala se s njim ukrtalo i kod svakog su vodu prouavali, ali svaki je bio prozraan kao kristal. Da bi se ispripovedalo kakve su sve udesne prizore videli na ostrvcima kraj kojih su plovili, trebalo bi desetak pria dugakih kao to je ova: ene koje su rasle na stabljikama, iz zemlje, kao cvee i koje su nastojale da poljube mornare da bi po njihovim licima razmazale polenov prah sa svojih obraza; mukarci koji su od vina umrli davno, ali su jo i sad leali pored izvora vina i pili, odve otupeli da shvate da su njihovi ivoti minuli; zveri koje e tek u buduim vremenima biti vesnici pojedinih dogaaja, zveri iji su udovi izuvijani, a krzna u bojama koje jo niko nikad nije video, zveri koje su ekale da se primaknu dani bitaka, zemljotresa i kraljoubistava.
	Najzad mladome oveku koji je od snova bio sazdan i koji je sad pored krmanoa ekao prie mladi koji mu je kao prvi zamenik sluio i ree mu: "Daleko putovasmo ve ovim kanalom, a Sunac, koji nije ni pokazivao svoje lice kad smo podigli jedra, prilazi svome zenitu. Pratei ovaj jedan, hiljadu drugih kanala mimoiosmo, a od diva-ovekojeca nigde ni traga. Nije li mogue da smo nesrean kurs odabrali? Ne bi li mudrije bilo da uskoro skrenemo i drugi kurs oprobamo?"
	Tada je mladi ovek odgovorio: "Evo, ba sad prolazimo pored jednog kanala, onog koji nam je s desne strane. Pogledaj dole pa mi reci da li su vode u njemu zaprljanije nego u naem."
	Mladi uini kako mu je reeno, pa odgovori: "Ne, istije su."
	"Jo malo, pa e se ka levoj strani sledei otvoriti. Do koje dubine moe videti?"
	Mladi saeka da se brod nae tano kraj ulaza u pomenuti kanal, a onda je odgovorio: "Do najvee. Vidim olupinu nekog broda iz starih vremena, mnogo hvati u dubini."
	"A moe li isto tako daleko gledati kroz ovaj kanal kojim plovimo?"
	Tad je mladi pogledao vode koje su upravo prosecali, a one su bile kao mastilo; ak su i napljusci koji izletahu ispod tekoradeih tokova izgledali kao vrane i gavrani. Namah uviajui ta je, mladi povika svima ostalima da stanu uz topove, jer im nije trebalo rei da obavljaju ma kakve pripreme, budui da su ba sve pripreme bile obavljene davno.
	Ispred njih leae ostrvce od veine vie, krunisano visokim, sumornim drveem; a kanal se tu blago povijao, tako da je vetar, koji je dotad tano u krmu duvao, sad stizao za jednu etvrt postrance. Pomae kormilar toak koji je u njegovom zahvatu bio, a deurni oprui neka jedra i pritee druga, tako da pramac broda oko otrog zaokreta litice zae, kad tamo, pred njima leae dugako, uzano brodsko korito, sa samo jednom gvozdenom kulom na sredini i sa samo jednim topom, ali veim od ijednog njihovog, isturenim kroz jedini otvor na kuli.
	Onda je mladi ovek od snova satkan otvorio usne da naredi pramanim posadama da otvore vatru. Pre nego to su te rei mogle biti igovorene, veliki top njihovog protivnika je riknuo, a njegov zvuk nije bio kao grmljavina, niti kao ma koji drugi zvuk na koji su ljudske ui svikle; nego je jo bio kao da su do toga asa stajali u visokoj kamenoj kuli koja se sva u jedan mah okolo njih sruila.
	A ule tako ispaljeno udarilo je u vrh cevi prvog topa njihove desnobone baterije i udarivi razbilo je tu cev u paramparad, ali se i samo na komade raspalo, tako da su krhotine oba projurile po brodu kao kad se tamno lie razasipa pred silovitim vetrom i od njih pogiboe mnogi.
	Onda je kormilar, ne ekajui nikakva nareenja, zaokrenuo brod tako da je levobona baterija imala neprijatelja pred sobom, a topovi poee gruvati svaki po volji svog tobdije, kao kad vuci zaurlavaju na mesec. Njihova ulad poletee i levo i desno od neprijateljeve kule, neka udarie u nju i odzvonie posmrtni zvon onima koji su trenutak ranije izginuli, a neka udarie po palubi (koja takoe gvozdena bejae) i posle tog udara odletee vritei u nebo.
	Onda je jedan top njihovog protivnika progovorio jo jednom.
	Tako se to nastavljalo tokom trenutaka koji su izgledali kao cele godine vremena. Najzad se mladi ovek prisetio saveta princeze, erke Noi; meutim vetar, iako je duvao jako, nije iz povoljnog pravca stizao, a ako bi se brod premetao da bi dospeo tano uz vetar od neprijatelja, mnogo trenutaka ne bi mogao nijednim topom pucati osim pramanim topovima i kad bi se najzad okrenuo celom jednom baterijom, bila bi to desnobona baterija, u kojoj je ve jedan top bio uniten i toliko ljudi poginulo.
	Ali u tom asu njemu pade na um da se sad oni bore isto kao stotine drugih brodova ranije i da su svi ti ranije poginuli, njihove lae potonule, a njihove se kosti razasule po mirijadi kanala koji vrludaju i spliu svoje krivine na licu divovog ostrva. Zato dade nareenje kormilaru; meutim, ne odazva se niko, jer je krmano ve bio mrtav, pa umesto da dri krmanoki toak, drao je toak njega. Videi da su stvari takve, mladi ovek od snova satkan zgrabi paoke ovoga toka svojim akama i okrete ka neprijatelju njihov uzani pramac. Tada se videlo koliko one tri sestre okreu sudbinu u korist hrabrih, jer sledei hitac njihovog neprijatelja, hitac koji je mogao njihovu lau opustoiti s kraja na kraj, promaio ju je i otiao za duinu jednog vesla ulevo. A i hitac posle toga, i to za irinu amca udesno.
	Sad njihov neprijatelj, koji je do tada stajao vrsto, ne pokuavajui ni da bei ni da im se primakne, poe da se okree; oseajui da bi on od njih rado pobegao samo kad bi mogao, lanovi posade povikae silovito kao da su ve pobedili. Ali, gle udesa, ta jedina kula, za koju oni miljae da je nepokretno usaena u palubu, poe da se okree na suprotnu stranu, tako da je top i sad mogao gaati po njima.
	Sledeeg trena njegovo ih je ule grunulo po sredini i zbacilo im jedan top desnobone baterije sa njegovih kolica kao to bi pijan ovek mogao izruiti bebu iz kakve kolevke, posle ega je taj top odleteo vitlajui se preko palube i sve na svome putu krei i ruei. Onda su topovi te baterije - svi preostali - progovorili svi u jednom horu vatre i gvoa. Pa, poto se razmak sada smanjio na manje od polovine onog preanjeg (ili, moda, samo zato to je neprijatelj njihov, pokazavi strah, oslabio tkivo svoga bia), njihova ulad sada vie nisu tretala po njegovoj kuli samo sa praznom zvekom, nego sa prtanjem kao da se raspada na komade ono zvono koje e kraj sveta oznaiti; pojavie se, na nauljanoj crnini gvoa, zupaste naprsline.
	Onda mladi ovek povika u cev za dovikivanje onima koji su verno ostali u mainskoj sali i hranili pei lomljenim drvetom, te im ree katran u plamenje da hitnu kao to ih je posavetovala princeza. Prvo se uplaio da su svi tamo mrtvi, onda da u bojnoj halabuci nisu nareenje razumeli. Ali senka pade na vodu suncem obasjanu, senka koja se od njega ka protivniku pruala, i on pogleda gore.
	Pria se da je u drevnim vremenima jedna devojica u dronjcima, ribareva ker, nala na pesku zatvorenu boicu, odlomila peat, izvukla ep i time postala kraljica od leda do leda. inilo se da sada, ba tako, neko elementarno bie, puno one snage kojom je svet svojevremeno iskovan, izvire iz visokih dimnjaka njihovog broda, prevre se preko sebe sa mranom radou i narasta u jednom huku kao kad vetar stie.
	A vetar stie vaistinu i poduhvati to bie svojim nebrojenim rukama i ponese ga kao vrstu masu na njihovog neprijatelja. ak i kad se nita vie nije moglo videti - ni dugako, tamno brotsko korito sa gvozdenom palubom, ni usamljeni top ija su usta izgovarala rei prokletstva protiv njih, oni asom nisu asili, nego su navaljivali ka svojim topovima i opaljivali ih u crnilo. S vremena na vreme uli su i po jedan pucanj topa njihovog neprijatelja, ali nikakav sev nisu pri tome videli, niti su mogli rei gde, zapravo, odlaze ta protivnika ulad.
	A mogue je da ona jo ni u ta nisu udarila, nego da jo i sada krue oko sveta traei svoju metu.
	Ispaljivali su sve dok cevi nisu poele da se are kao metalni odlivci tek ispali iz kalupa. Onda se smanjio i dim koji je tako dugo kuljao, a oni odozdo povikae kroz cev za razgovor da je katran sav potroen i mladi ovek od snova stvoren naredi da paljba prestane i tobdije popadae po palubi kao mrtvaci, preumorni ak i da mole za malo vode.
	Rastoio se crn oblak. Ne kao to se magla na suncu die, nego kao to neka armija na zlo spremna gubi. Ipak, pred mnogim ponovljenim juriima, uzmakne tamo, tvrdokorno stoji onamo, izbaci jo po koji pramen arkaa i kad se ini da je svuda popustila.
	Uzalud su po talasima, opet uglaanim, traili svog dumanina. Nita ne mogae videti: ni brodsko korito njegovo, ni kulu, ni top, ni daske, niti poprene grede sa katarki.
	Polako, sa toliko opreza da se moglo misliti da su u strahu od neprijatelja koga ne vide, nastupie do samog mesta gde je leao ukotvljen, primeujui smlaeno drvee i izrovanu zemlju onostran tog mesta, na ostrvcu, tamo gde su njihova ulad troila svoju energiju. Kad su bili ba iznad take gde je gvozdeno brodsko korito njihovog takmaca ranije lealo, mladi ovek satkan od snova naredio je da velika kola promene smer svog okretanja, tako da su najzad stali i ostali nepomino ba kao njihov protivnik ranije. Tad je krupnim koracima priao ogradi i pogledao dole; ali sa takvim izrazom lica da niko, pa ni najhrabriji nije imao odvanosti da ka njemu gleda.
	Kada je najzad digao pogled, lice mu je bilo tvrdo i sumorno; nikome nije ni re kazao, nego se povukao u svoju kabinu i zamandalio vrata. Onda je onaj momak koji mu je bio prvi zamenik naredio da se brod okrene radi povratka do bele polukule princezine; naredio je takoe da rane budu previjene, pumpe pokrenute i opravke, one koje su se uopte mogle izvesti, otpoete. Mrtve je zadrao na brodu da bi mogli biti sahranjeni na puini irokog mora.

	Deo V: Smrt studentova

	Moda taj kanal i nije bio tako prav kao to se njima inilo. Ili su, moda, u borbi, i ne znajui, izgubili orijentaciju. Ili su se ti kanali uvijali (nekoliko ljudi ree to) kao crvi u blatu, ali samo kad ih nijedno oko ne gleda. ta god da je istina o tome, oni su celi dan pod parom plovili jer je vetar sasvim prestao i pri zadnjem veernjem svetlu videli samo da krstare meu nepoznatim ostrvcima.
	Svu no su leali ne plovei. Kad doe jutro, taj mladi pozva kod sebe one za koje je smatrao da mu mogu najvrednije savete dati; ali niko nita predloiti nije mogao, osim da pozovu mladog oveka od snova satkanog, to nisu bili radi initi, ili da plove dalje dok ne stignu do otvorenih voda ili do princezine kalote.
	Ovo drugo su inili vasceli dan, trudei se da to bude u pravoj liniji, ali, i protiv svoje volje, krivudajui meu mnogim zavijucima kanala. Kad doe opet no, ne bejahu u poloaju ita boljem nego ranije.
	Ali ujutru treeg dana mladi ovek ije je telo od snova sainjeno iziao je iz kabine i ushodao se po svom obiaju uz i niz palube, razgledajui ta je ve popravljeno i pitajui one ranjenike koji su se zbog bolova od rana rano probudili kako im je. Tad mu prioe i taj mladi i oni koji su tog mladia savetovali, objasnie ta su sve inili i upitae kako bi mogli opet more nai da bi na njemu svoje mrtve sahranili i onda se vratili svojim domovima u gradu magiara.
	To kad je uo, digao je pogled ka nebeskom svodu. Neki su mislili da se on to moli Bogu, neki da pokuava da obuzda svoj gnev prema njima, a trei, opet, da se on to samo upinje da na nebu nae nadahnue. Ali toliko dugo je zurio da su se poeli plaiti, ba kao kad je bio u vodu zurio, pa jedan ili dvojica poee polako da se odmiu. Tad im on ree: "Pogledajte! Zar ne vidite morske ptice? Iz svakog ugla neba u kolonama doleu. Za njima!" Sve do pred kraj jutra ili su za pticama koliko god su im to krivudavi kanali doputali. Najzad ih videe kako se viju i okomljuju ka vodama ispred njih, tako da su, sa svojim belim krilima i glavama boje ebonovine, liile na oblak koji je legao nisko ispred broda, oblak beo spolja, ali grmljavinom bremenit iznutra. Onda mladi ovek od snova otelotvoren ree da jedan veliki top napune samo barutom i da ga ispale; kad je top grunuo, sve te morske ptice se uzdignue jeei i kriei. A na mestu gde su bile posada ugleda ogromnu leinu, za koju im se uini da je morala biti zver kopnena, jer imala je, pomislili su, jednu glavu i etiri noge. Ali bila je vea nego mnotvo slonova zajedno.
	Kad su joj se primakli, mladi ovek je naredio da se u vodu amac pusti, a dok je u amac prelazio, videe da je pod opasa zatakao veliki alfan ije je seivo bleskalo na suncu. Neko vreme je mukotrpno radio nad leinom, a kad se vratio, doneo je mapu, najveu koju je iko od njih ikad video, nacrtanu na neutavljenoj koi.
	Do mraka stigoe do princezine kalote. Svi su na brodu ekali dok ju je majka njena poseivala; ali im je ta uasna ena otila, svi za hod sposobni sili su na obalu, a kukuruzne device su se sjatile oko njih, po sto devojaka na svakog mladia, a mladi ovek od snova satkan zagrlio je ker Noi i poveo igranku sa mnogo plesova za sve. Tu no niko od njih nikada nije zaboravio.
	Rosa ih je nala ispod drvea u princezinoj bati napola zatrpane cveem. Neko vreme su spavali tako, ali kad je popodne dobacilo senkama njihovih katarki ak do njih, probudili su se. Onda je princeza rekla tom ostrvu zbogom i zarekla se da makar i posetila sve ostale zemlje po kojima njena mati kroi, nikada vie nee u ovu da se vrati; slino su se i kukuruzne device zaklele. Pa moda ih je i bio prevelik broj da na taj brod stanu, ali su stale ipak i tako su sve palube bile zelene od njihovih halja i zlatne od njihovih kosa. Mnoge pustolovine doivee na povratku u grad magiara. Ova bi pria mogla rei i kako su svoje mrtve bacili u more, ispraajui ih molitvama, a onda ih nou viali na poprenim jedrenim gredama; ili kako su se pojedine kukuruzne device poudavale za one prineve koji, poto su tolike godine proiveli pod arolijom, vie ni ne ele takav ivot da ostave, a i uenost su golemu tokom tog vremena stekli, te zato grade svoje palate na listovima lokvanja i retko bivaju ljudskim okom vieni.
	Ali svim tim stvarima ovde mesta nema. Neka bude dovoljno da kaemo da je, dok su se bliili grebenu na ijem vrhu stoji grad arobnjaka, onaj student koji je otelotvorio od snova mladog oveka stajao na bedemima i gledao preko puine, njih ekajui. Pa kad je video njihova tamna jedra, nacrnjena sagorelim katranom koji je njihovog neprijatelja zaslepio, student je pomislio da su jedra u crno objena u znak aljenja za mladim ovekom i bacio se u ponor i tako poginuo. Jer nijedan ovek ne ivi dugo kad su mu snovi mrtvi.

	                            
 18. OGLEDALA

	Dok sam ovu dokonu priu itao, bacao sam povremeno poglede ka Jonasu, ali na njegovom licu nikad ni najmanji treptaj nekog izraza nisam ugledao, iako nije spavao. Kad je prii doao kraj, rekao sam: "Pa nisam siguran da razumem zato je student, videi crna jedra, zakljuio da mu je sin mrtav. Crna su jedra bila i na onom brodu koji je div ljudoder njima slao, ali taj brod je stizao samo jednom godinje, a te godine je ve bio."
	"A, znam", ree Jonas. U tonu njegovog glasa postojala je neka uravnjenost koju nisam ranije uo.
	"Hoe li kazati da zna odgovore na ova pitanja?"
	Nita nije uzvratio, pa smo neko vreme sedeli utei, ja sa knjiicom smee boje (koja mi je tako uporno prizivala uspomenu na Teklu i na veeri koje sam s njom podelio) zadranom i sad kaiprstom u otvorenom poloaju, a on leima oslonjen na hladni zid zatvorske dvorane, dok su mu ake, jedna metalna, a druga od mesa, leale levo i desno od tela kao dva zaboravljena predmeta.
	Najzad se jedan glasi odvaio da kae: "Ta pria je zacelo mnogo stara." Bila je to ona devojica koja je za mene digla plafonsku plou.

	Toliko sam se brinuo za Jonasa, da sam na trenutak bio ljut na devojicu to nas prekida, kad Jonas proguna: "Jeste, pria je vrlo stara, a junak je bio kazao kralju, svom ocu, da e mornari, ako se budu u Atinu bez njega vraali, doi sa crnim jedrima." Nisam siguran ta bi ta opaska mogla znaiti, moda je to bio delirijum; ali poto je to maltene poslednje to sam od Jonasa u ivotu uo, smatram da je ispravno da te rei ovde zabeleim, kao to sam zabeleio i celu udesnu priu koja je do tih rei dovela.
	Neko vreme smo se i devojica i ja trudili da ga ubedimo da opet progovori. Nije hteo, pa smo konano digli ruke od toga. Ostatak dana sam proveo sedei uz njega, a posle otprilike jedne smene vremena, Hetor (ija je malena zaliha pameti - tako sam tad pretpostavio - bila ve istroena u razgovoru sa zatvorenicima) doao je da nam se pridrui. Popriao sam sa Lomerom i Nikaretom, pa su oni sredili da Hetorovo spavalite bude na sasvim suprotnom kraju dvorane.
	Nek pria ko ta hoe - istina je da svako od nas ponekad pati od nemirnih snova. Neki, ako emo poteno, jedva neto malo i odspavaju, mada ima i onih koji spavaju dugo, a posle tvrde da su bdeli. Neke ljude uznemiravaju neprestani snovi, a postoje i malobrojni srenici kojima esto nailaze snovi predivnih sadrina. Neki e ljudi rei i to da su svojevremeno imali nemirne snove, ali da su se od toga "izleili", kao da je svest nekakva bolest - a moda i jeste.
	Moj primer je sledei: obino spavam bez snova vrednih pamenja (mada sam i takve snove pokatkad imao, to e biti poznato itaocu koji je sa mnom ovoliko daleko hodio) i ne budim se praktino nikad pre jutra. Ali te noi moji su se snovi toliko razlikovali od svoje uobiajene prirode, da se pitam da li je to uopte bilo spavanje. Moda je posredi bilo neko drugo stanje koje se prikazivalo kao da je san, ba kao to se alzaboi, kad su pojeli izvesnu koliinu ljudskog mesa, ponu drati kao da su ljudi.
	Ako je to stanje nastupilo kao posledica prirodnih uzroka, onda ga pripisujemo spletu nesrenih okolnosti. Ja, koji sam bio itavog ivota sviknut na naporan rad i estoko vebanje, sad sam ceo dan proveo u zatvorenom prostoru bez ta dva elementa. Priica iz smee knjige uticala je na moju matu - koja je bila jo vie podstaknuta samom knjigom kao predmetom i njenom vezom sa Teklom i saznanjem da se nalazim izmeu zidova Kue apsoluta o kojoj sam tako mnogo sluao. Najzad, moda od svega najvanije, moje su misli bile pritisnute brigom za Jonasa i oseanjem (koje je u meni tokom celog dana jaalo) da je to mesto kraj mojih putovanja; da do Traksa nikad stii neu; da se vie nikad neu nai u drutvu jadne Dorkas; da Kandu ne samo to nikad neu vratiti vlasnicama nego nikad neu moi ni da je se otarasim; da je uistinu Inkreator, kome je vlasnik Kande svojedobno sluio, doneo odluku da ja, koji sam se nagledao tolikih zatvorenikih smrti, sad moram da skonam kao zatvorenik.
	Spavao sam, ako se to moe snom nazvati, samo trenutak. Zahvatilo me je oseanje padanja; onaj gr, ono nagonsko kruenje rtve baene sa visokog prozora, poe da trese sve moje udove. Kada sam se digao u sedei poloaj, nisam nita mogao videti osim tame. uo sam Jonasovo disanje, a prsti moji mi rekoe da on i dalje sedi kako sam ga ostavio, uprt o zid. Ispruio sam se i zaspao opet.
	Tanije, pokuao zaspati i preao u ono neodreeno stanje kad nisi zaspao, ali nisi ni budan. To mi je u nekim drugim prilikama prijalo, ali sada nije - bio sam svestan da mi je san potreban, ali da mi izmie. A ipak, nisam bio "svestan" u uobiajenom znaenju te rei. uo sam slabe glasove u unutranjem dvoritu i osetio, po neemu, da e uskoro zalupati zvona u zvonari, pa e dan biti. I opet trzaj udova, i opet sedoh.
	Jedan trenutak sam zamiljao da sam ugledao sev zelenog ognja, ali tamo nieg nije bilo. Bio sam se svojim ogrtaem pokrio; zabacih ga tad i u trenu dok sam to inio postadoh svestan da se nalazim u predsoblju Kue apsoluta, da je krma u Saltusu ostala daleko iza mene, mada Jonas, evo, i sad mirno lei pored mene, na leima, sa svojom zdravom rukom ispod glave. Video sam jednu bledu mrljicu, a to je bila beonjaa njegovog desnog oka, mada je disao na nain spavaa. Ja sam bio jo i sad previe obuzet snom da bih imao elju za razgovorom, a, osim toga, imao sam predoseanje da mi on ni u kom sluaju nee odgovoriti.
	Opet leui, predao sam se nerviranju to ne mogu zaspati. Razmislio sam o onom krdu koje je kroz Saltus bilo proterano i po pamenju prebrojao ivotinje: sto trideset sedam. Onda o vojnicima koji su s pesmom marirali uzbrdo od ola. Onaj krmar me je bio pitao koliko ih je, a ja sam tad neto otprilike rekao, ali brojao ih nisam, ne do sad. On je mogao biti, ili ne biti, uhoda.
	Majstor Palaemon nas je tolikim stvarima uio, ali nikad kako zaspati _ ta vetina nije nikad zatrebala nijednom egrtu posle celog dana odlazaka da se izvre razna nareenja, posle ribanja i kuhinjskog rada. Pravili smo dumbus svako vee pola smene vremena u naoj spavaonici, a onda spavali kao graani nekropole dok se ne bi majstor Palaemom pojavio da nas probudi i otera da glaamo podove i prosipamo pomije.
	Ima jedna vealica za noeve iznad stola gde brat Ajbert see meso. Jedan, dva, tri, etiri, pet, est, sedam noeva, svi sa seivima jednostavnijim nego kod noa majstora Gerlousa. Jednome nou nedostaje jedna nitna u drci. Jednome je drka na jednom mestu nagorela jer ga je brat Ajbert jednom ostavio na penici...
	Opet sasvim budan. Tako mi se bar inilo i nisam znao zbog ega sam budan. Drote je pored mene spavao mirno. Sklopio sam oi jo jednom i pokuao da zaspim kao on.
	Tri stotine devedeset stepenika od tla do nae spavaonice. A jo koliko do artiljernice, gde topovi pulsiraju snagom na vrhu kule? Jedan, dva, tri, etiri, pet, est topova. Jedan, dva, tri podzemna nivoa elija u upotrebi u ublijeti. Jedno, dva, tri, etiri, pet, est, sedam, osam krila na svakom od tih nivoa. Jedna, dve, tri, etiri, pet, est, sedam, osam, devet, deset, jedanaest, dvanaest, trinaest, etrnaest, petnaest, esnaest, sedamnaest elija u svakom krilu. Jedna, dve, tri reetke na prozoriu na vratima moje elije.
	Dobro sam se cimnula budei se i odmah mi je bilo hladno, a taj zvuk to me je trgao, pa to su samo tresnula ta njihova brodska zaokrugljena vrata daleko u hodniku. Pokraj mene je leao taj deak, moj ljubavnik Severijan, savladan lakim snom mladosti. Digla sam se u sedei poloaj i neto pomislila, ta ako pripalim sveu i bacim pogled na sveu boju tog isklesanog lica. Kad god mi se vrati, on donese neku trunku slobode koja mu na licu sja. Ja svaki put duvam u nju, prigrlim je uz prsa, al' ona malo tuguje, pa umre. Al' ne ba svaki put; onda kad ojaa, ja umesto da utonem jo dublje pod ovim tovarom zemljetine i metala, uzdignem se kroz zemlju i metal do vetra i neba. To sam moda samo ja sebi tako govorila, ali i ako nije ba istina, ipak, koju drugu radost imam sem te trunice slobode? Ma nijednu.
	Nego, pipam ja i traim sveu, a svee nema, a ovamo, oi i ui i sama koa lica mi javljaju da nije nestala smo svea nego i cela elija. Ima ovde i malice svetlosti, ba jadne, al' ne od svee onog muitelja u hodniku, nije to ona svetlost koja proe kroz tri reetke na vratima moje elije. Slabi odjeci su mi odmah rekli da sam u prostoru veem od sto takvih elija; to su potvrdili i moji obrazi i moje elo, dakle mesta koja su se ve ogulila ukazujui na blizinu zidova.
	Ustala sam, zagladila haljinu i poela da hodam k'o, maltene, mesearka... Jedan, dva, tri, etiri, pet, est, sedam koraka, onda mi je taj smrdljak zatvorenih tela i zatvorenog vazduha rek'o gde sam. Ma, predsoblje! Drmnuo me je trzaj premetenosti. Da li je autarh naredio da me prenesu ovamo dok spavam? Hoe li se drutvo uzdrati od bievanja kad vidi da sam to ja? Vrata! Vra-ta!
	Tako sam se, eto, spetljala, da je malo nedostajalo da tresnem dole, da me obori ist haos u glavi i nita vie.
	Protrljam ja ake, ali ne moje. Desna mi osea da je naila na neku aketinu - preveliku, prejaku; leva javlja to isto.
	Tekla je otpala sa mene kao san. Ili bi bolje bilo da kaem - sakupljala se i smanjivala do niega i na taj nain iezla iz mene, ostavljajui me da opet budem ja i opet maltene sam.
	Ali, pronaao sam! Mesto gde su vrata, poloaj tajnog ulaza kroz koji nou dolaze omladinci visoke klase, mladi uzvieni, sa svojim energizovanim korbaima od upletene ice. Ostalo mi je u seanju. Kao i sve drugo to sam ikad video i pomislio. Mogao bih da kidnem sutra. Il' sad odmah.
	"Molim vas", ree glasi pokraj mene, "gde je otila ta dama?"
	Opet ono dete, sitna devojica sa tamnom kosom i zureim oima. Zapitah je da li je videla neku enu.
	Dohvatila me je svojom ruicom za aku. "Da, jednu visoku gospou, pa sam se uplaila. Ima jedna strana stvar ovde u mraku. Da li je ta stvar nju pronala?"
	"Ti se stranih stvari ne boji, je l' to pametno? Ti si se onom zelenom licu smejala."
	"Ovo je drugaije, jedna crna stvar koja njuka u mraku." U glasiu se oseao pravi uas, ruica se tresla u dodiru sa mojom rukom.

	"A kako je dama izgledala?"
	"Ne znam. Videla sam je samo zato to je bila crnja od senki, ali kako je ila, znala sam da je dama. Kad sam dola da vidim ko je, nije bilo nikog, samo ti."
	"Pa, razumem", rekoh joj, "mada sumnjam da e ti ikad razumeti. A sad se mora vratiti kod mame da spava."
	"To pored zida ide", ree ona. Onda, pustivi moju ruku, nestade, ali siguran sam da nije uinila kako sam joj rekao. Svi su izgledi da je posle pratila Jonasa i mene, jer ve dvaput sam je posle mog povratka u Kuu apsoluta na trenutak spazio. Sigurno ivi od kradene hrane. (Mogue je da se vraala u to predsoblje da jede, ali ja sam u meuvremenu dao naredbu da svi koji su tamo zatoeni moraju biti osloboeni, pa makar bilo potrebno _ a verujem da e biti - veinu njih isterivati uperenim kopljem napolje. Naredio sam i da mi dovedu Nikaretu i evo, dok sam maloas pisao o naem bekstvu, uao je ovaj moj sobar i javio da Nikareta napolju eka da je izvolim pozvati.)
	Jonas je leao kako sam ga i ostavio i ja opet ugledah njegove beonjae u tami. "Ti ree da mora izii da bi ostao mentalno normalan", rekao sam mu. "Hajdemo. Poiljalac notula, ko je - da je, doepao se jo jednog oruja. Naao sam izlaz, kreemo odmah."
	Ni pomakao se nije, pa sam konano morao da ga uhvatim za miicu i dignem. Mnogi od njegovih metalnih delova sigurno su bili iskovani od onih belih legura koje svojom lakoom prevare ruku, jer bilo je kao da nekog dekia podiem, ali i metalni delovi Jonasovi i njegova koa bejahu prekriveni nekim tankim vlanim slojem sluzi. Istu gadnu ljigavost sam osetio pod stopalima na podu u blizini i pod rukama na zidu. Devojica me je upozorila da to stvorenje, ma ta ono bilo, postoji, a ono je i dolo i otilo dok sam ja s njom razgovarao; nije tragalo za Jonasom.
	Vrata kroz koja su tvoritelji bola ulazili nalazila su se u blizini naeg spavalita, u samom sreditu stranjeg zida predsoblja. Otkljuavala su se pomou jedne mone rei, to je kod tih prastarih mehanizama redovno. apnuo sam je, mugnuli smo kroz taj skriveni portal i ostavili ga otvorenog; jadni Jonas je kraj mene koraao, ali - kao da je ceo od metala.
	Uzano stepenite, izveeno pauinama na kojima gazduju bledi pauci, a podastrto prainom - vodilo je, nizom krivina, dole. Toliko pamtim, ali se ne seam nieg osim stepenita samog. Nisam znao ta e se dogoditi, ali je taj ustajali vazduh imao ukus slobode, pa je i samo disanje bilo uivanje. Iako zabrinut, mogao sam se smejati glasno.
	Na mnogim odmoritima nalazila su se i druga tajna vrata, ali se inilo da postoji mogunost, pa i vie nego mogunost, da otvarajui ma koja od njih naletimo smesta na nekog, dok je stepenite odavalo utisak naputenosti. eleo sam, pre nego to me ijedan stanovnik Kue apsoluta vidi, da dospem to je mogue dalje od onog predsoblja.
	Spustili smo se moda sto koraka i naili na vrata sa nekim grimiznim nakaznim znakom koji mi je izgledao kao hijeroglif nekog jezika koji se govorio s one strane obala Urta. U tom asu zauh korak na nekom stepeniku. Nije tu bilo nikakve kvake, ni jabuke ni kuke, ali ja sam se bacio na vrata i ona su se pod mojim naletom, posle izvesnog poetnog otpora, naglo i irom otvorila. Jonas je uao za mnom, a vrata su se za nama zatvorila tako naglo da se moglo oekivati da silno tresnu, meutim nikakav zvuk nisu proizvela.
	Odaja iza tih vrata bila je do tada mutno osvetljena, ali po naem ulasku svetlost je ojaala. Poto sam se uverio da tu nema nikog osim nas, iskoristio sam tu svetlost da osmotrim Jonasa. Lice mu je bilo i sad ukrueno, kao u vreme dok je sedeo naslonjen leima na zid predsoblja, ali, ipak, nije bilo onako beivotno kao to sam se plaio. Bilo je to, maltene, lice oveka koji e se za koji tren probuditi, a po obrazima su mu ostali duboki mokri tragovi suza.
	"Zna li ko sam?" zapitah, a on, bez glaska, samo klimnu glavom. "Jonase, moram spasti Terminus Est, ako mogu. Pobegao sam kao obina kukavica, ali sad, kad sam dobio priliku da malo razmislim, vidim da se po tu paloinu vratiti moram. U depu njene kanije je moje pismo za arhona Traksa, a i da nije, ja rastanak s njom ne bih mogao podneti. Ali, ako ti eli da pokua bekstvo odavde, imau razumevanja. Ti za mene nisi vezan."
	Kao da me nije ni uo. "Znam gde smo", ree i kruto diui jednu ruku pokaza ka neemu to je meni maloas izgledalo kao rasklopljeni paravan.
	Oduevilo me je to ujem njegov glas i zato preteno podstaknut nadom da e on opet neto rei upitah: "Pa dobro, gde smo?"
	"Na Urtu", odgovori on i ode jakim koracima preko prostorije do tih preklopljenih panela. Poleine tih ploa bile su proarane grupisanim dijamantima, to sam tek sad video, i ispisane uvijenim znacima koji su nalikovali na onaj na vratima. Pa ipak, koliko god ti znaci bili udni, ponaanje mog prijatelja Jonasa bilo je jo udnije. Dok je naglim pokretima rasklapao panele, nestala je sva ona krutost - a ipak, to nije vie bio onaj raniji Jonas.
	Tad sam razumeo. Svako je imao priliku da vidi nekog ko je (kao Jonas) izgubio jednu aku i kao zamenu dobio nekakvu kuku ili spravu i da posmatra kako ta osoba obema rukama obavlja neki posao, i pravom i protezom, ako je to posao koji zahteva upotrebu obe ake. Tako sam ja tad posmatrao kako Jonas rasklapa ploe, ali ona aka od mesa bila je takoe proteza. Uvidevi to, shvatio sam i neto to je on mnogo ranije kazao: da mu je u brodolomu bilo uniteno lice.
	Rekoh: "Oi... nisu mogli da ti zamene izgubljene oi. Je li tako? Pa su ti zato dali ovo lice. Da li je i taj ovek poginuo?"
	Osvrnuo se ka meni i pogledao me na takav nain da sam lepo video da je na moje prisustvo bio zaboravio. "To je bio ovek na tlu", ree. "Ubili smo ga nehotice dok smo padali. Bile su mi potrebne njegove oi i grlo, pa sam ih uzeo, kao i jo neke delove."
	"Zato si ti mogao da podnosi mene, muitelja. Ti si maina."
	"Nisi nita gori od drugih pripadnika tvoje vrste. Imaj u vidu da sam ja tokom niza godina pre nego to sam tebe sreo ve postao jedan od vas. A sada sam gori od vas. Ti mene ne bi napustio, ali ja naputam tebe. Imam priliku - sad, a to je prilika koju sam godinama traio idui uz i niz svih sedam kontinenata ovoga sveta, tragajui za Hijerodulima, petljajui sa kojekakvim trapavim mehanizmima."
	Pomislio sam na sve ono to se dogodilo od kada sam Tekli odneo no; pa, iako nisam razumeo sve to je kazao, rakoh: "Ako ti je ovo jedina prilika, onda idi i neka ti je sa sreom. Ako ikad budem video Jolentu, kazau joj da si je voleo jednom, ali joj neu nita drugo rei."
	Jonas je odmahnuo glavom. "Kako ne razume? Kad budem popravljen, vraam se po nju. Kad budem ceo i mentalno zdrav."
	Tad je stupio u krug tih panela, a u vazduhu iznad njegove glave poelo se razgorevati brilijantno svetlo.
	Kako je glupavo nazivati to "ogledalima". Te stvari su u odnosu na ogledala kao itavo nebo prema jednom dejem balonu. Da, ti predmeti, poput zrcala, odraavaju svetlost, ali ja bih rekao da to nije deo njihove prave svrhe. Ti predmeti odraavaju stvarnost, onu metafiziku tvar koja lei ispod materijalnog sveta.
	Jonas je zaklopio krug i pomakao se ka sreditu. Jo kratko vreme, moda koliko je potrebno da se oita najkraa molitva, iznad vrhova panela je plesalo neto sa icama i bletavom, metalastom prainom; a onda je to sve prestalo i ja sam ostao sam.

	                            
 19. OSTAVE

	Ja sam ostao sam, a nisam bio nijednog trenutka stvarno sam jo od kada sam uao u sobu u onoj ruevnoj gradskoj krmi i video unutra kako se Boldandersova iroka plea diu iznad ebadi. Bio je sa mnom dr Talos, pa Agija, pa Dorkas, pa Jonas. Poast svepamenja opet me je spopala i ja ugledah, otro, obrise Dorkas, dina i ostalih onako kako sam ih video dok su Jonasa i mene vodali kroz ljivik. Bilo je tamo i ljudi sa ivotinjama i raznih drugih izvoaa i svi su se, jasno, bili zaputili ka onom delu terena Kue apsoluta gde se (kao to mi je Tekla esto priala) odravaju zabave pod otvorenim nebom.
	Poeo sam da pretraujem tu sobu, pokretan nekom nejasnom nadom da bih mogao nai svoj ma. Maa tu nije bilo, ali sam se dosetio da blizu predsoblja verovatno postoji nekakvo spremite gde se ostavljaju da budu uvane stvari oduzete od zatvorenika. Najverovatnije - na istom spratu. Stepenite kojim sam siao moglo bi me samo vratiti opet u isto predsoblje; probao sam da iziem kroz druga vrata iz te odaje sa ogledalima i dospeo u sledeu odaju, gde su bili naslagani, kao u magacinu, nekakvi udni predmeti. Najzad sam naao jedna vrata koja su me odvela u neki taman i tih hodnik, zastrt tepihom, po ijim su zidovima bile okaene slike. Stavio sam masku i pritegao ogrta, pomiljajui da, dodue, oni straari koji su nas u umi zgrabili moda nisu znali za postojanje moje gilde, ali da sledei, na koje bih mogao naii u hodnicima Kue apsoluta, moda nisu takve neznalice.
	A dogodilo se to da me nikakva straa nije zapitala ko sam. Sklonio mi se sa puta jedan ovek u bogatom, kitnjastom kostimu; nekoliko divnih ena radoznalo je piljilo dok sam prolazio; osetio sam kako se Tekline uspomene u meni poinju pomicati pri pogledu na njihova lica. Najzad sam pronaao jo jedno stepenite, ne uzano i tajnovito poput onog kojim smo se Jonas i ja domogli odaja sa ogledalima, nego prostrano, iroko i otvoreno.
	Popeo sam se do izvesne visine, osmotrio hodnik da se uverim da jo nisam dospeo do onog nivoa gde je predsoblje, krenuo sam opet na sledei sprat iznad i tada video jednu mladu enu koja je hitala niz stepenice ka meni.
	Nai su se pogledi sreli.
	Siguran sam da je tog trenutka bila svesna, u istoj meri kao i ja, da smo nas dvoje i ranije na takav nain razmenjivali poglede. U pamenju sam opet zauo njene rei "moja najdraa sestra" izgovorene onim gugutavim glasom, i to lice srcastog oblika uklopilo se na svoje mesto. Ne, to nije bila Tea, drubenica Vodalusova, nego ona ena Tei slina (a ne sumnjam da je i ime od Tee pozajmila) s kojom sam se mimoiao na stepanitu Azurne kue - i tada se ona sputala a ja peo, kao i sad. I bludnice su, dakle, a ne samo zabavljai, pozvane za tu zabavu koja se sprema.
	Nivo na kome je predsoblje otkrio sam tako rei sluajno. Poao sam dva-tri koraka sa stepenita i uvideo da stojim gotovo na istoj onoj taki gde su stajali hastariji dok smo Nikareta i ja priali pokraj srebrnih kolica. To je bila taka najvee opasnosti, pa sam dobro pazio da hodam polako. Du zida, desno od mene, bilo je jo desetak ili petnaest vrata; okvirne grede bile su im od rezbarenog drveta, ali su sva bila (to sam utvrdio kad sam stao da ih pregledam) zakucana i talogom godina zapeaena. Sa leve strane stajala su samo jedna vrata, ona velika, od crvotone hrastovine, kroz koja su vojnici dovukli Jonasa i mene. Naspram toga bio je ulaz u predsoblje, a posle njega jo jedan red zakucanih vrata slian prvom i na kraju toga jo jedno stepenite. inilo se da je to predsoblje svojim razrastanjem konano zapremilo itav ovaj sprat u ovom krilu Kue apsoluta.
	Da je ikog bilo na vidiku, ne bih se usudio da zastajkujem; ali poto je hodnik bio prazan, odvaio sam se da se na trenutak naslonim na sredinji stub oko koga se to drugo stepenite zavojito obmotavalo. Dvojica vojnika su me onog dana uvala, a trei je nosio Terminus Est. Razlono je bilo pretpostaviti da je taj trei, dok su Jonasa i mene proguravali kroz ulaz predsoblja, nainio bar prvih nekoliko koraka prema mestu gde se takvo zaplenjeno oruje uva. Ali nieg se nisam mogao setiti; pri silaenju stepenitem grotla taj vojnik se naao nama iza lea i ja ga vie video nisam. ak je bilo mogue da nije ni poao za nama.
	U oajanju, okrenuo sam se ka procrvljanim vratima i otvorio ih. Namah u hodnik zapahnu plesnivi miris grotla, zauh i poetak pesme gongova. Napolju je svet bio potopljen u no. Grubi zidovi ni po emu se nisu mogli videti osim po mrtvakim sveama nekih gljiva, a u visini je samo krug zvezda pokazivao mesto gde je grotlo poinjalo da ponire u zemlju.
	Zatvorio sam vrata; tek to su se ona, uz parajue zvuke, sklopila, zauo sam korake na istom onom stepenitu kojim sam i ja doao. Nije bilo mesta za skrivanje, a da sam pokuao da beim ka drugom stepenitu, ne bih imao tako rei nikakvih izgleda da do njega stignem pre nego to bih bio primeen. Umesto da pokuam da mugnem kroz ta teka hrastova vrata napolje i jo jednom ih, ali sada iza sebe, zatvorim, opredelio sam se da ostanem tu gde sam se zatekao.
	Pridolica je bio debeljukast ovek pedesetih godina, obuen u livreju. ak i preko cele duine hodnika video sam da mu je lice prebledelo kad me je ugledao. Ipak je priao urno i poeo, ve sa dvadeset ili trideset koraka rastojanja, da mi se klanja govorei: "Mogu li vam pomoi, asni? Ja sam Odilo, stjuard ovdanji. Vi ste, vidim, u misiji do neke mere poverljivoj, koju treba obaviti za... oca Inirea?"
	"Jesam", rekoh. "Ali prvo moram da zatraim od vas moj ma."
	Bio sam se nadao da je video Terminus Est i da e mi ga sad dati, no on je gledao prazno.
	"Doveden sam ovde, ranije. U to vreme mi je reeno da u ma morati da predam, ali i da e mi biti i vraen pre nego to otac Inire zatrai od mene da ga upotrebim."
	Taj mali ova je odmahnuo glavom. "Ja vas uveravam da bi ovek na mom poloaju bio obaveten da je iko drugi od posluge..."
	"To mi je jedan pretorijanac kazao", rekoh.
	"Ah, trebalo je da znam. Svugde oni ve zalaze, a nikome ne odgovaraju. Jedan zatvorenik nam je i pobegao, vaa visosti, a to ste, pretpostavljam, ve i uli."
	"Ne."
	"ovek po imenu Bojzek. Vele da nije opasan, ali naen je kako sa jo jednim drugarom vreba iza drvea. Taj Bojzek je navalio da bei pre nego to su ga stavili pod klju i uspeo je. Kau da e ga brzo uhvatiti; nisam ubeen. Da vam kaem, ceo ivot sam proveo u naoj Kui apsoluta i znam da ona ima neke udne kutie - neke vrlo udne kutie."

	"Moda se moj ma nalazi u nekom takvom zakutku. Hoete li ga potraiti?"
	Uzmakao je pola koraka, kao da sam zamahnuo rukom na njega. "Oh, da, vaa visosti, hou, hou. Ovo sam ja samo pokuavao da zapodenem malo razgovora. Verovatno je ovde negde. Ako biste samo poli za mnom..."
	Krenuli smo ka drugom stepenitu i ja primetih da sam u svojoj urnoj potrazi bio prevideo jedna vrata, jedna uzana, podstepenina. Bila su obojena belo, tako da su imala gotovo istu nijansu kao okolni kamen.
	Posluitelj izvue jedan teki prsten sa kljuevima i otvori vrata. Soba je unutra bila trouglasta, ali mnogo vea nego to bi se moglo pretpostaviti: sezala je daleko ispod stepenita i imala u svom zadnjem delu ak i neku vrstu tavana do koga su vodile klimave merdevine. Svetiljka unutra bila je od iste vrste kao u predsoblju, ali jo slabija.
	"Vidite li ga?" upita stjuard. "ekajte, mislim da ovde negde ima svea. Ona jedna sijalica nije od velike koristi jer police bacaju tako guste senke."
	Dok je on to priao, ja sam posmatrao police. Po njima je bila nagomilana odea, a tu i tamo po par cipela, depna viljuka, kutija za olovke, pomanderska lopta.
	"Kad sam bio momi, deaci iz kuhinje imali su obiaj da otvaraju ovu bravu kalauzima i ulaze da tu preturaju. Ja sam tome uinio kraj - nabavio sam dobru bravu - ali su najbolje stvari, bojim se, nestale."
	"Kakvo je ovo mesto?"
	"Ostava za molioce, prvobitno. Znate - kaputi, eiri, izme. Takva mesta se uvek pune predmetima koje ljudi koje je srea posluila zaborave da uzmu pre odlaska, a osim toga, ovo krilo je oduvek pripadalo ocu Inireu, a uvek je, ini mi se, izvestan broj osoba kod njega ulazio i nikad vie nije izlazio, ba kao to je bilo i nekih koji su izlazili iako nikad nisu uli." Zastao je i osvrnuo se. "Morao sam da dam vojnicima kljueve da ne bi sva vrata provalili u potrazi za tim Bojzekom i zato pretpostavljam da su mogli odloiti va ma ovde. A ako nisu, onda su ga verovatno odneli u svoju straarsku sobu. Ne ini mi se da bi ovo mogao biti taj - ne?" Iz nekog prikrajka izvukao je neki drveni spadon.
	"Nikako."
	"Izgleda da je to ovde jedini ma, bojim se. Mogu vam dati uputstva za stizanje do straarske sobe. Ili mogu probuditi jednog od paeva da poe i pita ih, ako elite."
	Pozajmio sam od posluitelja sveu i popeo se merdevinama, iako su se klatile, na tavan. Nije izgledalo nimalo verovatno da bi vojnici tu bacili Terminus Est, ali hteo sam da obezbedim sebi nekoliko trenutaka za razmiljanje o putevima koji su bile otvorene preda mnom.
	Dok sam se peo, uo sam neki tihi zvuk odozgo i pretpostavio da to neki glodar trkara, ali kad sam glavom i sveom izvirio iznad nivoa podne povrine tog tavana, video sam onog malog oveka, koji je ranije bio na drumu sa Hetorom, kako klei, zguren u pozu pomnog preklinjanja. To je, dabome, bio Bojzek; to ime mi se vratilo u pamenje tek sad kad sam ga ugledao.
	"Ima li ieg gore, vaa visosti?"
	"Ima krpa. I pacova."
	"Ba kao to sam i mislio", ree stjuard dok sam silazio sa najnie preke. "Trebalo bi i ja da zavirim jednog dana, ali ovek u mojim godinama nije ba mnogo eljan da se penje na tako neto. Da li bi vam bilo po volji da u straarsku sobu odete lino, ili da budim jednog od deaka?"
	"Idem ja."
	Mudro je zaklimao glavom. "Mislim da je to najbolje. Oni moda ne bi hteli deaku da predaju ma, moda ak ni da priznaju da ga imaju. Nalazite se, to pretpostavljam da znate, u Apotropaikom hipogeumu. Ako ne elite da vas zaustavljaju patrole, bolje je da uete u zatvorene prostorije, pa bi onda najbolji plan bio sledei: da krenete ovim stepenitem, ispod koga smo, tri sprata gore, a zatim levo. Da idete du galerije, koja se luno povija, nekih hiljadu koraka, dok ne stignete do hipetrala. A mogao bi vam promai zato to je napolju mrak, te stoga obratite panju na biljke. Na tom mestu skrenite desno i idite jo dvesta koraka. Pred vratima uvek ima straar."
	Zahvalio sam mu se i uspeo da stepenitem krenem pre njega tako to sam poao dok je on jo petljao oko brave. Ve sa prvog odmorita skrenuo sam u hodnik i pustio da posluitelj proe pored mene. Kad je bilo sigurno da se sasvim udaljio, opet sam siao do hodnika ispred predsoblja.
	inilo mi se da su vrlo slabi izgledi da ma ponovo zadobijem bez krae ili nasilja ako je odista odnet u nekakve straarske prostorije; zato sam eleo pre uputanja u pokuaj bilo jedne bilo druge vrsta da se uverim nije li ipak ostavljen na nekom pristupanijem mestu. inilo se i da je mogue da ga je Bojzek video tokom svog puzanja i skrivanja, te sam eleo da mu postavim pitanje o tome.
	U isti mah veoma sam se brinuo zbog zatvorenika u predsoblju. Oni su do tad ve morali (bar sam to zamiljao) otkriti vrata koja smo Jonas i ja ostavili otvorena za njih, to bi znailo da se ve rasprostiru po ovom krilu Kue apsoluta. Zato bi morao, u bliskoj budunosti, neko od njih biti uhvaen, a zatim i pokrenuta potraga za ostalima.
	Kad sam stigao do vrata ostave ispod stepenita, pritisnuo sam uho na njih, nadajui se da ujem kako se Bojzak unutra kree. Ni zvuka. Pozvao sam ga tiho po imenu, ali odgovor nisam dobio; onda sam pokuao da izvalim vrata ramenom. Nisu htela ni da se pomaknu, a plaio sam se da se zaletim na njih i stvorim buku. Konano sam uspeo da uguram Vodalusovo ocilo izmeu vrata i dovratka i da izvalim bravu.
	Bojzak vie nije bio tu. Posle krae potrage otkrio sam u dnu ostave rupu koja je vodila u uplju unutranjost nekog zida. On je sigurno odatle i ispuzao u ovu ostavu, traei mesto dovoljno prostrano da u njemu protegne udove, a zatim je iz nje istim putem pobegao. Pria se da u Kui apsoluta po zabitim mestima ivi jedna vrsta belog vuka koja se tu uvukla iz okolnih uma u davnim vremenima. Moda je Bojzek postao rtva tih stvorenja; od tada ga vie nisam video.
	Te noi nisam pokuao da krenem za njim, nego sam privukao vrata ostave da izgledaju zatvorena, a tetu na bravi sam prikrio koliko se moglo. Tek tada sam uoio simetriju ovog hodnika: u sreditu ulaz u predsoblje, levo i desno od tog ulaza redovi zapeaenih vrata i na oba kraja po jedno stepenite. Ako je ovaj hipogeum, podzemni svod, zaista bio dat ocu Inireu, kao to je stjuard rekao i kao to bi se po njegovom nazivu moglo zakljuiti, onda je mogue da je odabran ba zbog tog svojstva odraza u ogledalu, ili izmeu ostalog i zbog toga. Ako je tako, onda nesumnjivo mora ispod drugog stepenita postojati jo jedna ostava.

	                            
 20. SLIKE

	Pitanje je bilo zato me posluitelj Odilio nije tamo poveo; ali dok sam jurio hodnikom, nisam zastao da o tome razmislim, a kad sam stigao, odgovor se lepo video. Tu su vrata bila odvaljena odavno - ne samo leita brave nego su cela bila razorena, tako da su samo dva izbledela komadia drveta, koja su se jo drala za dve arke, pokazivala da su tu ikada ikakva vrata postojala. Unutra je svetiljka bila ugaena, tako da je unutranjost bila predata mraku i paucima.
	Okrenuo sam lea tom mestu, nainio korak-dva i stao pod uticajem one svesti o greci koja nas esto obuzima pre nego to steknemo makar i najmanje nasluivanje u emu se greka, zapravo, sastoji. Jonasa i mene su strpali u predsoblje kasno po podne. Te noi omladina uzvienih ulazi sa bievima. Ujutro: hvataju Hetora i, ini se u isto vreme, Bojzek bei i izmie pretorijancima koji dobijaju od stjuarda, tada, kljueve da bi mogli Bojzeka traiti. Sad taj isti stjuard Odilo sree mene, ja mu kaem da mi je pretorijanac uzeo Terminus Est i Odilo dolazi do uverenja da sam ja doao pre podne posle Bojzekovog bega.
	A istina je da nisam; prema tome pretorijanac koji je poneo moju paloinu nije je nikako mogao staviti u zakljuanu ostavu, onu ispod drugog stepenita.
	Vratio sam se ostavi sa koje su vrata bila odvaljena. Pri krtom svetlu koje se iz hodnika cedilo unutra jasno se videlo da su i ovde nekad postojale police kao i u ostavi bliznakinji; ali su poskidane i odnete da budu privedene nekoj novoj svrsi, a ovde iz golih zidova ostavljeni su da vire jo samo gvozdeni nosai polica, sada beskorisni. Ba nikakav drugi predmet, ma koje vrste, nisam video, ali neto drugo jesam video, naime injenicu da nijedan straar, iji e izgled stareine uskoro pregledati, ne bi dobrovoljno zakoraio u toliku prainu i pauinu. Ne trudei se ni da zavuem glavu unutra, posegnuo sam rukom oko dovratka i iza njega - sa neopisivim oseanjem likovanja i dobrog poznavanja - sklopio aku oko voljenog balaka.
	Opet sam bio ceo ovek. Zapravo, i vie nego ovek: kalfa nae gilde. Tu, u hodniku, uverio sam se da je moje pismo jo u depu kanije i tu sam potegao sjajno seivo, obrisao ga, nauljio, ponovo obrisao, onda, hodajui, oprobao palcem i jednim prstom. Sad neka se pojavi ono bie koje lovi u mraku.
	Moj sledei cilj bio je da se pridruim Dorkasi, ali ja o mestu gde se nalazila druina doktora Talosa nisam znao nita; znao sam jedino da e i ta druina glumiti na raskalanim sveanostima koje e se odrati u vrtu - u jednom od mnogih vrtova, naravno. Ako bih sad, po noi, iziao napolje, pretorijancima bi bilo isto toliko teko da vide mene, u mom fuliginu, kao i meni da vidim njih. Ali izgledi da bih naao nekog da mi pomogne bili su nikakvi; a im bi istono obzorje palo pod sunce, ja bih, sumnje nema, bio uhvaen istom onom brzinom kojom smo Jonas i ja bili uhvaeni kad smo ujahali na zemljite ove Kue. Ako se, pak, zadrim u unutranjosti same Kue apsoluta, mogu da se nadam da u prolaziti bez iijeg ometanja, to je i iskustvo sa posluiteljem pokazalo; mogao bih ak naii na nekog ko bi mi pruio obavetenja; uistinu, odmah sam izradio plan da svakom koga sretnem kaem da sam i ja pozvan na proslavu (smatrao sam da je sasvim mogue da u takve stvari budu ukljuena i muenja) i da sam iziao iz prostorija koje su mi dodeljene za spavanje i zalutao. Tako postupajui, mogao bih otkriti gde su smeteni Dorkas i ostalo drutvo.

	Zabavljen tim mislima, poao sam uz stepenice i na drugom odmoritu napustio stepenite i krenuo jednim hodnikom koji do tada nisam video. Bio je mnogo dui i znatno raskonije nameten nego onaj ispred predsoblja. Po zidovima su visile tamne slike u zlatnim ramovima, a na pijedestale izmeu slika bile su postavljene urne, biste i neki predmeti ije nazive nisam znao. Vrata koja su se iz ovog hodnika otvarala nalevo i nadesno bila su udaljena jedna od drugih sve po stotinu koraka, to je nagovetavalo da se s one njihove strane nalaze zaista ogromne sobe; ali sva su bila zakljuana, a dok sam oprobavao njihove kvake, uverio sam se da su one oblikom i vrstom metala meni nepoznate i da nisu oblikovane da budu ljudskim prstima hvatane.
	Poto sam prevalio niz ovaj hodnik, inilo mi se, bar pola lige, video sam nekoga ispred sebe ko je sedeo (tako sam u prvi mah pomislio) na nekoj visokoj stolici. Prilazei blie, razabrao sam da je u stvari na merdevinama, da je star i da isti jednu od slika. "Oprostite", rekoh.
	Okrenuo se i zbunjen zapiljio dole ka meni. "Bie da ja tvoj glas znam, je li?"
	Tada sam i ja poznao njegov glas i lice. Bio je to Rudesind, kustos, onaj stari sa kojim sam se sreo tako davno kad me je majstor Gerlous prvi put poslao po knjige za dvorkinju Teklu.
	"Doao si pre nekog vremena i pitao za Ultana. Pa zar ga ne nae?"

	"Naao sam ja njega", rekoh. "Ali to nije bilo nedavno."
	Ovo kao da ga je naljutilo. "Nisam mislio danas! Ali nije bilo davno. Pa, seam se onog pejzaa na kome sam tada radio, znai - nije moglo biti pre dugog vremena."
	"Seam se i ja", rekoh mu. "Smea pustinja odraena u zlatnom viziru jednog oklopnika."
	Klimnuo je glavom, a njegov gnev kao da se rastopio. Steui bone gredice merdevina, poeo se sputati, ali jo i sad drei suner u ruci. "E, tano. Tano taj. Hoe da ti ja tu sliku sad pokaem? Veoma lepo je ispala."
	"Nismo na istom mestu, majstore Rudesinde. Ono bejae u Citadeli. Ovo je Kua apsoluta."
	Starac je preao preko toga. "Lepo ispala... Ovde dole je, tu negde, ima malo da se ide. Ti stari umetnici - nenadmani u crteu, mada su im boje ve izbledele. A umetnost, da ti kaem: umetnost ja poznajem. Gledao sam i armigere i uzviene kako prilaze i posmatraju, a onda neto kau, ali oni pojma nemaju. Ko je zagledao, iz blizine, svaki deli ovih slika?" Poeo se busati u grudi tim sunerom, a onda se pogurio ka meni i poeo mi iz blizine aputati, mada u dugakom hodniku nije bilo nigde nikog osim nas dvojice. "A sada u ti otkriti tajnu koju niko od njih ne zna - jedna od tih slika sam ja!"
	Iz utivosti kazah da bih tu sliku rado video.
	"Traim je, a kad je naem, rei u ti gde je. Oni ne znaju, ali ona je razlog to ja sve vreme istim slike. Pa, mogao sam otii u penziju. Ali evo me jo tu i provodim na radu vie vremena nego iko, izuzev, moda, Ultana. On ne moe da vidi asovnik." Starac se prepusti dugotrajnom, ispucalom smehu.
	"Pitam se da li biste mi mogli pomoi. Postoje ovde neki izvoai predstava koji su na zabavu pozvani. Znate li gde su smeteni?"
	"uo sam ja o tome", ree on tonom kao da je u nedoumici. "Zelenom sobom to nazivaju."
	"Moete li me donde odvesti?"
	Odmahnuo je glavom. "Tamo nema slika i zato nikad nisam bio, mada postoji slika Zelene sobe. Hajde, poi za mnom. Nai u tu sliku i pokazau ti je."
	Povukao me je za rub ogrtaa i ja pooh za njim.
	"Ja bih radije da me odvedete do nekog ko bi mogao biti moj vodi donde."
	"I ja to mogu. Ima stari Ultan mapu negde u svojoj biblioteci. Donee ti je onaj njegov deko."
	"Nije ovo Citadela", podsetio sam ga ponovo. "A kako ste, inae, vi dospeli ovamo? Da li su vas doveli da istite ove slike?"
	"Ispravno. Ispravno." Oslonio se na moju ruku. "Postoji logino objanjenje za sve, nemoj to zaboraviti. Mora biti da se tako dogodilo. Otac Inire je poeleo da oistim njegove slike, pa, prema tome, evo mene." Zastao je, razmislio. "Ma, ekaj malo, pogreno sam rekao. Kao deak imao sam dara, eto ta je trebalo da kaem. Roditelji su me, zna, stalno podsticali, pa sam crtao satima. Pamtim kako sam jednom proveo itav jedan letnji dan pravei skice kredom na stranjem zidu nae kue."
	Levo od nas otvorio se jedan ui hodnik i Rudesind me povue niz njega. Iako je bio slabije osvetljen (pa, maltene i mraan) i tako uzan da posmatra nikako nije mogao da se dovoljno odmakne i da slike pogleda sa iole odgovarajueg rastojanja, slike su u njemu bile daleko vee nego one u glavnom hodniku; pruale su se od poda do tavanice i bile su znatno ire od raspona mojih ruku. Koliko sam mogao zapaziti, bile su vrlo loe - obine brljotine. Upitah Rudesinga ko mu je to rekao da mi priati o svom detinjstvu.
	"Pa, otac Inire", ree on, zabacivi glavu ukoso da bi pogledao gore ka meni. "A ta si ti mislio, ko bi drugi?" Nastavio je tiim glasom. "Senilan. Kau. Bio je vezir ne znam vie kolikom broju autarha od Imara do danas. A sad tih da bude i da me pusti da govorim. Nai u starog Ultana za tebe.
	Umetnik - pravi - je jednom doao do mesta gde smo iveli. Moja majka, ponosna toliko na mene, pokae mu neto od mojih stvari. Bio je to Fehin, Fehin lino, a moj portret koji je on tada naslikao visi ovde do dana dananjeg i gleda iz slike u tebe mojim smeim oima. Ja sam za stolom na kome su etkice i jedna pomoranda tanerinka. Bilo mi je obeano da e to sve biti moje kada zavrim poziranje."
	Rekoh: "Ne verujem da imam vremena da je razgledam ba sad."
	"I tako sam i ja postao umetnik. Prilino brzo sam se opredelio za ienje i restauraciju radova velikih umetnika. Dvaput sam istio sliku sebe samog. udno se oseam, mogu ti rei, kad tako perem svoje sopstveno maleno lice. Obuzet sam neprestano eljom da sad doe neko sa sunerom i obrie moje lice, spere sa njega prljavtinu godina. Ali ne vodim te da to vidi - ti traga za Zelenom dvoranom, a? A?"
	"Jeste", rekoh eljno.
	"Evo njene slike tano pred nama. Razgledaj. Pa posle, kad je bude video, poznae je."
	Prstom je pokazao ka jednoj od tih irokih, grubih slika. To uopte nije bila slika nikakve sobe, nego je prikazivala, inilo se, nekakvu batu, perivoj oivien visokim ivim ogradama, sa bazenom u kome rastu lokvanji i sa vrbama koje se na vetru vijore. Tu je ovek u fantastinom kostimu argentinskog ljanera svirao gitaru, i to, inilo se, ni za ije uvo osim za svoje. Iza njega su gnevni oblaci gonili jedni druge preko sumornog neba.
	"Posle ovoga moe u biblioteku da vidi Ultanovu mapu", ree starac.
	Ta umetnika slika bila je od one nervirajue vrste koja se raspada u obine mrlje boje ako je ne moe sagledati celu. Radi postizanja bolje perspektive, zakoraio sam unazad, jednom. Dvaput...
	Pri treem koraku uvideo sam da je trebalo da dotaknem zid iza sebe, ali da se to nije desilo. Umesto toga stajao sam sada unutar slike koja je zapremala suprotni zid: u tamnoj sobi sa drvenim konim stolicama i stolovima od ebonovine. Okrenuo sam se da je pogledam, a kad sam se opet okrenuo napred, nije vie bilo hodnika u kome sam do maloas stajao sa Rudesindom, nego je, na istom mestu, bio zid prekriven starom, izbledelom hartijom.
	Ja sam jo pre toga imao u rukama Terminus Est izvuen iz kanije, mada nisam svesno nijednog trenutka odluio da ga potegnem; meutim, nije bilo neprijatelja koga bih udario. Ba kad sam odluio da oprobam jedina vrata koja su davala izlaz iz te sobe, ona su se otvorila, a kroz njih je ula jedna prilika u utoj odedi. Kratka bela kosa bila je unazad zaeljana sa okruglog ela; bio je to mukarac, ali takav da bi njegovo lice moglo, maltene, pristajati nekoj debeljunoj etrdesetogodinjoj eni. Oko njegovog vrata na tananom lancu visila je jedna boica falusnog oblika koju sam pamtio.
	"A", ree on. "Pitao sam se ko je to doao. Dobro dola, Smrti."
	Najpribranije to sam u tom trenutku mogao rekoh: "Ja sam Severijan, kalfa - u gildi muitelja, kao to vidi. Moj ulazak bejae sasvim nehotian, a bio bih ti, iskreno reeno, i veoma zahvalan ako bi mi ti objasnio kako se taj ulazak dogodio. Dok sam bio u hodniku napolju ova soba je izgledala kao samo jo jedna slika. Ali kad sam poao korak-dva unazad da pogledam onu na drugom zidu, naao sam se ovde, unutra. Kojom je to umetnou izvedeno?"
	"Nikakvom", ree ovek u utoj odedi. "Tajna vrata nisu ba nov pronalazak, a neimar ove sobe samo je smislio nain da prikrije jedna otvorena. Ovo je plitka soba, vidi: uistinu i plia nego to ak i sad opaa, osim ako si ve shvatio da su plafon i pod pod takvim geometrijskim uglovima da jedan ka drugome konverguju, te da zid na kraju nije onoliko visok kao zid kroz koji si uao."
	"Vidim", rekoh, i zaista sam video. Dok je on govorio, ta izobliena soba, za koju sam bio pomislio da je normalna zato to me je prevario moj um naviknut da uvek vidi sobe normalnog oblika, postala je ono to je stvarno bila: sobica sa iskoenom trapezoidnom tavanicom i sa trapezoidnim podom. Stolice su bile okrenute ka zidu kroz koji sam uao, ali ak i te stolice su bile predmeti male dubine, tako da ovek ne bi stvarno mogao sesti na njih; stolovi nisu bili iri od obinih daski.
	"Na slici takve konvergentne linije zavaraju oko", nastavio je ovek u utoj odori. "Zbog toga kad oko na njih naie u stvarnosti, uz vrlo malo stvarne dubine i uz dodatnu vetaku monohromnu rasvetu, ono poveruje da vidi jo jednu sliku - naroito ako je pre toga uslovljeno dugakim nizom stvarnih slika. A poto si ti uao nosei to veliko oruje, podigao se iza tebe jedan pravi zid da te ovde zadri dok ne bude pregledan. Valjda nije potrebno da dodam da je na drugoj strani tog zida ona slika za koju si mislio da je vidi."
	Bio sam zapanjeniji nego ikad. "Ali kako je soba mogla znati da nosim svoj ma?"
	"To je malo sloenije, pa ne bih mogao jednostavno da ti objasnm... znatno sloenije, zapravo, nego ovaj jad od sobe. Mogu samo kazati da su metalne niti obavijene oko ulaza, a one znaju kad drugi metali, koji su njima braa i sestre, prolaze kroz njihov obru."
	"Jesi li ti sve ovo napravio?"
	"O, ne. Sve ove stvari..."Zastao je. "...i jo stotine slinih sainjavaju ono to nazivamo Drugom kuom. Delo su oca Inirea, koji je od prvog autarha dobio zadatak da unutar Kue apsoluta stvori jednu tajnu palatu. Ti ili ja, sine moj, nesumnjivo bismo sazidali samo nekoliko skrivenih soba. A on je postigao to da se skrivena kua svuda savreno uklapa sa onom koja je poznata, javna."
	"Ali ti nisi on", rekoh. "Jer sad znam ko si! Prepoznaje li me?" Smakoh masku da mi vidi lice.
	Osmehnuo se i rekao: "Samo jednom si doao. Znai, ona kaibitka te nije zadovoljila."
	"Zadovoljila me je manje nego ena koju je ona glumila, lano se predstavljajui - ili, tanije reeno, onu drugu sam voleo vie. Noas sam ostao bez jednog prijatelja, a ipak izgleda da mi je dolo vreme da sreem stare poznanike. Mogu li zapitati kako si iz svoje Kue azura dospeo ovamo? Da li si pozvan za svetkovinu? Veeras sam sreo jednu od tvojih ena."
	Rasejano je klimnuo glavom. Jedno ogledalo, pod udnim uglom postavljeno, koje se nalazilo iznad ukrasnog stubia na bonom zidu ove udne, plitke sobe, uhvatilo je njegov profil, tanan poput kameje, i ja zakljuih da on mora biti hermafrodit. U meni navre saaljenje, praeno oseanjem bespomonosti, jer zamislio sam ga kako iz noi u no otvara vrata mukarcima u svojoj ustanovi u Algedonskoj etvrti. "Da", ree on, "ostau ovde dok traje proslava, onda idem."
	Moj um bio je pun one slike koju mi je stari Rudesin pokazao u hodniku napolju i ja rekoh: "Znai, moe mi pokazati gde je taj Vrt."
	Odmah sam osetio da su ga te rei zatekle nespremnog i da mu je to moda prvi takav sluaj posle mnogo godina. U njegovim oima ukaza se bol, a leva ruka mu se pomakla (mada samo malo) prema boici koja mu je bila na grlu. "Znai uo si za to..." ree. "Ako ak i pretpostavimo da znam taj put, zato bih ga tebi otkio? Mnogi e nastojati da bee tim putem ako pelagijska argosija ugleda kopno."

	                            
 21. HIDROMANSIJA

	Nekoliko sekundi je prolo dok nisam valjano razumeo to to mi je hermafrodit rekao. Onda se u mojim nozdrvama uzdigao zapameni smuujui slatki miris Teklinog peenog mesa i opet kao da osetih nemir lia. Zaboravljajui, u napetosti tog trenutka, koliko e u toj sobi punoj obmana biti uzaludna moja predostronost, osvrnuo sam se, nadajui se da tako obezbedim da nas niko ne uje; onda sam uvideo da sam i bez svoje svesne volje (jer imao sam u svesti nameru da ga ispitam pre nego to odam da sam u vezi sa Vodalusom) posegao rukom u najsklonitiji pregradak moje jahake torbice i izvukao ono Vodalusovo ognjilo slino noiu.
	Hermafrodit se nasmeio. "Imao sam oseanje da bi ti mogao biti taj. Oekujem te ve danima, zato sam starome napolju, a i mnogim drugima, izdao uputstva da obeavajue neznance izvode pred mene."
	"Bio sam zatoen u predsoblju", rekoh. "I na taj nain sam izgubio vreme."
	"Ali si, vidim, pobegao", ree androgin. "Nije verovatno da bi bio puten pre nego to bi moj ovek doao da to tamo pretrai. Dobro je to si pobegao - nije preostalo mnogo vremena... ta tri dana svetkovine, onda moram da idem. Hodi i pokazau ti put do tog Vrta, mada nisam uopte siguran da e ti biti doputeno da ue."
	Otvorio je vrata kroz koja je bio uao, a ja sad videh da nisu stvarno pravougaona. Susedna soba jedva da je bila neto prostranija od ove u kojoj smo dosad bili, ali je imala, inilo se, normalne geometrijske uglove i bogat nametaj.
	"Stigao si najzad u odgovarajui deo Tajne kue", ree hermafrodit. "Da nisi, imali bismo dugo i zamorno peaenje. A sad se izvinjavam to e morati da eka dok proitam poruku koju si doneo."
	Otiao je do jednog stola za koji se meni u prvi mah uinilo da ima staklenu gornju povrinu i stavio ocilo ispod te povrine na neku policu. Odjednom je kresnulo svetlo, koje je sijalo od stakla nadole, iako iznad stakla nikakve svetiljke nije bilo. Ognjilo je raslo dok nije steklo prividne razmere maa, a nabori na njemu, umesto da budu samo obini zubii za ukresivanje iskrica iz kremena, pokazae da su neto drugo: redovi teno ispisanih slova.
	"Odmakni se", ree mi muko-ensko. "Ako ovo nisi proitao ranije, ne sme ni sad."
	Uinio sam kako je rekao i neko vreme ga gledao kako se naginje nad taj maleni predmet koji sam doneo sa proplanka Vodalusovog. Najzad ree: "Pa, ako je tako, ta se moe... moraemo se boriti na dva fronta. Ali to se tebe nita ne tie. Vidi li onaj orman u ija vrata je urezan prizor pomraenja? Otvori ga, a knjigu koju e tamo nai spusti dole. Evo, na ovo postolje je moe staviti."
	Iako sam se plaio da je posredi neka klopka, otvorio sam vrata ormana ka kome je pokazao. U njemu je bila knjiga, zaista grdno velika - visoka maltene kao ja, a dobra dva lakta iroka - uspravljena sa koricom od mrljave, plavozelene, tavljene koe, tako da se praktino suoila sa mnom kao to bi mogao neki mrtvac da sam otvorio poklopac uspravnog mrtvakog sanduka. Vratio sam ma u kaniju, onda sam obema rukama vrsto uhvatio taj veliki tom i poloio ga na reeno postolje. Androgin me zapita jesam li je ranije viao, a ja mu rekoh da nisam.
	"Izgledalo je kao da si se te knjige uplaio, pokuao si... uinilo mi se... da okrene lice na drugu stranu dok si je nosio." To govorei, naglim pokretom otklopio je koricu knjige. Prva stranica bila je ispisana crveno, nekim pismenima meni nepoznatim. "Ovo je upozorenje onima koji tragaju za pravom stazom", ree on. "Da ti ga proitam?"
	Izgovorih naglo, brbljavo: "Uinilo mi se da u toj tavljenoj koi vidim jednog mrtvog oveka, i to sebe."
	Zaklopio je opet knjigu i pogladio je akom. "Ove pavoninske boje delo su zanatlija iz davne prolosti... A te linije i ti vrtloii ispod boja, to su samo oiljci sa napaenih ivotinjskih lea, tragovi krpelja i bieva. Nego, ako si pun straha, ne mora da ide."
	"Otvori to", rekoh mu. "Da vidim mapu."
	"Ne postoji mapa. Ovo je sama stvar", ree on i onda otvori, opet naglim zamahom, i prednju koricu i prvi list.
	Ostadoh zaslepljen, ili maltene zaslepljen, kao to mi se u mranim noima deavalo kad oine munja. Te unutranje stranice izgledale su kao isto srebro, srebro koje hvata svaki pramiak osvetljenja u ovoj sobi i baca ga nazad stostruko pojaano. "To su ogledala", rekoh i ve pri tim reima shvatih da nisu, nego da su to oni predmeti za koje nemamo drugu re osim ogledala, oni predmeti koji su pre manje od jedne smene vremena vratili Jonasa meu zvezde. "Ali kako mogu imati tu mo, kad nisu jedno ka drugome okrenuta?"
	Hermafrodit odgovori: "Imaj u vidu koliko su dugo bila okrenuta jedno ka drugom dok je knjiga bila sklopljena. Sada e polje neko vreme biti sposobno da izdrava ovu napetost kojoj ga podvrgavamo. Pa, kreni, ako sme."
	Nisam smeo. Dok je govorio, neto se uobliilo u blistavom vazduhu iznad otvorenih stranica. Nije to bila ena, niti leptir, ali je bilo stvorenje sa osobinama i ene i leptira; a to se veliine tie - ba kao to na nekoj slici pogledamo planinu naslikanu u pozadini i znamo da je u stvarnosti ogromna, velika kao ostrvo, tako sam i ja znao da to stvorenje vidim sa velike udaljenosti; mislim da je zamasima svojih krila zahvatala protonske vetrove kosmosa i da je sav Urt za nju mogao biti samo jedna trunica uznemirena jednim takvim zamahom. Ali ba kao to sam video ja nju, videla je i ona mene, na onaj nain kako je hermafrodit maloas video kroz svoje staklo petlje i krivine teksta na ognjilu. To stvorenje je zastalo, okrenulo se ka meni i rairilo krila da ih vidim. Na krilima su bile naslikane oi.
	Androgin je zalupio knjigu sa treskom, kao da je estoko zalupio vrata. "ta si video?" upita.
	Samo sam jednu misao imao u glavi, a to je da ne moram vie da gledam u te stranice; rekoh: "Hvala, gospodine. Ko si - da si, tvoj sam sluga od sad pa ubudue."
	Klimnuo je glavom. "Moda se jednoga dana moe desiti da te podsetim na to. Ali neu te vie pitati ta si to video. Evo, obrii elo. Prizor te je obeleio."
	Govorei to, dodao mi je jednu istu krpu, a ja sam njome obrisao elo kao to mi je rekao, zato to sam oseao da mi vlaga curi niz lice. Kad sam pogledao krpu, bila je grimizna od krvi.
	Kao da mi ita misli, on ree: "Nisi ranjen. Mislim da lekarski naziv za to glasi 'hematodrosis'. Pod naletom jakih emocija najsiunije vene u zahvaenom delu koe... ili na celoj koi, dogodi se i to... prskaju za vreme obilatog znojenja. Bojim se da e na tom mestu imati gadnu modricu."
	"Zato si to uradio?" upitah. "Mislio sam da e mi pokazati neku mapu. Ja samo elim da naem Zelenu sobu - onaj stari Rudesind tamo napolju mi je rekao da se tako zove - u kojoj su izvoai dobili smetaj. Da li je u Vodalusovoj poruci stajalo da donosioca treba ubiti?" Govorei, petljao sam oko maa da ga potegnem, ali i kad su moje ake stegle dobro znani balak, nisam mogao, bio sam preslab.
	Muko-ensko se nasmejao. Bio je to u poetku prijatan smeh, kolebao se negde izmeu enskog i deakog, ali se posle sveo na cerekanje slino pijanakom. U meni su Tekline uspomene poele da se pokreu; samo malo je nedostajalo pa da se probude. "Je li to sve to si eleo?" ree kad je ponovo ovladao sobom. "Zatraio si od mene da pripalim tvoju sveu, a ja pokuao da ti dam sunce i evo, opekao sam se. Ja sam kriv... eleo sam, moda, da odloim svoj as, ali, svejedno, ne bih te pustio da otputuje tako daleko da nisam u poruci proitao da nosi Kandu. I sad, evo, najiskrenije mi je ao, nisam mogao da se ne nasmejem. Kuda e kad Zelenu sobu nae, Severijane?"
	"Kud me poalje. Kao to si me podsetio, ja sam se zakleo da Vodalusa sluim." (Istina je bila da sam se Vodalusa plaio i plaio sam se da e androgin Vodalusa obevestiti ako ja ispoljim neposlunost.)
	"A ako nemam nareenje za tebe? Jesi li se ve oslobodio Kande?"
	"Nisam mogao", rekoh.
	Nastala je pauza. On nije govorio.
	"U Traks u", rekoh. "Imam pismo za tamonjeg arhona; on, navodno, ima posla za mene. Radi asti moje gilde, rado bih otiao."
	"Dobro je to. Kolika je, uistinu, tvoja ljubav prema Vodalusu?"
	Opet sam osetio dralju one sekire u svojoj ruci. Kau mi da kod vas, drugih, seanje mre; moje ni da pobledi. Ona izmaglica kojom je nekropola bila zaogrnuta te noi poe jo jednom da duva oko mog lica i meni se vrati sve to sam osetio kad sam od Vodalusa dobio novi i zatim ga gledao kako odlazi, hodom, do mesta meni nedostupnog. "Ja sam njega jednom spasao", rekoh.
	Hermafrodit je dodao: "Onda, evo ta e. Mora u Traks, kao to si planirao, i mora govoriti svakome... ak i sebi samom... da ide da prihvati to zaposlenje koje te tamo eka. Kanda je opasna. Jesi li svestan toga?"
	"Da. Vodalus mi je rekao da ako se sazna da je posedujemo, moe da se dogodi da izgubimo podrku stanovnitva."
	Jedan trenutak hermafrodit je ponovo stajao utke. Onda ree: "Pelerinke su na severu. Ako ti se bude ukazala prilika, mora im Kandu vratiti."
	"To sam se i nadao da uinim."
	"Dobro. Postoji jo neto to mora da uradi. Autarh je ovde, ali mnogo pre nego to stigne do Traksa, bie i on na severu sa vojskom. Ako se primakne Traksu, moi e otii kod njega. Vremenom e otkriti na koji nain mu mora oduzeti ivot."
	Odavao ga je njegov ton, ali ne samo to: odavale su ga i Tekline misli. Hteo sam da kleknem, ali on pljesnu akama i jedan pogureni oveuljak kliznu neujno u sobu. Na sebi je imao odeu sa kapuljaom, kao kenobit, lan kaluerske druine koja obitava zajedno. Autarh ree neto oveuljku, ali ja, onako rastrojen, ne razumeh ta.
	Na svetu ne moe biti mnogo prizora lepih od onog kad u zoru gleda sunce kroz hiljadu iskriavih voda Vatike, dakle Proroke, vodoskoka. Ja esteta nisam, ali kad sam prvi put ugledao taj ples vode (o kome sam ranije tako esto sluao), izgleda da sam se kao esteta popravio. I do danas, radi svog zadovoljstva, povremeno prizovem taj prizor u seanje i gledam ga tano onakvog kakav je bio kad je sluga sa navuenom kapuljaom otvorio vrata ispred mene - posle toliko liga peaenja kroz neobino razmetene hodnike Druge kue - i kad sam ugledao kako srebrni mlazii iscrtavaju ideograme preko solarnog diska.

	"Pravo napred", progunala je ta prilika prekrivene glave. "Idi stazom, kroz Kapiju drvea. Meu glumcima e biti bezbedan." Ta vrata su se zatvorila iza mene i postala travnata kosina breuljka.
	Teturavim korakom poao sam ka vodoskoku, a on me je osveio vodenim prahom koji je vetar ka meni nanosio. Bio sam okruen plonikom od onog minerala koji se zove serpentin; na njemu sam neko vreme stajao, nastojei da u razigranim oblicima oitam kakva e mi biti srea u budunosti; konano sam poeo da preturam po jahakoj torbici na svome opasau, traei ta bih mogao baciti kao ponudu. Pretorijanci su mi uzeli sve pare, ali dok sam pipkao izmeu ono malo mojih stvari unutra (flanel, komad kamena za otrenje i boica ulja za Terminus Est, ealj i smea knjiica) otkrio sam jedan novi zapao izmeu zelenih blokova kod mojih stopala. Posle samo malo napora, uspeo sam da ga izvuem - asimus, jedan jedini, toliko izlizan da je od imprinta ostao jedva koji trag. Proaputao sam elju, hitnuo sam asimus u samo sredite vodoskoka. Tamo ga je poduhvatio jedan mlaz vode i bacio u nebo, pa je asimus jedan trenutak sevao, a zatim pao. Poeo sam da oitavam simbole koje je voda stvarala naspram sunca.
	Ma. To je izgledalo sasvim jasno. Biu i ubudue muitelj.
	Onda rua, a ispod nje reka. Penjau se uz ol kao to sam i planirao, zato to je to put ka Traksu.
	A sad gnevni talasi, koji su uskoro postali jedno dugo, potmulo narastanje vode. More, moda, ali, pomislih, ovek ne moe da stigne do mora idui uzvodno ka izvoru neke reke.
	ipka, stolica, mnotvo kula i ja poeh da pomiljam da su predskazivake moi ovog vodoskoka - moi u koje ionako nikad nisam mnogo verovao - sasvim lane. Okrenuo sam se na drugu stranu, ali dok sam se okretao nazreo sam mnogokraku zvezdu koja je sve vie rasla.
	Od moga povratka u Kuu apsoluta jo dvaput sam iao u posetu vodoskoku Vatik. Jednom u praskozorje, tada sam proao kroz ista ona vrata kroz koja sam je i prvi put ugledao. Ali nikada vie se nisam usudio da joj postavljam pitanja.
	Moje sluge priznaju, svi do jednoga, da su ubacivali svoje orioke u vodoskok kad u vrtovima nije bilo gostiju, ali, kau mi, opet svi do jednoga, za svoj novac nisu dobili nijedno tano proroanstvo. U ovo, ipak, nisam ubeen, jer seam se onog zelenog oveka, pamtim kako je uspevao da otera sve posetioce govorei im o njihovoj budunosti. Moda ta moja posluga, videi ceo ivot proveden oko posluavnika, metli i zvonaca koja zvone, odbacuje proroanstva? Pitao sam i svoje ministre, koji, sumnje nema, ubacuju hrisose punim akama, ali njihovi odgovori su neodreeni i aroliki.
	Zaista nije bilo lako ii dalje, okrenut leima vodoskoku, ostaviti iza sebe njegove divne, kriptine poruke i hodati prema starome suncu. Bilo je ogromno, kao lice diva, i bilo je tamne crvene boje, a obzorje je, ispod njega, tonulo. Topole ovog vrta ocrtavale su se naspram sunca, to me je podsetilo na onu priliku Noi na vrhu kravanseraja na ovoj, zapadnoj obali ola, koju sam tako esto viao, a iza nje sunce, pri zavretku nekog od naih plivakih izleta.
	Ne shvatajui da sam ve duboko na podruju Kue apsoluta i, prema tome, daleko od patrola koje idu njegovim rubovima, plaio sam se da e me neko zaustaviti svakog trenutka i moda baciti natrag u predsoblje - ija su tajna vrata, drao sam to za sigurno, ve morala biti otkrivena i zapeaena. Nita slino nije mi se desilo. Koliko sam mogao videti, na svim tim ligama ivica i somotnih travnjaka, cvea i vode koja iklja nije se micao niko osim mene. Nad stazu su se nadnosili ljiljani mnogo vii od mene, a po njihovim licima zvezdastog oblika bile su razasute kapi rose, jo nezbaene, dok je savrena povrina staze pokazivala, iza mene, samo jedno uznemirenje, ono koje su moja stopala stvorila. I dalje su pevali slavuji, od kojih su neki bili slobodni, a neki u zlatnim kavezima okaenim o grane drvea.
	Jednom sam ugledao ispred sebe, sa oseanjem u kome je postojao deo onog starog uasa, jednu hodajuu statua. Kao neki kolos (a ne ovek) previe graciozan i previe spor da bi mogao biti ljudsko stvorenje, ta statua je etala preko jedne male, tajnovite livade, kao da ide po taktu neujne muzike u nekoj udnoj procesiji. Priznajem da sam se povukao i ekao sve dok nije prola, a za to vreme sam se pitao moe li me ona primetiti dok stojim tu u senci i da li e mariti to ja tako stojim.
	Kad sam ve izgubio nadu da u videti Kapiju drvea, ugledao sam je. Nije moglo biti nedoumice oko toga da li je to ona. Kao to skromniji batovani nameste da krukovo drvee raste uz sam zid i zidu se sabraava, tako su ovi vei batovani Kue apsoluta, koji mogu pokolenjima da nastavljaju posao dok ga ne upotpune, ukalupljavali ogromne udove hrastova. Na kraju se svaka granica uklopila u jedno potpuno arhitektonsko nadahnue, zbog ega sam ja, hodajui po krovovima najvee palate na Urtu, i nemajui nigde na vidiku ni jedan jedini kamen, ugledao kako se, s jedne strane od mene, uzdie u visine ta velika, zelena kapija izgraena od ivog drveta, ali tano kao da je od kamena.
	Tad sam potrao.

	                            
 22. PERSONIFIKACIJE

	Protrao sam kroz taj iroki luk Kapije drvea, sa koga je kapala voda, a onda izbio na travnato prostranstvo, sada posuto atorima kao zvezdama. Negde je neki megater urlao i tresao svojim lancem. Drugih zvukova kao da nije bilo. Stao sam i sluao, a megater se, poto ga vie nisu uznemiravali udari mojih stopala, vratio u smrtoliki san osoben za njegovu rasu. uo sam kako rosa curka po liu i razabrao slabi, isprekidani ptiji cvrkut.
	I jo neto. Tiho vi, vi, brzo ali u nepravilnim razmacima, koje je postajalo glasnije kada sam usredsredio sluh na njega. Krenuo sam za tim zvukom, birajui put izmeu tihih atora, ali mora biti da sam pogreno procenio, jer je doktor Talos video mene pre nego ja njega.
	"Prijatelju moj! Ortae! Svi oni spavaju - tvoja Dorkas i ostali. Svi osim tebe i mene. Ovamo!"
	Govorei to, mlatarao je tapom; ono vikanje bilo je zvuk njegovog odsecanja glava cveu.
	"Vratio si nam se ba na vreme. Ba na vreme! Naa predstava je veeras, pa bih bio prinuen da platim nekog od tih drugara da odglumi tvoju ulogu. Oduevljen sam to te vidim! Dugujem ti izvesnu svotu novca - pamti li to? Ne mnogo, a novii su, izmeu nas dvojice reeno, lani, bar po mom uverenju. Ali dug je ipak dug, a ja pamtim uvek."
	"Bojim se da ne pamtim", rekoh, "prema tome, ne moe biti neka velika suma. Ako je Dorkas dobro, sasvim sam voljan da tu svotu zaboravim, pod uslovom da mi da neto da jedem i pokae mi gde mogu da odspavam nekoliko smena."
	Doktorov otri nos nagnu se za trenutak nadole da izrazi aljenje. "Sna moe imati u izobilju dok te drugi ne probude. Ali hrane, bojim se, nemamo. Boldanders, zna, jede kao vatra. Maral ovih sveanosti je obeao da e danas doneti neto za sve nas." Neodreeno je mahnuo tapom prema nepravilnom gradu atora. "Samo, bojim se da to nee biti pre sredine jutra, u najboljem sluaju."
	"Verovatno je tako i najbolje. Zaista sam preumoran da bih jeo, ali, ako mi pokae gde mogu da legnem..."
	"ta te je to zveknulo u tintaru? Nema veze - zamaskiraemo bojom koja je pomeana sa mau. Ovamo!" Ve je kaskao ispred mene. Poao sam za njim kroz lavirint atorskih konopaca do jedne heliotropne kupole. Pred vratima su stajala Boldandersova runa kola i ja konano osetih izvesnost da sam ponovo naao Dorkas.
	Kad sam se probudio, bilo je kao da se nas dvoje nikada nismo ni rastajali. Dorkasina tanana lepota bila je nepromenjena; opet, kao i uvek, baena u zasenak Jolentinim blistanjem, ali ipak, ja sam imao elju, kad smo bili sve troje zajedno, da Jolenta ode da bi moje oi mogle mirno da se usmere na Dorkas. Poveo sam Boldandersa na jednu stranu, jedan sat poto smo se svi probudili, i zapitao ga zato me je bio ostavio u onoj umi s one strane kapije Saalnice.
	"Ja nisam bio sa tobom", ree on sporo. "Bio sam sa svojim doktorom Talosom."
	"Pa bio sam i ja. Mogli smo zajedno da ga potraimo i jedan drugome da se naemo na ispomoi."
	Usledilo je dugotrajno oklevanje; inilo mi se da oseam teinu tih tupih oiju na mome licu, pa sam, u svom neznanju, pomislio - kako bi uasno bilo kad bi Boldanders posedovao energiju i volju potrebnu za gnev. Konano, on ree: "Jesi li ti bio s nama kad smo izlazili iz grada?"
	"Pa naravno da sam bio. Dorkas, i Jolenta, i ja, svi smo bili uz vas dvojicu."
	Jo jedno oklevanje. "Znai, nali smo te tamo."
	"Nali ste me, zar se ne sea?"
	Odmahnuo je glavom polako, a ja primetih da je njegova gruba crna kosa, gusta kao travnati krov na seoskoj kui, dodirnuta sedinom. "Probudio sam se jednog jutra i ti si bio tu. Razmiljao sam. Ubrzo si me ostavio."
	"Tad su bile druge okolnoasti - imali smo dogovor da se ubrzo ponovo sretnemo." (Osetio sam probod krivice jer sam dobro pamtio da tada nisam imao ni najmanju nameru da to obeanje ispunim.)
	"Sreli smo se opet", ree Boldanders tupo; onda, videi da ja tim odgovorom nisam zadovoljan, dodade: "Ovde meni nema nieg stvarnog osim doktora Talosa."
	"Tvoja odanost je vrlo pohvalna, ali mogao si se setiti da je on eleo da i ja budem uz njega, a ne samo ti." Uvideo sam da ne mogu da se naljutim na ovog blagog dina mutne pameti.
	"Sakupljaemo novac ovde na jugu, a onda zidamo ponovo, kao to smo zidali i ranije, kad oni zaborave."
	"Sever je ovo. Ali, tano kae, vaa kua je unitena, je li tako?"
	"Spaljena", uzvrati Boldanders. Mogao sam maltene da vidim odraze plamenova u njegovim oima. "ao mi je ako si neto stradao. Toliko dugo ve mislim samo na zamak i na moj posao."
	Ostavio sam ga da sedi na tom mestu, pa sam krenuo da proverim u kakvom stanju je oprema naeg pozorita - mada nisam primeivao da je opremi potreban takav pregled, a nisam ni bio u stanju da zapazim ma kakve nedostatke, osim najupadljivijih, ako bi ih bilo. Nekoliko artista se okupilo oko Jolente; dr Talus ih je oterao, a njoj naredio da ue u ator. Trenutak kasnije uo sam pljusak tapa po mesu; izaao je isceren, ali jo ljut.
	"Nije ona kriva", rekoh. "Zna kakav je njen izgled."
	"Previe kitnjast. Ba previe kitnjast. Zna li ta mi se svia kod tebe, sire Severijane? To to vie voli Dorkas. Uzgred reeno, gde je ona? Jesi li je video od kako si se vratio?"
	"Upozoravam te, doktore. Nju ne udaraj."
	"Ni na pamet mi ne bi palo. Jedino se bojim da se mogla izgubiti."

	Njegov iznenaeni izraz lica uverio me je da govori istinu. Rekoh mu: "Popriao sam s njom samo na trenutak. Otila je po vodu."
	"Hrabro od nje", ree on, pa, poto sam ja napravio zaueno lice, dodade: "Ona se vode boji. To si morao primetiti. istunica je, ali kad se pere, voda je samo palac duboka; a kad prelazimo mostove, ona se dri za Jolentu i drhti."
	Tad se vratila Dorkas; ako je doktor jo neto priao, ja to nisam uo. Kad smo se Dorkas i ja sreli tog jutra, ni ja ni ona nismo bili u stanju da uinimo mnogo vie osim da se osmehujemo i dotiemo akama koje nisu mogle da poveruju. Sad mi je prila, spustila dve kofe vode koje je nosila i zagledala se u mene kao da e me pojesti oima. "Toliko si mi nedostajao", ree ona. "Bila sam tako usamljena bez tebe."
	Nasmejao sam se na pomisao da ja nekome mogu nedostajati, pa sam podigao krajiak svog fuliginskog ogrtaa. "Ovo ti je nedostajalo?"
	"Smrt, hoe rei. Da li mi je nedostajala smrt? Ne, nedostajao si mi ti." Preuzela je taj ogrta iz moje ruke i poela me pomou njega vui prema redu topola koje su sainjavale jedan zid Zelene dvorane. "Nala sam jednu klupu tamo, oko nje su leje sa travama. Doi da sednemo. Ovi mogu bez nas neko vreme, posle toliko dana, a Jolenta e pre ili kasnije izii i nai vodu koja je i inae za nju doneta."
	im smo se udaljili od vreve atorskog naselja, gde su ongleri bacali noeve, a akrobate svoju decu, optoio nas je mir vrtova. Oni su moda najvea igde postojea zemljina povrina planirana i zasaena radi lepote, ako se izuzmu oni prostori divljine koji su vrtovi Inkreatorovi, a na kojima rade kultivatori nama nevidljivi. Preklopljene ivice obrazovale su uzana vrata. Preosmo u jedan umarak sa belim, mirisnim granama, to me je tuno podsetilo na one rascvale ljive kroz koje su pretorijanci vukli Jonasa i mene, mada je ljivik izgledao zasaen radi ukrasa, a ovaj umarak, inilo se, radi ploda. Dorkas je odlomila granicu sa pet-est behara i zadenula je u svoju bledozlatnu kosu.
	Iza tog vonjaka pruala se bata tako stara, da sam bio siguran da su je zaboravili svi osim posluge koja ju je odravala. Na naslonu tamonjeg kamenog sedita bile su, davno, isklesane glave, ali vreme ih je izgrizlo toliko da su ostale gotovo sasvim bez crta lica. Preostalo je nekoliko leja sa jednostavnim cveem, a uz cvee su rasli i mirisni redovi kuhinjskih trava - ruzmarina, anelskog korena, nane, bosiljka i rutvice; sve to, u zemljitu koje je, poto je nebrojeno mnogo godina obraivano, postalo crno kao okolada.
	Bio je tu i potoi; Dorkas je vodu, nesumnjivo, zahvatila iz njega. Izvorite tog potoka moda je nekad bio vodoskok - a sad se svelo samo na plitku kamenu iniju iz koje se voda dizala, pljuskala preko ruba i onda oticala krivudavim putiima kroz uzane, grubo ozidane kanale do voki koje su na taj nain navodnjavane. Seli smo na tu kamenu klupu, na iji sam rukonaslon prislonio svoj ma. Dorkas me je dohvatila za ake.
	"Severijane, plaim se", ree ona. "Sanjam tako strano."
	"Posle mog odlaska?"
	"Sve vreme."
	"Kad smo spavali jedno uz drugo na onom polju, rekla si mi da si se probudila iz lepog sna. Rekla si da je bio vrlo podroban i da je izgledao stvaran."
	"Ako je bio lep, zaboravila sam ga."
	Ve sam primetio da je paljivo izbegavala da pogleda u vodu koja se prelivala iz ruevnog vodoskoka.
	"Svake noi sanjam da peaim kroz ulice pune nekih prodavnica. Srena sam, ili bar zadovoljna. Imam para koje mogu troiti, a postoji i dugaki spisak sa stvarima koje elim da kupim. Iznova i iznova ponavljam u sebi taj spisak i pokuavam da smislim u kojim delovima te etvrti mogu da dobijem najbolji kvalitet za najniu cenu. Ali, dok idem od radnje do radnje, postepeno postajem svesna da me svi koji me vide mrze i preziru i znam da je to zato to misle da sam neisti duh koji se umotao u ovo ensko telo to oni vide. Konano, ulazim u jednu majunu radnju koju dre neki stari ovek i neka baba. Ona sedi i pravi ipke, dok on, za mene, rea njihovu robu po tezgi. ujem iza sebe zvuk njenog konca kako se provlai kroz ipku."
	Upitah: "A ta si dola da kupi?"
	"Vrlo sitnu odeu." Svojim malim, belim akama Dorkas pokaza razdaljinu od oko pola pedlja. "Moda odelca za lutke. Naroito pamtim malecne koulje od fine vune. Najzad odaberem jednu i dam starome pare. Ali nisu pare, uopte - nego samo grudva neke prljavtine."
	Ramena su joj se tresla, pa sam je zagrlio jednom rukom da je uteim.
	"A meni doe da vritim, da im kaem da nisu u pravu, da ja nisam ta gadna avet za koju me smatraju. Ali znam, ako to uinim, sve to kaem bie uzeto kao konani dokaz da su ba u pravu. Te rei me gue. A najgore je to to upravo tad prestane itanje konca." Dohvatila me je za slobodnu aku i stegla kao da hoe da utisne znaenje svojih rei u mene. "Znam da ovo ne moe razumeti niko ko nije isto sanjao, ali stravino je. Stravino."
	"Moda e sad, kad sam opet ovde, uz tebe, ti snovi prestati."
	"A onda zaspim, ili, bar, padnem u mrak. Ako se tad ne razbudim, naie onaj sledei san. Naem se u amcu koji se pomou motke potiskuje preko jednog spektralnog jezera..."
	"Bar u tome nema nikakve tajne", rekoh. "Vozila si se u takvom amcu sa Agijom i sa mnom. Pripadao je jednom oveku po imenu Heldegrin. Tog putovanja se svakako sea."
	Dorkas odmahnu glavom. "Nije taj amac, nego neki mnogo manji. Motkom upire jedan starac, a ja leim pred njegovim nogama. Budna sam, ali se ne mogu pomai. Jedna moja ruka se vue po crnoj vodi. Trenutak pre nego to emo dodirnuti obalu ja ispadam iz amca, ali starac to ne vidi; onda, dok tonem kroz vodu, shvatim da on nijednog asa nije ni znao da sam ja prisutna. Uskoro nestane svetlosti, a meni bude vrlo hladno. ujem kako me, daleko iznad mene, jedan glas, glas koji volim, doziva po imenu, ali ne mogu da se setim iji je to glas."
	"Moj, to te ja zovem da te probudim."
	"Moda." Na njenom obrazu je onaj oiljak od bia, koji je stekla na Saalnici, sad goreo kao da je nedavno igosana.
	Neko vreme smo sedeli, nita ne govorei. Slavuji vie nisu pevali, ali su zato pevale, po svem drveu, ptiice konopljarke; videh i jednog papagaja koji je u svojoj skerletnoj i zelenoj odedi liio na nekakvog malog kurira u livreji, kako seva izmeu grana.
	Najzad Dorkas ree: "Voda je tako uasavajua stvar. Nije trebalo da te dovedem ovde, ali nisam se mogla setiti nijednog drugog mesta u blizini gde bismo mogli poi. Kamo sree da smo seli na travu ispod onog drvea."
	"Zato mrzi vodu? Meni izgleda divna."
	"Moda ovde, na suncu, ali ona po svojoj prirodi tee dole, zauvek dole, udaljava se od svetlosti."
	"Ali se opet i uzdigne", rekoh. "Kia koju vidimo u prolee ista je ona voda koju smo gledali prethodne godine kako otie niz slivne kanale. Tako nas je, bar, uio majstor Malrubius."
	Dorkasin osmeh zablista kao zvezda. "Lepo je u to verovati, bez obzira na to da li je istina ili nije. Severijane, bilo bi smeno da ja kaem da si najbolji ovek koga poznajem, jer ti si jedina dobra osoba koju poznajem. Meutim, uverena sam da bi ti, i kad bih hiljadu drugih srela, bio jo najbolji. O tome sam elela da priam s tobom."
	"Ako ti je potrebna moja zatita, ima je. To zna."
	"Nije to uopte u pitanju", odvrati Dorkas. "Na neki nain, htela bih ja da pruim zatitu tebi. E to zvui ba smeno, zar ne? Nemam porodicu, nikog nemam osim tebe, a ipak, mislim da mogu da te zatitim."
	"Poznaje Jolentu, pa dr Talosa i Boldandersa."
	"Oni nisu niko. Zar to ne osea, Severijane? ak i ja sam niko, ali oni su manji od mene. Petoro nas je bilo u tom atoru noas, a ipak, ti si bio sam. Jednom si mi rekao da nema mnogo mate, ali, ipak, to si morao osetiti."
	"Da li ti od toga eli da me zatiti - od usamljenosti? Takvu zatitu bih pozdravio dobrodolicom."
	"Onda u ti davati sve to mogu, dokle god mogu. Ali, iznad svega, hou da te zatitim od miljenja sveta. Severijane, pamti li ono to sam ti o mom snu rekla - kako svi u prodavnicama, i na ulici, misle da sam ja samo uasni duh? Moda su u pravu."
	Tresla se; drao sam je.
	"To je jedan od razloga zbog kojih je taj san tako bolan. Drugi razlog je to to znam da oni, na neki drugi nain, nisu u pravu. Opako spektralno bie je u meni. Ono jeste ja. Ali u meni ima i drugih stvari koje su u podjednakoj meri ja."
	"Nikad ti ne bi mogla biti opako spektralno, niti bilo kakvo opako bie."
	"O, mogla bih", ree ona ozbiljno i die pogled ka meni. Njeno maleno, nagnuto lice nikada nije bilo lepe nego tad u svetlosti sunca, i nikad istije. "Mogla bih, o Severijane. Ba kao to ti moe biti ono ime te nazivaju. to ponekad i jesi. Pamti li kako smo videli da je katedrala odskoila u nebo i sagorela u jednom trenu? I kako smo onda poli jednom ulicom izmeu drvea i ili sve dok nismo videli svetlost ispred sebe, a tu su bili doktor Talos i Boldanders, spremni da izvedu svoju predstavu sa Jolentom?"
	"Drala si me za ruku", rekoh. "I priali smo o filozofiji. Kako bih mogao zaboraviti?"
	"Kad smo stigli do te svetlosti, pa kad nas je doktor Talos video - pamti li ta je rekao?"
	Bacio sam svoj um unazad do te veeri, kojom se okonao onaj dan u kome sam izvrio smrtnu kaznu nad Agilusom. U pamenju sam zauo urlik gomile, Agijin vrisak, onda Boldandersovo doboarenje. "Rekao je da su sad doli svi i da si ti Nevinost, a ja Smrt."
	Dorkas je sveano klimnula glavom. "Tano. Ali ti nisi stvarno Smrt, zna, ma koliko puta te on tako nazvao. Nisi nita vie Smrt nego to je kasapin Smrt zato to see grla junadi po ceo dan. Za mene ti si ivot i mlad si ovek po imenu Severijan, a ako bi poeleo da se obue drugaije i postane stolar ili ribar, niko te ne bi mogao spreiti."
	"Ne oseam elju da napustim svju gildu."
	"Ali bi mogao. Danas. To treba imati na umu. Ljudi ne ele da drugi ljudi budu ljudi, ve nabacuju imena na njih i zakljuavaju ih u zatvorene prostore, ali ja neu da im ti dopusti da te zakljuaju. Doktor Talos je gori od veine. Na svoj nain, on je laov..."
	Tu optubu je ostavila bez zavretka, a ja rekoh: "Jednom sam uo od Boldandersa da Talos retko lae."
	"Kazala sam - na svoj nain. Boldanders je u pravu. Doktor Talos ne lae u onom smislu u kome veina ljudi shvata laganje. Kad je tebe nazvao Smru, to nije bila la, nego... nego..."
	"Metafora", predloih.
	"Ali opasna, rava metafora, upravljena protiv tebe, kao la."
	"Smatra li, dakle, da me doktor Talos mrzi? A ja bih rekao da je on jedan od vrlo malog broja ljudi koji su prema meni pokazali ikakvu stvarnu dobrotu od kada sam krenuo iz Citadele. Ti, Jonas - koji je otiao - i jedna starica koju sam sreo u zatoenitvu, onda jedan ovek u utoj odedi - koji me je, uzgred reeno, takoe nazvao Smru - i doktor Talos. Taj spisak je, zapravo, kratak."
	"Ne smatram da on mrzi na onaj nain kako to mi shvatamo", odvratila je Dorkas blago. "A, to se toga tie, ni da voli. elja je njegova da manipulie svim onim na ta naie, da svojom voljom menja stvari. A poto je ruenje lake od graenja, on najee rui."
	"Meutim, izgleda da ga Boldanders voli", rekoh. "Imao sam svojevremeno jednog osakaenog psa; viao sam da Boldanders upuuje ovom doktoru onakve pogleda kakve je Triskele nekad upuivao meni."
	"Razumem te, ali ne sagledavam stvari tako. Jesi li ikad pomislio: a kako si ti izgledao kad si gledao svog psa? Zna li ti ita o prolosti njih dvojice?"
	"Samo to da su stanovali zajedno blizu jezera Diuturne. Izgleda da su im metani zapalili kuu da bi ih oterali."
	"ta misli, da li bi doktor Talos mogao biti Boldandersov sin?"
	Pomisao je bila tako apsurdna da sam se nasmejao, srean to se pojavilo to osloboenje od napetosti.
	"Bilo to istina ili ne", nastavi Dorkas, "tako se ponaaju. Kao otac koji sporo misli i naporno radi sa brilijantnim, nastranim sinom. Bar se meni tako ini."
	Tek kad smo ustali sa te klupe i krenuli natrag ka Zelenoj sobi (koja na sliku koju mi je Rudesind pokazao nije liila nita vie nego to bi svaka bata liila), palo mi je na um da se zapitam nije li dr Talos, nazivajui Dorkas "Nevinou", takoe napravio metaforu.

	                            
 23. JOLENTA

	Taj stari vonjak i vrt sa travama iza njega bejahu tako tihi i tako uronjeni u zaborav da su me podseali na Atrijum vremena i na Valeriju sa onim njenim izvrsnim licem koje je bilo uokvireno krznima. A u Zelenoj sobi - pandemonijum. Sad su ve bili svi budni, a na mahove se inilo i da svi neto viu. Deca su se pentrala po drveu da oslobaaju ptice iz kaveza, gonjena metlama svojih majki i projektilima svojih oeva. Obarani su atori, pa ak i oni ispod kojih su probe predstava nastavljene, tako da sam video kako jedna prividno postojana piramida od prugastog platna pada kao zastava baena na zemlju i otkriva ispod sebe jednog travnatog zelenog megatera koji se uzdigao na zadnje noge, a na ijem je elu igraica izvodila piruete.
	Nestali su i Boldanders i na ator, ali je dr Talos trenutak kasnije doao urnim hodom i poveo nas dvoje, podstiui nas da hitamo, krivudavim stazama, pored balustrada, vodopada, grotla ispunjenih sirovim topazima i rascvetalom mahovinom, sve do jedne udubine sa kratko potkresanom travom, gde se div trudio da podigne nau pozornicu, praen pogledima desetak belih jelena.
	Imala je to biti pozornica mnogo sloenija od one na kojoj sam glumio pre izlaska kroz gradski Zid Nesusa. Izgledalo je da su posluitelji iz Kue apsoluta doneli drvenu grau i eksere, alat, boju i tkanine u kolinama daleko veim nego to smo mi ikako mogli upotrebiti. Njihova velikodunost probudila je u doktoru njegovu (inae nikad duboko uspavanu) sklonost ka grandioznosti, pa je naizmenino pomagao Boldandersu i meni oko teih montanih zahvata i mahnito unosio izmene u rukopis drame.
	Div nam je bio drvodelja; iako se kretao polako, radio je tako postojano i sa takvom snagom - klin debeo kao moj kaiprst on zakuca jednim udarcem, ili sa dva udarca; gredu koju bih ja testerisao jednu smenu vremena, on presee sa nekoliko udaraca sekire - da vei uinak ne bi postigla ni desetorica robova pod korbaem.
	Dorkas je u sebi otkrila nadarenost za slikarstvo, ime sam bio iznenaen bar ja, ako ne i drugi. Zajedniki smo rasklapali one crne ploe koje upijaju sunce, ne samo da bismo prikupljali energiju za noanju predstavu nego i da bismo odmah ukljuili projektore. Te domiljate naprave mogu da doaraju pozadinu hiljadu liga duboku, istom lakoom kojom mogu i da doaraju unutranjost kakve kolibice, ali opsena je savrena samo u potpunom mraku. Zato je najbolje privid ojaati prizorima naslikanim pozadi, a takve prizore je Dorkas stvarala veto, stojei do pojasa duboko u planinama i probadajui svojim etkama slike pobledele od dnevne svetlosti.
	Jolenta i ja bejasmo od manje koristi. Ja nisam imao slikarsku ruku, a potrebe drame sam razumeo tako malo, da ak nisam mogao pomagati doktoru ni u rasporeivanju naih kulisa. Jolenta se, verujem, i fiziki i psihiki protivila ma kakvom radu, a ovoj vrsti rada - svakako. Te dugake noge, tako vitke ispod kolena, a iznad kolena zaokrugljene do raspuknua, bile su neprimerene za noenje bilo kakve teine osim tereta sopstvenog tela; te stree dojke bile su u stalnoj opasnosti da im bradavice budu smrvljene izmeu greda ili izmazne bojom. Osim toga, kod Jolente nije bilo ni traga od onog duha koji podstie lanove grupe da doprinose napretku zajednike svrhe. Dorkas je, rekavi da sam prethodne noi bio sam, moda bila u pravu i vie nego to sam tada pretpostavio, ali Jolentina usamljenost bila je jo vea. Dorkas i ja imali smo jedno drugo, Boldanders i doktor imali su svoje uvrnuto prijateljstvo, u izvoenju predstave nas etvoro smo se zbliavali. Jolenta je samo sebe imala, samo neprestanu predstavu sa iskljuivim ciljem da prikuplja divljenje.
	Dotakla me je po ruci i ne govorei nita prevrnula tim ogromnim smaragdnim oima da pokae prema ivici naeg prirodnog amfiteatra. Tamo je stajao umarak kestenova koji su uzdizali bele svee izmeu svog bledog lia.
	Videh da nas niko od ostalih ne gleda i klimnuh glavom. Posle Dorkas, Jolenta je, hodajui uz mene, izgledala visoka maltene kao Tekla, ali je odmicala sitnim koracima, za razliku od Teklinih veoma dugakih, razmaknutih koraka. Jolenta je bila bar za glavu via od Dorkas, zbog uzdignute frizure izgledala je jo i via, a, osim toga, bila je u izmama sa visokim jahakim potpeticama.
	"Hou da je razgledam", ree ona. "Ovo je jedina prilika koju u ikada imati."
	To je bila oigledna la, ali ja, kao da sam poverovao, rekoh: "Prilika je simetrina. Danas i samo danas Kua apsoluta ima priliku da razgleda tebe."
	Klimnula je glavom; izgovorio sam duboku istinu. "Potreban mi je neko - neko od koga e zazirati oni sa kojima ne bih htela da priam. Mislim na sve ove izvoae i glumie. Dok tebe nije bilo, niko osim Dorkas nije hteo da poe sa mnom, a nje se niko ne plai. Da li bi mogao da isue taj ma i da ga nosi preko ramena?"
	Uinih tako.
	"Ako se ne budem osmehivala, nateraj ih da odu. Razume?"
	Trava mnogo dua od one u prirodnom amfiteatru, ali meka od paprati, rasla je meu kestenovima; staza je bila od kvarcnog junka proetog zlatom.
	"Kad bi me samo video autarh, poeleo bi me. ta misli, da li e on doi na na komad?"
	Radi njenog zadovoljstva klimnuo sam glavom, ali sam dodao: "uo sam da njemu ene, pa ni najlepe, nisu ba potrebne, osim kao savetnice, uhode i titonoe."
	Zastala je i okrenula se sa osmehom. "Upravo u tome je stvar. Zar ne uvia? Ja sam u stanju da navedem svakoga da me poeli, pa e me tako poeleti i on, jedini autarh, onaj iji su snovi naa stvarnost i ije su uspomene naa istorija, imao mukost ili ne. Poeleo si ti i druge ene osim mene, a? Jesi li ih jako eleo?"
	Priznadoh da jesam.
	"I zato misli da je tvoja enja prema meni ista kao to je bila elja prema njima." Okrenula se i pola dalje, hramljui pomalo (a inilo se da uvek tako hramlje), ali i sa dodatnom ustrinom, steenom time to je svojim govorom ubedila samu sebe. "Ali ja sam u stanju da navedem svakog mukarca da se ukruti i svaku enu da oseti svrab. ene koje nikad nisu oseale ljubav prema enama osete elju da vode ljubav sa mnom. Da li si to znao? To su one koje po nekoliko puta dolaze na nae predstave. One koje mi alju hranu, cvee, marame, alove, izvezene maramice i uz to, oh, takve sestrinske, materinske cedulje. One e mene da zatite, od mog lekara e da me zatite i od njegovog dina, i od svojih mueva, sinova i komija. A mukarci! Boldanders mora da ih baca u reku."
	Upitah je da li joj je noga povreena; izali smo iz kestenove umice, pa sam pogledom potraio neko prevozno sredstvo za nju, ali nije bilo niega.
	"Butine su mi ozleene od meusobnog trenja, pa me hodanje boli. Imam jednu mast kojom ih maem, i to donekle pomogne, a jedan ovek mi je doveo i malu kobilu denetkinju da jaem, ali ne znam na koju ispau je odvedena. Ja se oseam stvarno udobno samo kad mogu da rairim noge."
	"Mogao bih te nositi."
	Opet se osmehnula, pokazujui savrene zube. "U tome bismo oboje uivali, zar ne? Ali, bojim se da ne bi izgledalo dostojanstveno. Ne, peaiu - samo se nadam da to nee morati da bude daleko. Neu daleko da hodam, zaista, pa nek bude ta bude. Ionako izgleda da u blizini nema nikog osim glumia. Moda su vani ljudi ostali da spavaju due, da bi se spremili za noanje sveanosti. Morau i ja da odspavam, i to bar etiri smene vremena, da bih mogla nastaviti."
	uo sam zvuk vode koja klizi po kamenju, pa poto nisam imao nikakav bolji cilj, pooh na tu stranu. Proli smo kroz jednu ivu ogradu od belog gloga, iji su istakani beli cvetovi inili prepreku koja je, iz daljine gledana, izgledala nesavladiva; onda sam video reku jedva iru od kakve ulice, po kojoj su labudovi plovili kao skulpture od leda. Tu je postojao i jedan paviljon, a pored njega tri amca, svaki u obliku irokog nenufarovog cveta. Unutranjost amaca bila je obloena najdebljim srebrnim brokatom, a kad sam zakoraio u jedan amac, pokazalo se da njegova unutranjost isputa miris raznih zaina.

	"Divno", ree Jolenta. "Ovi nam nee zameriti ako jedan uzmemo, a? Ili, ako zamere, izvee me pred nekog vanog, a on, kad me vidi, vie nikad nee dopustiti da odem od njega. Naveu doktora Talosa da ostane uz mene, a ako eli ostani i ti. Oni e ovde imati ve neki posao za tebe."
	Rekao sam joj da u morati da nastavim svoje putovanje ka severu, ali sam je podigao i preneo u amac, pri emu je moja ruka obgrlila struk vitak ba kao i Dorkasin.
	Istog trenutka je legla na jastuke, gde su uzdignute latice amca dale senku njenom savrenom tenu. Zbog toga sam pomislio na Agiju, na ono kako se Agija smejala na suncu dok smo silazili niz veliko Adamnijsko stepenite i kako se hvalila da e idue godine nositi eir sa irokim obodom. U Agijinom izgledu nije bilo nijedne crte koja ne bi bila podreena u odnosu na Jolentin izgled; Agija je bila jedva neto malo vieg rasta nego Dorkas, imala je preiroke kukove, a dojke bi joj izgledale krto pokraj Jolentine presipajue izobilnosti; Agijine izduene, smee oi i visoke jagodine kosti iskazivale su pre lukavstvo i odlunost nego ikakvu strastvenost ili predaju. A ipak, Agija je u meni bila pobudila zdravu pohotu. Njen smeh, kad bi doao, esto bi bio proet zlobom; ali je bio pravi smeh. Od telesne pohote se preznojvala; a Jolentina enja je bila samo enja da drugi za njom eznu, nita vie, i zato sam oseao elju ne da je uteim u njenoj usamljenosti kao to sam to prema Valeriji osetio, ni da naem izlaz za jednu bolnu ljubav kakva je bila moja ljubav prema Tekli, niti da je titim kao to sam Dorkas eleo da titim, nego da je postidim i kaznim, da unitim njenu samoobuzetost, da napunim njene oi suzama i da joj poupam kosu kao to ovek pali kosu leeva da bi muio duhove koji su iz njih utekli. Jolenta se hvalila da pretvara ene u tribadistkinje. Malo je nedostajalo pa da mene pretvori u algofila.
	"Ovo je moja poslednja predstava, znam. Oseam to. U publici e sigurno biti neko..." Zevnula je i protegnula se. Izgledalo je tako sigurno da e taj prenapeti prsluk na njenim grudima morati da se raspukne, da sam pogledao na drugu stranu. A kad sam je opet pogledao, ve je spavala.
	Jedno vito veslo bilo je na zadnjoj strani amca, u vodu prueno. Uzeh ga i otkrih da amac, iako mu je korito iznad vode kruno, ima kobilicu ispod. U sredini reke struja je bila prilino jaka, tako da je bilo dovoljno da krmanim i na taj nain da usmeravam nae lagano napredovanje du niza draesno povijenih meandara. Ba kao to smo onaj sluga sa navuenom kapuljaom i ja proli neprimeeni kroz mnoge stanove, nie i arkade dok me je vodio tajnim stazama Druge kue, tako smo sada usnula Jolenta i ja prolazili bez buke i bez napora, gotovo sasvim neprimeeni, kroz nekoliko liga vrtova. Parovi su leali na mekoj travi ispod drvea, u neto tananijoj udobnosti senjaka, i smatrali, inilo se, da je naa barka samo kakav ukras puten dokono niz struju radi njihovog uivanja; a ako je neko i video moju glavu iznad savijenih latica, zakljuio je da se nas dvoje unutra bavimo svojim poslovima. Usamljeni filozofi su meditirali na seoskim klupama, a zabave, koje nisu sve bile erotske, nastavljale su se neuznemireno iza svodova nalik na prozorske i u arborijumima.
	Posle izvesnog vremena zasmetao mi je Jolentin san. Ostavih veslo i klekoh pored nje na jastuke. Na njenom usnulom licu videla se neka istota, ma koliko vetaka, koju nikad nisam primetio kad je bila budna. Poljubio sam je, a njene krupne oi, koje jedva da su se neto malo otvorile, delovale su maltene kao Agijine izduene oi, dok joj je crvenozlatna kosa izgledala gotovo smea. Otkopao sam njenu odeu. Ponaala se kao da je napola drogirana, moda nekim uspavljujuim sredstvom u tim nagomilanim jastucima, ili jednostavno umorom koji je nastao zbog nae etnje po sveem vazduhu i zbog tolikog tereta sladostrasnog tela. Oslobodio sam njene grudi i svaka dojka je bila gotovo jednake veliine kao Jolentina glava; oslobodio sam i te iroke butine, koje kao da su izmeu sebe uvale tek izlegnuto pilence.
	Kad smo se vratili, svako je znao gde smo bili, mada ne verujem da je Boldanders mario zbog toga. Dorkas je otila negde da se isplae, a posle nekog vremena se opet pojavila, sa zacrvenelim oima i osmehom heroine. Doktor Talos je, verujem, bio u isti mah gnevan i oduevljen. Imao sam tada utisak (za koji i do danas verujem da je bio taan) da on u Jolenti nije nikad uivao, a da je Jolenta, sa svoje strane, bila voljna jedino njemu od svih mukaraca na Urtu da se preda sasvim dobrovoljno.
	Preostale smene vremena do noi proveli smo sluajui kako se dr Talos cenka sa raznim slubenicima Kue apsoluta i uvebavajui predstavu. Poto sam ve do neke mere opisao kako je izgledalo uestvovanje u drami doktora Talosa, predlaem da ovde navedem priblini tekst drame; ne onako kako je bilo napisano na listovima zaprljane hartije koje smo dodavali iz ruke u ruku tog popodneva, jer tu su esto bili samo nagovetaji za improvizacije, nego onako kako je neki vredni ata u publici mogao zabeleiti; zapravo, onako kako i jeste zabeleio demonski svedok koji stanuje iza mojih oiju.
	Ali prvo morate sebi predoiti nae pozorite. Mukotrpno radei, rub Urta se jo jednom popeo nad crveni disk; dugokrili imii letucaju iznad nas, a zeleni etvrtmesec visi nisko na istonom nebu. Zamislite najpliu dolinu, moda hiljadu koraka od ruba do ruba, smetenu meu najblie zatalasane travnate bregove. U tim bregovima postoje vrata; neka nisu ira od ulaza u obinu privatnu sobu, ali neka su iroka i kao vrata bazilike. I ta vrata su otvorena i iz njih se presipa svetlost u prelivima izmaglice. Poploane staze svijaju se dole, ka majunom luku naeg proscenijuma; njima se kreu, kao mnogobrojne mrljice, mukarci i ene u fantastinim maskenbalskim kostimima - a kostimi su veinom iz davnih epoha, tako da ja, koji sam samo povrno nauio neto malo istorije od Tekle i majstora Palaemona, jedva ijedan od njih prepoznajem. Meu maskenbalistima se kreu posluitelji, nose posluavnike na kojima je mnotvo pehara i aica za rakiju, uz itave hrpe pateta i mesnih preraevima divnog mirisa. Crna sedita od kadife i ebonovine, delikatna kao cvrci, okrenuta su ka naoj pozornici, ali meu gledaocima ima mnogo onih koji vie vole da stoje, a tokom itave predstave neki dolaze, neki odlaze, to kretanje se ne prekida; mnogi ostanu da uju samo desetak redova teksta. Na drveu pevaju hile, abe koje tu ive; svoju pesmu izvijaju slavuji; navrh bregova hodajue statue lagano prolaze kroz mnotvo poza. Sve uloge u komadu igramo dr Talos, Boldanders, Dorkas, Jolenta i ja.

	                            
 24. DRAMA DOKTORA TALOSA: ESHATOLOGIJA I GENEZA

	Dramatizacija (tvrdio je on) izvesnih delova izgubljene Knjige Novog sunca
	Lica:
	statua
	Gabrijel
	prorok
	din Nod
	generalisimus
	Meija, prvi ovek
	dva demona (maskirana)
	Meijana, prva ena
	inkvizitor
	Jahi
	njegov sadrug
	autarh
	aneoska bia
	kontesa
	Novo sunce
	njena sluavka
	Staro sunce
	dva vojnika
	Mesec

	Pozadina pozornice je u tami. Pojavljuje se GABRIJEL okupan zlatnom svetlou i nosi usku kristalnu trubu.

	GABRIJEL: Pozdrav. Doao sam da postavim scenu za vas - to mi je, najzad, dunost. No je poslednjeg dana i no je uoi prvog dana. Zalo je Staro sunce. Nee se nikad vie Staro sunce na nebu pojaviti. Sutra e se dii Novo sunce, pa emo ga pozdraviti moja braa, sestre i ja. Noas... noas niko ne zna. Svi spavaju.
	Koraci, teki i spori. Ulazi Nod.
	GABRIJEL: O sveznanje! Brani slugu svoga!
	NOD: Njemu li ti slui? Sluimo mu i mi Nefilimi. Neu ti nita naao, dakle, osim ako on kae.
	GABRIJEL: lan si njegovog domainstva? Kako on opti sa tobom?
	NOD: Istinu da kaem, uopte ne opti. Prinuen sam da nagaam ta bi eleo da uinim.
	GABRIJEL: Toga sam se i plaio.
	NOD: Vide li ti Meijinog sina?
	GABRIJEL: Videh li ga? Ma, zvekane jedan veliki, on jo nije ni roen. A ta bi hteo s njim?
	NOD: On treba da doe da stanuje kod mene, u mojoj zemlji istono od ovog vrta. Dau mu jednu od mojih keri za enu.
	GABRIJEL: Doao si u pogreno postanje sveta, prijatelju moj - zakasnio si jedno pedeset miliona godina.
	NOD (klima glavom lagano, ne razume): Nego, ako ga vidi...
	Ulaze MEIJA i MEIJANA, prati ih JAHI. Svi su goli, ali je JAHI ukraena nakitom.
	MEIJA: Kakvo divno mesto! Oduevljavajue! Cvee, vodoskoci, statue - zar nije prelepo?
	MEIJANA (stidljivo): Videla sam pitomog tigra sa onjacima duim od moje ake. Kako da ga nazovemo?
	MEIJA: Kako god on hoe. (Obraa se GABRIJELU.) Ko je vlasnik ovog divnog mesta?
	GABRIJEL: Autarh.
	MEIJA: I on nama doputa da ovde ivimo. Ba lepo od njega.
	GABRIJEL: Pa ne ba. Neko te prati, prijatelju moj. Zna li to?
	MEIJA (ne gledajui): Ima neko i iza tebe.
	GABRIJEL (mae trubom koja je simbol njegove slube): Da, On je iza mene!
	MEIJA: I to ti je ba blizu. Ako misli da duva u tu trubu za pomo, uini to odmah.
	GABRIJEL: E ba domiljato od tebe. Samo, trenutak nije ba sazreo.
	Zlatno svetlo oslabi i zgasne, a GABRIJEL nestane sa pozornice. NOD ostaje nepomian, oslonjen o svoju mougu.
	MEIJANA: Naloiu vatru, a tebi bi bolje bilo da pone sa gradnjom nae kue. Ovde mora biti da esto pada kia - vidi kako je zelena trava.
	MEIJA (razgleda NODA): Pa ovo je samo statua. Nije ni udo to se onaj nije nje uplaio.
	MEIJANA: Ali bi mogla oiveti. ula sam nekad neto o dizanju sinova iz kamena.
	MEIJA: Nekad! Ma ti si upravo sad i roena. Mislim, jue.
	MEIJANA: Jue! Ne pamtim... Ja sam takvo dete, Meija. Ne pamtim uopte ta je bilo pre nego to sam iskoraila na svetlost i videla te kako razgovara sa sunevim zrakom.
	MEIJA: Nije to bio sunev zrak! Bio je... istinu govorei, jo nisam smislio ime za ono to je on bio.
	MEIJANA: Tad se u tebe zaljubih.
	Ulazi AUTARH.
	AUTARH: Ko ste vi?
	MEIJA: E pa kad smo ve kod toga, ko si ti?
	AUTARH: Vlasnik ovog vrta.
	MEIJA se klanja, a MEIJANA ini naklon uz tobonje irenje suknjice u stranu, mada je taj pokret prazan jer nikakve suknjice nema.

	MEIJA: Do maloas razgovarasmo sa jednim od tvojih slugu. Sad, ba, kad pomislim, zapanjen sam koliko je on liio na tvoje Visoanstvo. Osim to je bio... ovaj...
	AUTARH: Mlai?
	MEIJA: Bar po izgledu.
	AUTARH: Pa, to je neizbeno, pretpostavljam. to ne znai da pokuavam sad da izmiljam nekakva opravdanja. Ali bio sam mlad, pa iako bi bilo bolje ograniiti se na ene koje su ti po drutvenom poloaju priblinije, ipak, postoje trenuci - a ti bi to i razumeo, mladi ovee, da si ikad u mom poloaju bio - kad kakva curica ili seljanica, koju moe da pridobije akom srebra ili namotajem kadife, i koja nee zahtevati, u najnezgodnijem trenu, smrt nekog takmaca ili ambasadorsko naimenovanje za svog mua... dakle, kad takva osobiica postaje veoma primamljiva mogunost.
	Dok je AUTARH govorio, JAHI se tiho priunjala MEIJI iza lea. Sad mu stavlja aku na ramena.
	JAHI: Sad vidi da je on, koga si boanstvom smatrao, voljan da doputa, pa i predlae, sve ono to sam ja tebi predloila da radimo. Pre nego to se uzdigne Novo sunce, hajde da nainimo novi poetak.
	AUTARH: Eto divnog stvorenja. Kako je to mogue, dete moje, da vidim blistave pramenove svea odraene u tvojim oima, dok tvoja sestra, eno, jo i sad duva u hladan trud?
	JAHI: Nije mi to sestra!
	AUTARH: Onda, tvoja protivnica. Nego, hodi sa mnom. Dau njima dvoma dozvolu da se tu ulogore, a ti e noas nositi raskonu haljinu, tvojim ustima e proticati obilje vina, a tvoja vitka prilika postae moda za nijansu manje tanana i vitka zbog peenih eva punjenih bademima i zbog ueerenih smokava.
	JAHI: Bei, matori.
	AUTARH: ta? Zna li ti ko sam ja?
	JAHI: Ja jedina ovde i znam ko si. Duh si, i jo manje, stub si pepela vetrom podravan.
	AUTARH: Vidim. Luda je. Prijatelju, ta je htela da uradi?
	MEIJA (Laknulo mu je): Ne osea odbojnost prema njoj? To je dobro s tvoje strane.
	AUTARH: Ni najmanje! to, pa, luda ljubavnica, to bi trebalo da bude izuzetno zanimljivo iskustvo - jedva ekam, veruj mi, a malo ima stvari koje ovek moe da iekuje eljno, kad je video i uradio sve to i ja. Ova ne grize, a? Mislim, ne jako?
	MEIJANA: Grize ona, a u njenim onjacima je otrov.
	JAHI se baca skokom napred i pokuava da je zapara kandama.
	MEIJANA hitro bei sa pozornice, gonjena.
	AUTARH: Poslau moje pikenare da pretrae vrt i nau njih dve.
	MEIJA: Ne brini, vratie se obe uskoro. Videe. A dotle, dotle mi je, zapravo, drago to sam ovako ostao na trenutak nasamo sa tobom. Hteo sam da ti se obratim u vezi sa nekim stvarima.
	AUTARH: Nikome nikakve elje ne ispunjavam posle est - morao sam to pravilo da uvedem da ne bih poludeo. Siguran sam da shvata.
	MEIJA (malo poljuljanog samopouzdanja): To je dobro znati. No, nisam hteo da traim neto, ne stvarno. Nego samo obavetenja, boansku mudrost.
	AUTARH: U tom sluaju, napred. Ali, upozoravam te, postoji cena koju e morati da plati. Reen sam da ta poludela anelka bude moja noas.
	MEIJA (pada na kolena).
	MEIJA: Eto neeg to nikad nisam razumeo. Zato moram ja da ti govorim, kad ti ve zna svaku moju misao? Moje pitanje, prvo, bilo je: znajui da ona pripada onoj sorti koju si ti prognao, zar ne bi trebalo, ipak, da uradim ono to je predloila? Jer ona zna da ja znam, a u mom srcu je sklonost da verujem da ona predlae ispravne postupke mislei da u ih ja odbiti zato to predlozi dolaze od nje.
	AUTARH (govorei u stranu): Vidim, lud je i ovaj, a poto sam obuen u uto, misli da sam boansko bie. (MEIJI) Malice preljube nikad nijednom mukarcu nije kodilo. Osim ako je bila u pitanju preljuba njegove ene.
	MEIJA: Onda bi moja preljuba kodila njoj? Pa...
	Ulaze KONTESA i njena SLUAVKA.
	KONTESA: Moj suvereni gospodaru! ta ovde radite?
	MEIJA: Molim se, keri. Izuj bar cipele, jer si na svetom tlu.
	KONTESA: Vladaoe, ko je ova budalina?
	AUTARH: Neki ludak koga sam zatekao da luta zajedno sa dve ene, jednako lude.
	KONTESA: Onda su oni brojno jai od nas, osim ako je moja sluavka mentalno zdrava.
	SLUAVKA: Vaa otmenosti...
	KONTESA: U ta sumnjam. Jutros mi je spremila purpurno krzno za oko vrata i zeleni dugaak ogrta. Trebalo je, valjda, da izgledam kao bandera ukraena ladoleima.
	MEIJA koji je, dok je KONTESA govorila, nakupljao sve vei gnev, sada je udara i ona pada. Iza njega, neprimeen, AUTARH bei.
	MEIJA: Derite, ne ponaaj se sa omalovaavanjem prema svetinjama, kad sam ja tu, i ne usuuj se da ini nita osim onog to ti kaem.
	SLUAVKA: Ko ste vi, gospodine?
	MEIJA: Roditelj sam ljudskog roda, dete moje. A ti jesi moje dete, ba kao i ova.
	SLUAVKA: Nadam se da ete oprostiti i njoj - i meni. Mi smo ule da ste vi mrtvi.
	MEIJA: Tu se nema ta izvinjavati. Pa, mrtva je veina ljudi, na kraju krajeva. Ja sam, meutim, doao jo jednom, kao to vidi, da dobrodolicu novoj zori poelim.
	NOD (sada govori i kree se, posle svoje duge uutanosti i napokretnosti): Prerano smo doli.
	MEIJA (pokazuje prstom): Din! Din!
	KONTESA: Oh! Solan! Kuneburga!
	SLUAVKA: Ovde sam ja, vaa otmenosti. Libe.
	NOD: Prerano za Novo sunce, treba jo vremena da proe.
	KONTESA (poinje da plae): Novo sunce dolazi! Mi emo se rastopiti kao snovi.
	MEIJA (videi da NOD nema nameru da poini nikakvo nasilje): Kao ravi snovi. Ali to e za vas biti upravo najbolje, a vi to i razumete, zar ne?
	KONTESA (malo se pribrala): Nije mi jasno sledee: kako si mogao ti, koji iznenada izgleda tako mudar, pogreiti i za
	AUTARHA pomisliti da je Vaseljenski um.
	MEIJA: Znam da ste vas dve moje keri u starom postanju. Morate biti, jer ste ljudske ene, a ja u ovom postanju nisam imao nijednu takvu.
	NOD: Njegov sin e uzeti moju ker za enu. To je ast koju je moja porodica malo ime zasluila - mi smo samo skroman narod, sinovi GEE - ali sad emo biti uzvieni. Ja u biti... ta u ja biti, MEIJA? Tvome sinu tast. Moglo bi se desiti, ako ne bude imao nita protiv, da jednog dana moja ena i ja posetimo svoju ker na isti dan kad ti doe njega da vidi. Ne bi nam zabranio, zar ne, da sednemo za sto? Na pod bismo seli, prirodna stvar.
	MEIJA: Sigurno da ne bih. Pas ve tako radi - ili e raditi kad ga budemo videli. (KONTESI) Nije li ti palo na pamet da ja moda znam vie o onome koga Vaseljenskim umom naziva, nego to
	AUTARH zna o sebi? Ne samo tvoj Vaseljenski um nego i mnoge manje sile, oblae nau ljudskost na sebe, kao ogrta, kad god im se ushte, ponekad samo dvoje-troje nas. Mi tako odeveni retko kad shvatimo da, iako sebi na sebe liimo, ipak za druge Demijurg, Paraklit ili avo jesmo.
	KONTESA: To je mudrost koju kasno stekoh, ako moram izbledeti i nestati sa svanuem Novog sunca. Je li prola pono?
	SLUAVKA: Uskoro e, vaa otmenosti.
	KONTESA (prstom pokazuje prema publici): Sav ovaj lepi narod - ta e sa njima biti?
	MEIJA: ta biva sa liem, kada godina njegova mine, pa kad ga vetar ponese?
	KONTESA: Ako...
	MEIJA se okree da posmatra istono nebo kao da bi hteo da vidi prvi znak zore.
	KONTESA: Ako...
	MEIJA: ta ako?
	KONTESA: Ako bi moje telo sadralo deli tvog tela - kapljice tenog tkiva, u mojim bedrima zakljuane...
	MEIJA: Kad bi to bilo, ti bi mogla lutati Urtom jo malo due, izgubljeno bie koje vie nikad ne bi moglo nai put domu svome. Ali ja te u krevet neu. Misli li da si ita vie od lea? Manja si.
	SLUAVKA pada u nesvest.
	KONTESA: Kae da si otac svega ljudskog. Mora biti da je tako, jer za enu si smrt.
	Pozornica se zamrai. Kad se svetlost vrati, MEIJANA i JAHI lee zajedno pod jednim drvetom oskorue. Iza njih, na kosini brega, nalaze se vrata. Jedna JAHINA usna je rascepljena i naduvena, to joj daje izgled kao da je napuila usta. Sa usne joj, na vilicu, curi trag krvi.

	MEIJANA: Koliko bih ja snage imala da nastavim potragu za njim, samo kad bih znala da me ti nee slediti.
	JAHI: Ja se kreem snagom donjeg sveta i pratiu te sve do drugog kraja Urta ako bude potrebno. Ali ako me udari ponovo, ispatae zbog toga.
	MEIJANA die pesnicu, a JAHI se uplaeno izmie.
	MEIJANA: Noge su ti se tresle gore nego meni kad smo odluile da se odmorimo ovde.
	JAHI: Patim vie od tebe. Ali snaga Donjeg sveta je u tome da se izdrava i kad se vie ne moe izdrati - a ba kao to sam mnogo lepa od tebe, tako sam i mnogo nenija.
	MEIJANA: U ovo poslednje smo se uverili, ini mi se.
	JAHI: Upozoravam te ponovo, a treeg upozorenja nee biti. Ako me udari, rizik je tvoj.
	MEIJANA: A ta e ti da uradi? Da prizove Erinusa da me uniti? Ne bojim se ja toga. Ti kad bi to mogla, odavno bi i uinila.
	JAHI: Neto gore. Ako me udari, zavolee to.
	Ulaze PRVI VOJNIK i DRUGI VOJNIK, naoruani kopljima.
	PRVI VOJNIK: Gle ovamo!
	DRUGI VOJNIK (enama) : Dole, dole! Ne ustajte, jer u vas nabosti kao apljan. Sa nama idete.
	MEIJANA: Idemo na akama i kolenima?
	PRVI VOJNIK: Ni rei tvog bezobrazluka!
	On je malo gurne vrhom koplja, ali u tom asu zauje se stenjanje maltene preduboko za sluh. Pozornica vibrira u skladu sa tim zvukom, a zemlja se trese.
	DRUGI VOJNIK: ta to bi?
	PRVI VOJNIK: Ne znam.
	JAHI: Kraj Urta, budalo. Hajde, probodi je kopljem. I tebi je, ionako, kraj.
	DRUGI VOJNIK: Mnogo mi ti zna! Za nas je ovo poetak. Kad je stiglo nareenje da se pretrai vrt, pomenute ste naroito vas dve, a nareenje je da vas dovedemo nazad. Ne bio ja vojnik nego obuar ako za vas ne dobijem deset hrisosa.
	On grabi JAHI, ali u tom asu MEIJANA mugne u mrak. PRVI
	VOJNIK otri za njom.
	DRUGI VOJNIK: A ti se grize, a!
	Udara JAHI drkom koplja. Oni se bore.
	JAHI: Budalo! Pobee ona!
	DRUGI VOJNIK: O tome nek se brine Ivo. Ja svoju zatvorenicu imam, a on je svoju pustio da pobegne, ako je ne uhvati. Hajde, idemo da vidimo hilijarha.
	JAHI: Zar me nee voleti pre nego to odemo sa ovog zgodnog mesta?
	DRUGI VOJNIK: Pa da mi odseku mukost i naguraju mi je u usta? Ne, neu.
	JAHI: Prvo bi morali da pronau tu tvoju mukost.
	DRUGI VOJNIK: ta ree? (Drma je.)
	JAHI: Ti slui Urti, koja se zbog mene nee uznemiravati. Nego, ekaj - pusti me samo na trenutak, pa u ti pokazati divne stvari.
	DRUGI VOJNIK: A ja ih ve vidim, hvala mesecu.
	JAHI: Mogu te uiniti bogatim. Deset hrisosa e tebi biti kao nita. Ali nemam mo, dokle god dri moje telo.
	DRUGI VOJNIK: Ima due noge nego ona druga enska, ali video sam da te ne dre tako dobro. Zapravo, mislim da jedva stoji.
	JAHI: Tano, jedva stojim.
	DRUGI VOJNIK: Drau tvoju ogrlicu - taj lanac izgleda dovoljno jak. Ako je to dovoljno, pokai mi ta moe. Ako nije dovoljno, idemo odmah. Slobodnija od ovog nee biti, dok te ja imam.
	JAHI die obe ake, razmiui na svakoj palac, kaiprst i mali prst. Jedan trenutak vlada tiina, onda se zauje udna, tiha muzika sa trilovanjem. Padaju nene pahulje snega.
	DRUGI VOJNIK: Prestani!
	Dohvati i nadole cimne jednu njenu ruku. Muzika naglo prestane. Nekoliko poslednjih pahuljica sleu se na njegovu glavu.
	DRUGI VOJNIK: To nije bilo zlato.
	JAHI: Pa ipak, video si.
	DRUGI VOJNIK: Ima jedna baba u mom selu koja isto ume da menja vreme. Nije tako brza kao ti, priznau, ali, dobro, mnogo je matorija i slabija.
	JAHI: Ko god da je ona, nije njena starost ni hiljaditi deo od onoga koliko sam ja stara.
	Ulazi STATUA, kree se sporo i kao da je slepa.
	JAHI: Kakva je ono stvar?
	DRUGI VOJNIK: Jedna od tih ivotinjica koje su ocu Inireu miljenice. Ne uje te, a ne moe ni da napravi ma kakav zvuk. Nisam ja ba siguran ni da je to ivo.
	JAHI: Pa ni ja nisam iva, ako emo o tome.
	Dok STATUA prolazi pored nje, JAHI je slobodnom rukom pogladi po obrazu.
	JAHI: Ljubavi... ljubavi...ljubavi. Zar nema pozdrav za mene.
	STATUA: Iiiiiij!
	DRUGI VOJNIK: ta je ovo? Prekini! eno, rekla si da nema mo dok te drim.
	JAHI: Gle mog roba. Moe li se s njim boriti? Hajde - slomi svoje koplje o ta iroka prsa.
	STATUA se sputa na kolena i ljubi JAHINO stopalo.
	DRUGI VOJNIK: Ne, ali mogu da mu pobegnem.
	Nabacuje JAHI sebi na rame i tri. Vrata u bregu se otvaraju. On ulazi i vrata se s treskom zalupe iza njega. STATUA zasipa vrata tekim udarcima, ali ona ne poputaju. On, STATUA, plae, suze mu idu niz lice. Najzad se okree na drugu stranu i poinje da kopa zemlju akama.

	GABRIJEL (izvan pozornice je): Tako slike od kamena i dalje veruju u prole dane i kad je ovek pobegao, a one u pustinji same.
	STATUA nastavlja da kopa, a pozornica se zamrai. Kad se svetla opet upale, AUTARH sedi na svom tronu. Sam je na pozornici, ali obrisi, projektovani na ekrane njemu s obe strane, stvaraju privid da ga okruuju dvorani.
	AUTARH: Sedim ovde kao gospodar sto svetova. A ne vladam ni ovim jednim.
	Izvan pozornice se uje usklaen tresak koraka grupe ljudi koji mariraju. Razlee se uzviknuto nareenje.
	AUTARH: Generalisimuse!
	Ulazi PROROK. Obuen je u kozju kou i nosi tap ija je glava grubo izrezbarena u neki udan simbol.
	PROROK: Znamenja se javilo stotinu. Kod Inkususa tele je roeno bez glave, ali sa ustima na kolenima. ena poznate pristojnosti sanjala je da je zatrudnela sa psom, protekle noi je pljusak zvezda itei pao na juni led, a predskazivai budunosti se zemljom razmilee.
	AUTARH: A ta si mi pa ti, ako ne jedan od njih.
	PROROK: Video ih je autarh lino.
	AUTARH: Arhivar moj koji je istoriju ovog mesta izuio ponajbolje ree meni jednom prilikom da je vie od sto proroka ubijeno ovde: kamenovanjem, spaljivanjem, ili su bacani da ih razdiru zveri, ili su u vodi udavljeni. Neki su ak, kao gamad, bivali za naa vrata ekserima prikucani. E, ja bih sad hteo da saznam neto o dolasku Novog sunca, to se predskazuje ve toliko dugo. Kako e se to zbiti? I ta znai? Progovaraj, inae dadosmo starome arhivisti razlog da udari jo jednu recku tamo, a bledi meseev cvet emo nauiti da se penje uz tu tapinu.
	PROROK: Nade nema da vas zadovoljim, ali pokuau.
	AUTARH: Ne zna?
	PROROK: Znam. Ali znam da ste vi praktian ovek, zainteresovan za poslove samo ove Vaseljene, ovek koji retko kad digne pogled iznad zvezda.
	AUTARH: Evo ve tri decenije se ponosim time.
	PROROK: Pa ipak, ak i vi morate znati da rak prodire srce Starog sunca. U sredditu njegovome materija pada sama u sebe, kao da je tu neka jama koja nema dna, a koja je svojim vrhom odasvud okruena.
	AUTARH: Odavno mi moji astronomi to rekoe.
	PROROK: Pomisli na jabuku koja je iz jezgra poela da trune. Spolja je jo lepa, sve dok se najzad ne zarui u odvratnu masu.
	AUTARH: Svaki mukarac koji je uao u drugu polovinu svog ivotnog veka, a jo zadrao snagu, razmiljao je o tom vou.
	PROROK: Toliko, dakle, o suncu starome. Ali tumor njegov? ta o njemu znamo, osim da oduzima Urti toplotu, svetlost, pa i ivot najzad?

	Izvan pozornice se uju zvuci borbe. Krik bola, zatim tresak kao da je neka velika vaza oborena sa postolja.
	AUTARH: Sa uzrokom te guve brzo emo se upoznati, pogaau. Nastavi.
	PROROK: Znamo da je taj rak neto mnogo vie, jer to je diskontinuitet u naoj Vaseljeni, procep u njenom tkivu, te stoga nije vezan nijednim zakonom nama poznatim. Nita iz njega ne dolazi - sve ue, nita ne pobegne. A ipak se iz njega moe ma ta pojaviti, jer jedino on od svih stvari nama poznatih nije rob sopstvene prirode.
	Ulazi NOD, okrvavljen, guran kopljima koja su drana izvan pozornice.
	AUTARH: Kakva je ovo grdoba?
	PROROK: Pravi dokaz onoga to sam rekao o predznacima. U buduim vremenima, to se govori odavno, smrt Starog sunca e unititi Urtu. Ali iz njegovog groba e se uzdii udovita i jedan novi narod i Novo sunce. Stara Urta e se rascvetati kao kad leptir izbije iz svoje suve ljuske, a nova Urta e nositi ime Uas.
	AUTARH: A ipak e biti zbrisano sve to mi poznajemo? Ova drevna kua u kojoj stojimo? Ti? Ja?
	NOD: Ja mudrosti nemam. Ali uo sam jednog mudraca - koji e uskoro, putem braka, postati lan moje rodbine - koji je rekao, ne davno, da je to sve dobro. Mi smo samo snovi, a snovi nemaju sopstveni ivot. Vidite, ranjen sam. (Prua ruku.) Kad zaraste ova moja rana, onda je vie nee biti. Zar bi trebalo da ona svojim krvavim usnama kae da joj je ao to e zarasti? Ja samo pokuavam da objasnim ta je neko drugi rekao, ali smatram da je to mislio.
	Duboka zvonjava zvona izvan pozornice.
	AUTARH: ta je to? Ti, proricatelju, idi vidi ko je naredio tu lupnjavu i zato. Izlazi PROROK.
	NOD: Siguran sam da su vaa zvona poela u znak dobrodolice Novom suncu. I ja sam radi toga doao. Obiaj je na kad nam doe cenjeni gost da urlamo, da se busamo u prsa, da udaramo jako po zemlji i po stablima drvea svuda unaokolo, i to sa radou, i da podiemo najvee stene koje moemo i bacamo ih niz klisurine sve njemu u ast. To u ja ovog jutra raditi ako me oslobodi, a sigurna sam da e mi se Urta sama u tome pridruiti. Planine e same skakati u more kad se danas digne Novo sunce.
	AUTARH: A odakle si doao? To mi kai i oslobaam te.
	NOD: Pa, naravno, iz moje zemlje, koja je istono od Raja.
	AUTARH: A ona je gde?
	NOD pokazuje prstom ka istoku.
	AUTARH: A gde je Raj? U istom pravcu?
	NOD: Pa, ovo je Raj - mi se nalazimo u Raju, ili, bar, ispod njega.
	Ulazi GENERALISIMUS, domarira do prestola i salutira.
	GENERALISIMUS: Autare, pretraili smo celo zemljite iznad ove Kue apsoluta, kao to zapovediste. Kontesa Karina je naena, pa je, poto njene povrede nisu bile ozbiljne, otpraena do svojih odaja. Nali smo i diva koga vidite pred sobom i onu nakinurenu enu koju ste opisali, kao i dvojicu trgovaca.
	AUTARH: A ostalo dvoje, onaj gola i njegova supruga?
	GENERALISIMUS: Ni traga im nema.
	AUTARH: Pretragu ponoviti, ovaj put gledati dobro.
	GENERALISIMUS (salutira): Kako moj autarh eli.
	AUTARH: A tu sa nakitom aljite meni.
	NOD kree da napusti pozornicu, ali ga zaustave vrhovi kopalja. GENERALISIMUS potee pitolj.
	NOD: Pa zar nisam slobodan da odem?
	GENERALISIMUS: Nikako!
	NOD (AUTARHU): Rekao sam vam gde lei moja zemlja. Odmah istono odavde.
	GENERALISIMUS: Seljake lai. Znam ja tu oblast dobro.
	AUTARH (umoran): Rekao je istinu onako kako je njemu poznata. Moda jedinu postojeu.
	NOD: Onda sam slobodan da krenem.
	AUTARH: Mislim da e onaj iji si dolazak ti doao da pozdravi stii svakako, bio ti slobodan ili ne. A ipak, ima izgleda - a takvim stvarima se, u svakom sluaju, ne moe dozvoliti da tumaraju kud hoe. Ne, nisi na slobodi niti e ikad vie biti.
	NOD izjuri sa pozornice, juri ga GENERALISIMUS. Pucnji, vriskovi, lomljava. Prilike oko AUTARHA izblede i nestanu. Usred opte guve ponovo zalupaju zvona. Ulazi NOD sa laserskom opekotinom du jednog obraza. AUTARH die svoj skiptar i udari ga; svaki udarac izaziva po jednu eksploziju i kiu varnica. NOD zgrabi AUTARHA i sprema se da tresne njime o pozornicu, meutim ulaze dva DEMONA maskirana u trgovce, obaraju NODA i vraaju AUTARHA na presto.
	AUTARH: Hvala vam. Biete bogato nagraeni. Ve sam izgubio nadu da e me moji straari spasti, a vidim i da sam bio u pravu. Mogu li zapitati ko ste?
	PRVI DEMON: Tvoja straa je mrtva. Gigant je njihove lobanje porazbijao o tvoje zidove i polomio njihove kime preko svog kolena.
	DRUGI DEMON: Mi smo samo dvojica trgovaca. Pokupili su nas tvoji soldati.
	AUTARH: Kamo sree da su oni trgovci, a da na mesto njih imam takve vojnike kao to ste vas dvojica! A ipak, izgledom ste tako sitni da ne bih pomislio da imate ak ni uobiajenu snagu.
	PRVI DEMON (klanja se): Nau snagu nadahnjuje gospodar kome sluimo.
	DRUGI DEMON: udie se kako to da smo mi - dvojica obinih trgovaca robljem - naeni da lutamo po tvom zemljitu nou. injenica je da smo doli da te upozorimo. Naa putovanja odvela su nas, sasvim nedavno, u severne dungle, a tamo smo, u jednom hramu starijem od oveka, u svetilitu koje je bujnim rastinjem toliko obraslo da je izgledalo kao jedva ita vie od lisnate humke, razgovarali sa jednim pravim amanom koji je predskazao veliku opasnost po tvoje kraljevstvo.

	PRVI DEMON: Sa tim vestima pohitasmo ovamo da te upozorimo dok ne bude prekasno i stigosmo u sam treptaj poslednjeg aska.
	AUTARH: ta moram uiniti?
	DRUGI DEMON: Ovaj svet, tebi i nama toliko mio, ve je toliko puta bio poteran oko sunca, da se tkanje i potka njegovog prostora ve raspadaju na niti, raspliu i spadaju kao prah i nejake dlaice sa tkakog razboja vremena.
	PRVI DEMON: I sami kontinenti su kao naminkane babetine, rumene se, ali odavno nemaju ni lepote ni plodnosti. Stie Novo sunce...
	AUTARH: Znam!
	PRVI DEMON: ...pa e oni, dejstvom njegovim, potonuti u more kao provaljeni brodovi.
	DRUGI DEMON: A iz mora e izroniti kontinenti novi - svetlucavi od zlata, srebra, gvoa i bakra. Sa dijamantima, rubinima i tirkizima, a bie i preobilje najplodnijeg zemljita, jer je ono tako dugo spirano u more, gde se taloilo milion milenijuma.
	PRVI DEMON: Da bi te zemlje naseljene bile, priprema se nova rasa. Ljudski rod tebi poznat bie odgurnut u stranu, ba kao to trava, koja je tako dugo i uspeno ivela na ravnici, poputa pred zasekom pluga, te oslobaa prostor za penicu.
	DRUGI DEMON: Ali ta ako bi neko spalio seme? ta onda? Onaj visoki ovek i ona sitna ena koje si sreo ne tako davno jesu takvo seme. Postojala je nada da bi to seme moglo biti otrovano na njivi, ali ona koja je bila poslata da to obavi, zalutala je meu mrtvu travu i isprevrtane gromade zemlje, pa izgubila seme iz vida i najzad je, zbog nekoliko sitnih maioniarskih trikova, predata tvom inkvizitoru na strogo ispitivanje. Pa ipak, seme bi jo moglo biti spaljeno.
	AUTARH: Misao koju pominje ve je prola kroz moj um.
	PRVI I DRUGI DEMON (uglas): Naravno!
	AUTARH: Ali da li bi smrt to dvoje stvarno zaustavila dolazak Novog sunca?
	PRVI DEMON: Ne. A da li bi ti to eleo? I te nove zemlje bie opet tvoje.
	Zastori poinju da zrae svetlou. Na njima se, kao na ekranima, pojavljuju poumljeni bregovi i tornjeviti gradovi.
	AUTARH se okree da to gleda. Nastaje pauza. Onda on izvlai komunikator iz svoje odede.
	AUTARH: Neka Novo sunce nikad ne ugleda ta mi ovde radimo... Brodovi! Zaspite sve iznad nas plamenom dok ne bude sve saeeno.
	Dvojica DEMONA iezavaju, a NOD se die u sedei poloaj. Gradovi i brda nestaju, ekrani sad pokazuju sliku AUTARHA, umnoenu mnogo puta. Pozornica se zamrauje. Kad se svetla ponovo upale, INKVIZITOR sedi za jednim visokim radnim stolom na sredini pozornice. Njegov SADRUG, obuen kao muitelj i maskiran, stoji pokraj radnog stola. Sa obe strane su razni instrumenti za muenje.
	INKVIZITOR: Dovedite tu enu za koju rekoste da je vetica, Brate.

	SADRUG: Napolju eka vojvotkinja, a poto je ona od uzviene krvi i poto je naem suverenu jedna od najomiljenijih, molim te da primi prvo nju.
	Ulazi KONTESA.
	KONTESA: ula sam ta je reeno, pa poto ni pomisliti ne mogu da bi ti, Inkvizitore, ostao gluv pred jednom takvom molbom, odluila sam da budem dovoljno drska da uem odmah. Smatra li, zbog toga, da sam drska?
	INKVIZITOR: Reima se poigrava. Ali, da, priznau da smatram.
	KONTESA: Onda pogreno misli. Od kako sam se zadevojila, evo ve osam godina stanujem u ovoj Kui apsoluta. Kad je prvi put krv potekla iz mojih bedara i kad me je majka ovde dovela, upozorila me je da nikad ne idem blizu ovog tvog stanita gde je procurila krv mnogih, i to bez ikakve veze sa menama meseca nepouzdanog. Nikad i ne dooh do danas, a i danas, evo, drhtei.
	INKVIZITOR: Ovde, ko je dobar, nema ta da se plai. Nego, ipak, mislim da si bila drska, jer to iz tvog sopstvenog svedoenja proistie.
	KONTESA: A jesam li dobra? Jesi li ti? Da li je on? Moj ispovednik bi mi kazao da nisam. ta veli tvoj ispovednik tebi, ako nije i on u strahu? A da li je ovaj tvoj sadrug bolji ovek od tebe?
	SADRUG: To ja ne bih eleo da budem.
	KONTESA: Ne, drska nisam - a ni bezbedna ovde, to mi je jasno. Strah me je doterao u ove sumorne odaje. Rekli su ti o onom golom oveku koji me je udario. Je li uhvaen?
	INKVIZITOR: Nije pred mene izveden.
	KONTESA: Pre jedva jedne smene vremena neki vojnici su me nali kako jeim u bati gde se moja sluavka trudila da mi pomogne. Poto sam se plaila da budem u mraku napolju, odnesoe me do mog stana kroz jednu galeriju koja se zove Ulica vazduha. Zna li je?
	INKVIZITOR: I te kako.
	KONTESA: Onda takoe zna da se nad nju, celom njenom duinom, nadnose prozori, tako da sve odaje i hodnici koji izlaze na tu ulicu imaju i koristi od nje. Dok smo prolazili, videla sam u jednom prozoru priliku mukarca, visokog, istih udova, plea irokih, a struka uskog.

	INKVIZITOR: Ima takvih mnogo.
	KONTESA: Pomislila sam to i ja. Ali malo docnije ista prilika se pojavila na jo jednom prozoru - i na jo jednom iza tog. Onda sam zamolila vojnike koji su me nosili da pucaju na tu priliku. Mislili su da sam luda i nisu hteli, ali grupa koju su poslali da uhvati tog oveka vratila se praznih aka. I dalje me je gledao kroz prozor i kao da se njihao.
	INKVIZITOR: I ti veruje da je taj ovek koga si videla onaj isti koji te je udario?
	KONTESA: Jo gore od toga. Pribojavam se da nije isti nego da samo slii. Sem toga, onaj bi se ljubazno ponaao prema meni, sigurna sam, samo da sam njegovo ludilo prihvatila s uvaavanjem. Ne, u ovoj udnoj noi, kad se mi, koji smo zimom ubijene stabljike starog izniknua oveka, nalazimo tako izmeani sa sledeegodinjim semenom, ja se plaim da je on neto vie, nama nepoznato.
	INKVIZITOR: Moglo bi to da bude, ali ovde ga nee nai, a ni oveka koji te je udario. (Svom SADRUGU.) Uvedi veticu, Brate.
	SADRUG: Ma, sve su one vetice - samo su neke malo gore od drugih.

	Izlazi i vraa se vodei MEIJANU na lancu.
	INKVIZITOR: Tvrdi se protiv tebe da si tako zaarala sedmoricu vojnika naeg vladara autarha da su svoju zakletvu pogazili i oruje okrenuli protiv svojih drugova i oficira. (Ustaje i pali jednu veliku sveu koja stoji na jednoj strani njegovog radnog stola.) Sada od tebe najsveanije zahtevam da prizna ovaj greh, a ako jesi tako sagreila, da nam kae koja ti je sila pomogla da uspe, kao i imena onih koji su te nauili da tu silu priziva.
	MEIJANA: Ti vojnici su samo videli da ja nemam nikakve zle namere, pa su se uplaili za mene. Ja...
	SADRUG: Tiina!
	INKVIZITOR: Nikakva panja se ne obraa na izjave optuenog ako nisu date pod mukama. Pripremie te moj sadrug.
	SADRUG grabi MEIJANU i kaievima je vezuje u jednoj od naprava.
	KONTESA: Poto je ovom svetu ostalo tako malo vremena, ja svoje vreme neu traiti da ovo posmatram. Jesi li prijateljica onog golog oveka u vrtu? Potraiu ga, pa u mu rei ta se desilo sa tobom.
	MEIJANA: O, uini to, svakako! Nadam se da e doi pre nego to bude prekasno.
	KONTESA: A ja se nadam da e se on odluiti da uzme mene umesto tebe. Nesumnjivo su obe te nade jednako neostvarive, pa emo nas dve uskoro biti sestre u oaju.
	Izie KONTESA.
	INKVIZTOR: Odoh i ja da popriam sa onima koji su nju spasli. Pripremi subjekta, jer vraam se brzo.
	SADRUG: Ima jo jedna, Inkvizitore. Zloini slini, samo je, moda, njena potencija manja.
	INKVIZITOR: to mi ne ree? Mogao sam obema da dam uputstva odjednom. Hajde, uvedi je.
	SADRUG izlazi i vraa se vodei JAHI. INKVIZITOR pretura po hartijama na svom stolu.
	INKVIZITOR: Tvrdi se protivu tebe da si tako zaarala sedmoricu vojnika naega vladara autarha, da su svoju zakletvu pogazili i svoje oruje okrenuli protiv svojih drugova i oficira. Sada od tebe najsveanije zahtevam da prizna ovaj greh, a ako jesi tako sagreila, da nam kae koja ti je sila pomogla da uspe, kao i imena onih koji su te nauili da tu silu priziva.
	JAHI (ponosito): Uradih sve to za ta me optuuje i jo vie nego to zna. Sila je to koju se ne usuujem da imenujem, da se ne bi ova tapacirana pacovska rupa razletela u parampare. Ko me je nauio? A ko ui dete da zove oca svoga?
	SADRUG: Mama?
	INKVIZITOR: Ne bih ja to znao. Pripremi je. Vraam se uskoro.
	Izlazi INKVIZITOR.
	MEIJANA: Borili su se i za tebe? Ba alosno da su toliki morali da izginu!
	SADRUG (zakljuava JAHI u jedan aparat sa druge strane stola): On je proitao tvoj papir jo jednom. Ukazau mu na tu greku - al' diplomatski, to moe biti sigurna - im se vrati.
	JAHI: A ti si zaarala te vojnike? Onda zaaraj i ovog glupandera, pa nas oslobodi.
	MEIJANA: Nemam pojanje za tu mo, a, uostalom, ja sam uspela samo sedmoricu, od pedesetorice, da zaaram.
	Ulazi NOD, vezan, goni ga PRVI VOJNIK vrhom koplja.
	SADRUG: ta je ovo?
	PRVI VOJNIK: Eto, zatvorenik kakvog jo nikad nisi imao. Ubio je sto ljudi kao to bismo mi pobili tenad. Ima li ti okove dovoljno velike za njega?
	SADRUG: Morau da zakaim nekoliko pari jedne za druge, ali snai u se nekako.
	NOD: Nisam ja ovek, ja sam manje i vie - od gline sam roen, od Majke Gee, ija miljenad su zveri. Ako ti vlada ljudima, onda mene pustiti mora.
	JAHI: A ni nas dve nismo ljudi. Putaj i nas!
	PRVI VOJNIK (smeje se): Dabome, nego ste ene. To vidimo. Ni asak nismo sumnjali.
	MEIJANA: Ona nije ena. Ne dozvolite da vas vara.
	SADRUG (zaklapa i poslednji u nizu okova oko NODA): Nee nas prevariti. Vreme za varanja je prolo, verujte mi.
	PRVI VOJNIK: Ti e malo i da se zabavi, a, im ja odem.
	Posee rukom ka JAHI, koja frke kao maka. PRVI VOJNIK: Ti ne bi mogao da bude dobar drug, a, pa da za neko vreme okrene lea?
	SADRUG (sprema se da mui MEIJANU): Da sam ja dobar drug u tom smislu, vrlo skoro bih se naao izlomljen na sopstvenom toku. Nego, ekni ti ovde jo dok se vrati moj gospodar, Inkvizitor, pa da vidi kako e da legne pored ove, kao to i eli.
	PRVI VOJNIK okleva, onda shvata ta je reeno i hita napolje.
	NOD: Ta ena e postati majka mog zeta. Ne ini joj nita naao. Upinje se da raskine lance.
	JAHI (priguuje zevanje): Cele noi ostadoh budna, i sad, mada je duh voljan kao i uvek, ovo telo trai odmor. Zar ne moe da pouri sa njom i pree na mene?
	SADRUG (ne gleda je): Ovde odmaranja nema.
	JAHI: Je l'? Pa, ovo ne podsea ba onoliko na moj dom koliko bih oekivala.
	JAHI ponovo zevne i kako pomera aku da pokrije usta, okov joj spadne.
	MEIJANA: Nju mora da dri - zar ne razume? Poto ona od zemlje nijednim delom nije, onda ni gvoe nema vlast nad njom.
	SADRUG (gleda jo i sad samo MEIJANU, koju mui): Ima ta nju dri, ne boj se ti.
	MEIJANA: Dive! Moe li se osloboditi? Od toga zavisi sudbina sveta!
	NOD se napree ali ne uspeva da pokida svoje okove.
	JAHI (etajuim korakom izlazi iz okova): Mogu! Odgovor dajem ja, jer u svetu stvarnosti ja sam daleko vea nego iko od vas. (Ide oko radnog stola, naginje se SADRUGU preko ramena.) Ala je ovo zanimljivo! Primitivno, ali zanimljivo.
	SADRUG se okree i blene u nju, a ona bei, smejui se. On trapavo tri za njom. Trenutak kasnije pokunjen se vraa.
	SADRUG (zadihano): Otperjala.
	NOD: Jeste. Slobodna.
	MEIJANA: Slobodna da juri Meiju i sve pokvari kao i proli put.
	SADRUG: Vi ne uviate ta ovo znai. Moj gospodar se uskoro vraa, ja sam mrtav ovek.
	NOD: Mrtav je svet. To ti je ona kazala.
	MEIJANA: Muitelju, ima jo jednu priliku - sluaj me. Mora osloboditi i diva.
	SADRUG: Pa da me on ubije i pusti tebe. Razmotriu taj predlog. Bie, bar, brza smrt.
	MEIJANA: On mrzi Jahi. Iako nije pametan, poznaje njene naine postupanja, a vrlo je jak. tavie, mogu ti rei jednu zakletvu koju on nee pogaziti nikada. Daj mu klju za njegove okove, onda stani uz mene i dri ma pod mojim grlom. Nateraj ga da se zakune da e nai Jahi, da e je vratiti ovamo i opet vezati sebe.
	SADRUG okleva.
	MEIJANA: Nema ta izgubiti. Tvoj gospodar ak i ne zna da ovde treba da se nalazi nekakav div. Ali ako nje nema, kad se on vrati...
	SADRUG: Postupiu tako!
	(Skida jedan klju sa prstena koji mu je zakaen za opasa.)
	NOD: Kunem se nadom da u pomou braka biti sroen sa porodicom oveka, pa da i mi dinovi moemo da se nazivamo sinovima oca, da u tu sukubuskinju uhvatiti za tebe i ovamo natrag je dovesti i drati je tako da ona vie nee pobei i da u vezati sebe isto kao to sam vezan sad.
	SADRUG: Je l' to ta zakletva?
	MEIJANA: Jeste!
	SADRUG dobacuje klju NODU, onda potee svoj ma i dri ga u spremnosti da posee MEIJANU.
	SADRUG: A moe li on nju da nae?
	MEIJANA: Mora da je nae!
	NOD (otkljuava sebe): Uhvatiu je. To telo poputa kao to je i sama rekla. Moe ga ona silom goniti daleko, ali nikad nee nauiti da se ne moe sve reiti tako da silom goni. (Izlazi.)
	SADRUG: Sa tobom moram da nastavim. Nadam se da shvata...
	SADRUG mui MEIJANU, koja vriti.
	SADRUG (tiho, za sebe): Al' je lepa! to je ne sretoh... kad je neto bolje mogla da bude...
	Pozornica se zamrauje; uju se JAHINI beei koraci. Posle nekog vremena pri slaboj svetlosti vidi se kako NOD u skokovima odmie kroz hodnike Kue apsoluta. Iza njega su slike urni, umetnikih slika i nametaja koje se kreu, po emu vidimo da se on kree napred. JAHI ulazi na levu stranu pozornice, a DRUGI DEMON hoda neposredno iza nje, istovremeno i u korak.
	JAHI: Gde je mogao da ode? Vrtovi su spaljeni do umura. Ti od tela ima samo privid - zar ne moe da se pretvori u sovu i da mi ga pronae?
	DRUGI DEMON (iz podsmeha hui kao sova): Huuuu?
	JAHI: Meija! ekaj samo dok otac uje kako si postupio prema meni i izdao sve nae napore.
	DRUGI DEMON: Od tebe da uje? Ti si ta koja je Meiju napustila jer te je ona ena primamila. ta e mu rei? "ena me dovede u iskuenje?" Mi smo se toga otresli tako davno da to vie niko i ne pamti osim tebe i mene, a sad si pokvarila tu la ostvarujui je.
	JAHI (okree se kao da e nasrnuti na njega): Ti mali, gadni mrkave! Grebuckalo po prozorima!
	DRUGI DEMON (odskae unazad): A sad si prognana u zemlju Noda, istono od Raja.
	NODOVI koraci uju se izvan pozornice. JAHI se sakriva iza jedne klepsidre, a DRUGI DEMON izvlai koplje i staje pored klepsidre drei se kao vojnik. Ulazi NOD.
	NOD: Od kada ti stoji tu?
	DRUGI DEMON (salutira): Od kad god elite, gospodine.
	NOD: Kakve su vesti?
	DRUGI DEMON: Stigle su sve vesti koje elite, sire. Din visok kao crkveni toranj pobio je prestolnu strau, a autarh - ne zna se gde je. Vrtove smo pretraivali toliko puta, da bi, da smo samo nosili balegu umesto kopalja, bele rade bile ve velike kao kiobrani. Patkama pada odea, a diu se nade - a i repa napreduje. Sutra bi trebalo biti vreme lepo, toplo i sunano...
	(baca znaajan pogled ka klepsidri) a jednu golu enu su videli kako jurca kroz dvorane.
	NOD: Kakva je ovo stvar?
	DRUGI DEMON: Vodeni asovnik, sire. Vidite, ovako: poto znate koliko je sati, vi po tome moete da odredite koliko je vode ovde proteklo.
	NOD (razgleda klepsidru): Nieg slinog nema u mojoj zemlji. Je l' se ove lutkice miu pomou vode?
	DRUGI DEMON: Ne ona velika lutka, gospodine.
	JAHI se dala u bekstvo preko pozornice, goni je NOD, ali pre nego to on sasvim nestane iz gledalakog vidokruga, ona se baci kroz njegove noge i vrati na pozornicu. On je otrao u pravoj liniji dalje, to njoj daje vremena da se sakrije u jedan koveg. U meuvremenu DRUGI DEMON je nestao.
	NOD (opet ulazi): O-hoj! Stani! (Juri do suprotne strane pozornice i vraa se.) Moja greka! Moja greka! Tamo u vrtu - prola mi je blizu jedanput. Mogao sam pruiti ruku i zgnjeiti je kao maku - crva - mia - zmiju. (Okree se gledaocima.) Ne smejte mi se! Mogao bih ja i sve vas da pobijem! Celu tu otrovanu rasu vau! Ej, da mi je, da zaspem ove doline vaim belim kostima! Ali propao sam, propao! A Meijani, koja je u mene imala poverenja, spasa nema!
	NOD udara po klepsidri; bronzane tepsije i voda lete preko cele pozornice.
	NOD: Kakva korist od ovog dara govora osim to mogu samog sebe da proklinjem. Dobra majko sviju zveri, oduzmi mi taj dar. Hou da budem kao to sam bio i da viem bez ijedne rei meu bregovima. Razum pokazuje da razum moe samo bol donositi - koliko je mudrije zaboraviti i biti opet srean!
	NOD sedne na onu krinju u kojoj se krije JAHI i zariva lice u ake. Svetla slabe, a ta se krinja poinje kriti i raspadati pod njegovom teinom. Kad se svetla ponovo upale, scena opet prikazuje INKVIZITOROVU sobu. MEIJANA je poloena na sto za rastezanje. SADRUG okree toak. Ona vriti.
	SADRUG: A od ovog sad ti je bolje, a? Rekao sam ti da e biti. Osim toga, ovaj toak obezbeuje da komije znaju da smo tu. Ne bi verovala koliko ima praznih soba i koliko je sinekura. Ovde majstor i ja jo obavljamo svoj posao. Mi jo ovo radimo i zato KOMONVELT stoji. A mi elimo da oni to znaju.
	Ulazi AUTARH. Odeda mu je iscepana i okrvavljena.
	AUTARH: Koje je ovo mesto? Seda na pod, dri se rukama za glavu, tako da je njegova poza slina malopreanjoj NODOVOJ.
	SADRUG: Koje je mesto? Pa, Odaja milosra, magare jedan. Je li mogue da neko ue ovde, a ne zna gde je?
	AUTARH: Toliko su me lovili po ovoj mojoj kui noas da bih mogao biti ma gde. Donesi mi neko vino - ili vodu, ako ovde nema vino - i zamandali vrata.
	SADRUG: Imamo klaret, ono lako crveno, al' to sami putamo, a vino nemamo. A vrata teko da bih mogao zamandaliti jer oekujem da mi se gazda vrati.
	AUTARH (energinije): Uradi kao to ti rekoh.
	SADRUG (vrlo mekano): Pijan si prijatelju. Ispadaj napolje.
	AUTARH: Ja sam - al' ta to mari? Kraj je tu. Nisam ovek ni bolji ni gori nego ti.
	NODOVI teki koraci uju se izdaleka.
	SADRUG: Omanuo - znam da je omanuo!
	MEIJANA: Uspeo je! Ne bi se on tako brzo vratio da je praznih ruku. Svet jo moe biti spasen!
	AUTARH: ta ti to znai?
	Ulazi NOD. Ono ludilo, za koje se molio, obuzelo ga je, ali on ipak vue JAHI za sobom. SADRUG hita napred sa okovima.
	MEIJANA: Neko mora da je dri, inae e ona pobei kao i pre.
	SADRUG obmotava lance oko NODA i uz kljocanje zatvara brave, onda lancem tako vezuje jadnu NODOVU ruku preko tela, da NOD dri JAHI. Taj stisak NOD i pojaava.
	SADRUG: Pa ovaj e nju ubiti! Putaj, ej, budalo! SADRUG je iz toka vadi onu polugu pomou koje je potezao da se toak okree dok je muio MEIJANU i sad njome udara NODA. NOD urlie, pokuava da ga zgrabi i isputa onesveenu JAHI, koja klizi na pod. SADRUG je hvata za nogu i vue do mesta gde sedi AUTARH.
	SADRUG: Posluie, eto, i ti.
	Potee AUTARHA da ovaj ustane, zatim ga hitro vezuje tako da je AUTARHOVA jedna aka stisnuta oko JAHINOG anog zgloba. Zatim se vraa da nastavi muenje MEIJANE. Iza njega, neprimeen, NOD poinje da se oslobaa lanaca.

	                            
 25. NAPAD NA HIERODULE

	Iako smo bili pod vedrim nebom, dakle u prostoru gde se zvuci lako izgube u ogromnosti okolne praznine, uo sam zveket Boldandersovih okova sa kojima se on, tobo, borio. uo sam i izvesne razgovore u publici - jedan o drami (u njoj su uoena izvesna znaenja koja ja do tada nisam ni slutio, niti su, rekao bih, ta znaenja bila doktoru Talosu namera) i drugi o nekom sudskom sluaju, (jedan govornik, sa razvuenim naglaskom aristokrate, izraavao je svoje vrsto uverenje da e autarh presuditi pogreno). Obrnuo sam jo malo ekrk sprave za muenje, pri emu je zaporna poluga upala, sa prijatnim zvekom, izmeu zubaca, ne dozvoljavajui im da se vie vrate nazad. Dok sam to radio, odvaio sam se da bacim jedan pogled postrance na one koji su nas gledali. Ne vie od deset stolica bilo je u upotrebi, ali su visoke prilike stajale sa obe strane i iza prostora sa stolicama. Bilo je tu nekoliko ena u dvorskim haljinama koje su veoma liile na haljine to sam svojevremeno video u Kui azura: izrezi veoma niski, a suknje pune, ali esto raseene, ili olakane umetnutim ipkanim panelima. Frizure su im bile jednostavne, ali ukraene cveem, draguljima, ili blistavim svetleim larvama.
	inilo se da glavninu publike sainjavaju mukarci; novi su stizali iz asa u as. Mnogi su bili visoki kao Vodalus, ili vii. Stajali su omotani svojim ogrtaima, kao da im je na blagom prolenom vazduhu veoma hlano. eiri "petasosi" u starogrkom stilu, niski u sredini, a sa izrazito irokim obodom, bacali su im senke na lica.
	Boldandersovi lanci popadae uz gromki tresak, a Dorkas vrisnu: to je bio taj signal meni da je on slobodan. Okrenuo sam se ka njemu, onda sam se zgurio, izmakao i iupao iz najblieg draa buktinju da ga odbijem njome. Posustala je zato to je ulje u njenoj inijici maltene uguilo plamen, a onda je prasnula novim ivotom kad je vatra zahvatila sumpor i mineralne soli koje je dr Talos nalepio oko njenog ruba.
	Div je glumio ludilo kao to je njegova rola i zahtevala. Oi su mu bile dobrim delom zaklonjene grubom kosom, ali su bletale takvim divljim besom da sam ih ipak jasno video. Usta su mu visila, otvorena, videli su se pouteli zubi, curila je pljuvaka. Ruke dvaput due od mojih grabile su ka meni.
	Ono to me je uplailo - a bio sam uplaen, priznajem, i celim srcem sam eleo da imam u akama Terminus Est, a ne tu gvozdenu baklju - bilo je neto to bih jedino mogao nazvati odsustvom bilo kakvog izraza na njegovom licu. To neto je bilo tu, kao ona crna voda koju ponekad nazremo kako se kree ispod leda zamrznute reke. Boldanders je u ovom delu svoje uloge nalazio uasnu radost; suoen tako s njim, shvatio sam prvi put da on toliko ne glumi ludilo na pozornici, koliko glumi zdravorazumnost i tupu poniznost izvan pozornice. Zapitao sam se tada do koje mere je Boldanders uticao i na pisanje drame, mada je mogue da je, jednostavno, dr Talos bolje razumeo svog pacijenta (sigurno ga je bolje razumeo) nego ja.
	Naravno da plan nije bio da poplaimo autarhove dvorane onako kao prost narod. Boldanders je imao da mi otme buktinju, da odglumi da mi lomi kimu i - kraj scene. Ali on nije tako postupio. Da li ga je glumljeno ludilo zahvatilo stvarno, ili se zaista naljutio na nau sve brojniju publiku, ne mogu rei. Moda su oba ta objanjenja tana.
	Bilo kako bilo, on otre buktinju od mene i ustremi se na njih, mlatarajui tako da je zapaljeno ulje stalo da se rasprskava na sve strane kao plameni pljusak. Moj ma, onaj kojim sam nedavno pretio Dorkasinoj glavi, leao mi je blizu stopala i ja se nagonski sagoh da ga uzmem. A dok sam stigao i da se opet uspravim, Boldanders je ve bio u sredini gledalita. Buktinja mu se bila ugasila, ali je on njome vitlao kao buzdovanom.
	Neko je ispalio pitolj. Hitac je zapalio Boldandersov kostim, ali mu je, izgleda, promaio telo. Nekoliko uzvienih je poteglo maeve, a jedan je - nisam mogao videti ko - posedovao ono najree od svih oruja - san. Taj san se kretao kao fenianski dim, ali mnogo bre, pa se za tren oka obavi oko dina. inilo se, tada, da Boldanders stoji obavijen svim onim stvarima koje su u prolosti bile i mnogim koje nikad nisu bile; iz njegovog boka iznikla je i izrasla sedokosa ena, ribarski brod mu je plovio iznad glave, hladan vetar je leprao plamenovima koji su ga okruili kao venci.
	Ipak te prikaze za koje se tvrdi da vojsku dovode u oamueno i bespomono stanje, tako da su vojnici svojoj armiji samo na teretu, na Boldandersa kao da nisu delovale. Koraao je i dalje napred, a buktinja je razmrskavala sve prepreke na njegovom putu.
	Onda sam, u poslednjem trenutku svoga posmatranja (jer brzo sam uspostavio dovoljno samokontrole da ponem beati od te lude bitke) video kako nekoliko prilika odbacuje ne samo svoje ogrtae nego, reklo bi se, i svoja lica. Ispod tih lica, koja su sada, odbaena, izgledala kao da su od neke materije podjednako nesutastvene kao to je tkivo notula, nalazile su se udovinosti za koje do tada nisam ni mislio da mogu postojati i iveti: usta u vidu kruga sa iglastim zubima po celome obimu; oi takve da je svako sastavljeno od hiljadu manjih oiju nalik na zbijene krljuti iarke; vilice nalik na kovaka kleta. Te su stvari ostale u mome seanju kao i sve drugo to ostaje i ja sam opet zurio u njih, pokatkad, u tamnim smenama noi. Onda mi bude veoma drago, kad se najzad prenem i okrenem lice ka neem drugom, ka zvezdama ili ka oblacima koji su natopljeni meseinom, to sam mogao videti samo one stvorove koji su bili najblie svetlosti nae pozornice.
	Ve rekoh - pobegao sam. Ali taj kratak zastoj tokom koga sam uzeo Terminus Est i stajao gledajui Boldandersov ludi napad mogao je vrlo skupo da me kota. Jer, kad sam se okrenuo da povedem Dorkas u bezbednost, nje tamo nije bilo.
	Potrah tada, ne toliko da bih utekao od Boldandersove razgoropaenosti, od kakogena u gledalitu, ili od autarhovih pretorijanaca (za koje sam mislio da e sigurno uskoro stii), nego pre u elji da stignem Dorkas. Tragajui za njom i uzvikujui njeno ime pooh, ali nita ne naoh, nita osim umaraka, vodoskoka i naglih grotla u tom beskrajnom vrtu; najzad zaduvan i sa bolom u nogama usporih do hoda.
	Ja ne mogu na papir preneti svu onu gorinu koju sam osetio. Imati Dorkas, a onda je tako brzo izgubiti - inilo mi se da to neu moi da podnesem. ene veruju - ili se bar esto pretvaraju da veruju - da sva naa nenost prema njima izvire iz telesne elje; da ih mi volimo onda kada izvesno vreme nismo uivali u njima, a odbacujemo ih kad smo zasieni, ili, da se tanije izrazim, iscrpljeni. Nema istine u toj pomisli, mada se moe udesiti da izgleda da ima. Kad smo kruti od elje, skloni smo da glumimo veliku nenost samo da bismo svojoj elji udovoljili; ali istina je da ni u jednom drugom trenutku nisu tako veliki izgledi da prema eni postupamo grubo, a tako mali da prema njoj iskusimo ikakvo duboko oseanje osim jednog. Dok sam tim unoenim batama lutao, nisam oseao nikakvu fiziku potrebu za Dorkasom (mada u njoj nisam uivao jo od kada smo spavali u tvravi dimarha blizu Sangvinarnog polja) zato to sam u nenufarskom amcu izlio svoju mukost nekoliko puta sa Jolentom; a ipak, da sam tada naao Dorkas, zasuo bih njeno lice poljupcima. A prema Jolenti, koja mi se ranije nije osobito dopadala, tek sam poeo da oseam izvesnu naklonost.
	Ni Dorkas ni Jolenta se ne pojavie, niti videh vojnike u urnom primicanju, ak ni gozbenike koje smo doli da zabavimo. Stekao sam utisak da je zabava bila prireena samo u nekom odreenom delu ovih vrtova, a da sam ja otiao daleko od tog dela. ak ni danas ne znam sigurno dokle se protee Kua apsoluta. Postoje mape, ali nepotpune i protivurene. Nikakve mape Druge kue ne postoje, a ak mi i otac Inire kae da je mnoge njene tajne pozaboravljao odavno. Lutajui njenim uzanim hodnicima, bele vukove nisam video, ali jesam naiao na stepenita koja vode do kupole ispod reke i do okruglih zaboravljenih poklopaca koji ti, kad ih otvori, daju pristup u nedirnutu umu. (Neki od takvih izlaza oznaeni su, iznad tla, uspravnim mermernim ploama koje su napola obrasle zelenilom, ali neki nisu obeleeni.) Kada sam takve poklopce zatvarao iza sebe i vraao se, sa aljenjem, u vetaki vazduh jo proet mirisima rastinja i truljenja, pitao sam se, esto, ne vodi li neki od prolaza i do Citadele. Stari Ultan je jednom nagovestio da se deo njegovih magacina sa knjigama protee ak do Kue apsoluta. ta je to nego nain da se kae da Kua apsoluta dopire do njegovih magacina sa knjigama? Postoje delovi Druge kue koji i te kako lie na one slepe hodnike po kojima sam Triskelea traio; moda to i jesu isti hodnici, a ako jesu, onda sam tada bio u veoj opasnosti nego to sam znao.
	Bez obzira na to da li se ova moja razmiljanja zasnivaju na injenicama ili ne, ja tada, u toj noi o kojoj piem, nisam pojma imao o takvim stvarima. U svojoj bezazlenosti zamiljao sam da je granice Kue apsoluta, koje se proteu i kroz prostor i kroz vreme toliko mnogo dalje nego to bi neobaveteni i naslutili, mogue strogo odrediti; takoe sam zamiljao da se tim granicama bliim, ili da u im se ubrzo primai, ili da sam ih ve preao. I tako hodah no celu, usmeravajui svoj kurs po zvezdama ka severu. U hodu sam pregledao itav svoj ivot, ba na onaj nain koji sam esto, ekajui na san, nastojao da izbegnem. Opet smo Drote, Rohe i ja plivali po onoj lepljivo vlanoj cisterni ispod Dvorca sa zvonom; opet sam zamenila Dozefininu lutkicu-patuljka - ukradenom abom; opet sam pruio ruku da uhvatim drku sekire koja bi ubila velikoga Vodalusa i tako spasla jednu Teklu, jo neuhapenu; opet sam video grimiznu traku kako sporo izvire ispod Teklinih vrata, i Malrubiusa kako se nadnosi nada mnom, i Jonasa kako iezava u beskonanost izmeu dimenzija. Opet sam se igrao oblucima u dvoritu pokraj sruenog dela tvravskog zida, opet sam vrdala izmeu kopita onih gardista-konjanika koji su u slubi moga oca.
	I kad sam poslednju balustradu video, i jo dugo potom, plaio sam se vojnika autarhovih; ali posle izvesnog vremena, poto nisam video ni daleku patrolu, zakljuih da su dostojni prezira i da je njihova nedelotvornost deo onog opteg rasula koje sam u Komonveltu toliko puta zapazio. Sa mojom pomoi ili bez nje, utisak je bio moj, sigurno e Vodalus takve spetljance unutiti - ma, moe i sad odmah, samo ako se odlui da udari.
	A ipak, onaj hermafrodit u utoj odedi, onaj koji je znao Vodalusovu lozinku i prihvatio poruku kao da ju je oekivao, bio je, sasvim sigurno, autarh, gospodar tih vojnika i, zapravo, gospodar celokupnog Komonvelta, u onoj meri u kojoj Komonvelt uopte priznaje ikakvog gospodara. Tekla ga je viala esto; te Tekline uspomene sad su bile i moje i taj ovek je bio autarh. Zbog ega Vodalus, ako je ve pobedio, ostaje u skrivenosti? Nije li Vodalus, moda, samo autarhov pion? (A ako je tako, onda zato Vodalus o autarhu govori kao o slugi?) Pokuavao sam sebe da ubedim da je sve ono to se odigralo u toj sobi-slici, i u drugim delovima Druge kue, bilo samo san; ali znao sam da nije, a ni ocilo vie nije bilo kod mene.
	Razmiljanja o Vodalusu podsetila su me na Kandu, za koju je autarh lino zatraio da je vratim monakom redu svetenica zvanih Pelerinke. Izvukao sam je. Sada je Kandino svetlo bilo blago, nije sevalo kao u peini ljudi-majmuna niti se tupo arilo kao kad smo je Jonas i ja razgledali u predsoblju. Iako mi je sad leala na dlanu, liila mi je ponajvie na veliko jezero plave vode, istije od one u cisterni, mnogo istije od ola, jezero u koje bih mogao zaroniti... mada bih, zaranjajui, na neki neshvatljivi nain upravo iz ranjao, iao gore. Bilo je to u isti mah i umirujue i uznemirujue, pa sam unuo Kandu opet u saru izme i nastavio peaenje.
	Zora me je nala na uskoj stazi koja se krivudavo provlaila kroz umu raskoniju, u svojoj trulei, ak i od one koja poinje od gradskog Zida Nesusa. Oni prohladni svodovi od paprati koje sam tamo video ovde nisu postojali, ali su se zato puzavice mesnatih prstiju vrsto drale za velika stabla mahagonija i reintri drrvea, kao hetere, pretvarajui svoje dugake udove u oblake ploveeg zelenila i oputajui bogate zavese prozvezdane cveem. Ptice meni nepoznate dozivale su se u visini, a jednom me je jedan majmun, koji je, samo da mu ake nisu onako izgledale, mogao biti i kakav sasueni crvenobradi dedica u krznu, uhodio sa jedne raklje visoke poput tornja. Kad vie nisam mogao da hodam, naao sam jedno suvo, dobro zaklonjeno mesto izmeu korenja debelog poput stubova i umotao se u ogrta.
	esto sam u ivotu morao da lovim san kao da je to najneuhvatljivija od svih himera, pola od predanja, a pola od vazduha. A sad me je san zaskoio. Tek to sam sklopio oi, naao sam se opet suoen sa pomahnitalim kolosom. Sad sam drao i Terminus Est, ali mi je on izgledao kao tapi, nita vie. Nismo stajali na bini, nego na uzanoj kamenoj ogradi, negde visoko. S jedne strane su plamtele buktinje neke vojske. S druge strane se pruala okomita litica okonana jezerom, koje i jeste i nije bilo ono azurno jezero Kande. Boldanders je uzdigao svoju stranu buktinju, a ja sam se nekako pretvorio u onu priliku malog deteta koju sam video pod morem. Oseao sam da one dinovske ene ne mogu biti daleko. Onda se topuz sruio.
	Popodne u punoj svetlosti je bilo, a karavan mrava boje vatre odmicao je preko mojih prsa. Sledee dve-tri smene vremena peaio sam meu bledim liem te plemenite, ali na propast osuene ume, a onda nabasao na jednu iru stazu i kroz jo jednu smenu (tad su se senke ve poele izduivati) zastao, onjuio vazduh i utvrdio da je miris koji sam malo pre toga osetio uistinu miris dima. Ve me uveliko morila glad, pa sam pohitao napred.

	                            
 26. RASTANAK

	Na mestu gde se ta staza ukrtala sa drugom etvoro ljudi je sedelo na zemlji oko vatrice. Prvo sam prepoznao Jolentu - njena aura lepote inila je da taj proplanak lii na raj. Gotovo istog trenutka Dorkas je prepoznala mene i dotrala da me poljubi, a ja sam na trenutak video lice dr Talosa, slino lisijem preko masivnog Boldandersovog ramena.
	Taj din, koga je trebalo smesta da prepoznam, bio je izmenjen maltene do neprepoznatljivosti. Glava, umotana prljavim zavojima; lea gola, bez onog njegovog veitog crnog, vreastog, kratkog kaputa, ali zato izmazana nekom lepljivom masnoom koja je liila na glinu i mirisala na ustajalu vodu.
	"Dobar susret, dobar susret", doviknu dr Talos. "Svi smo se pitali kud si se denuo." Boldanders pokaza, vrlo malim naginjanjem glave, da je Dorkas zapravo bila ta koja je postavljala takva pitanja, a to sam, rekao bih, mogao i bez takvog nagovetaja pogoditi.
	"Pobegao", rekoh. "Kao i Dorkas, znate. udim se da vas ostale nisu pobili."
	"Vrlo maleno je falilo", priznade doktor, klimajui glavom.
	Jolenta slegnu ramenima, postiui da taj jednostavni gest izgleda kao prelepa ceremonija. "Pobegla sam i ja." Obema akama je poduhvatila svoje ogromne dojke. "Ali mislim da tranju nisam sasvim primerena, a? Nego, naletim ja u mraku na jednog uzvienoga. On mi je rekao da neu morati dalje da beim, da e me on uzeti u zatitu. Meutim, dou neke spahije - volela bih da te njihove ivotinje budu upregnute u moju koiju jednoga dana, bile su vrlo fine - a sa njima neki visoki zvaninik, i to od one sorte koja za ene nita ne mari. Ponadam se ja da u biti izvedena pred autarha - ije pore sijaju jae nego i same zvezde - kao to se u drami zamalo deava. Ali oni su naterali mog uzvienog da ode i onda hajde nazad u teatar, gde su bili on", gestom je pokazala ka Boldandorsu, "i doktor. Doktor je mazao melem po njemu, a vojnici su reili da nas poubijaju, mada sam videla da ne bi stvarno eleli da ubiju mene. Onda nas ipak pustie i evo nas."
	Doktor Talos je dodao: "Dorkas smo nali u zoru. Tanije, nala je ona nas i od tada mi putujemo polako prema planinama. Polako, jer je Boldanders, iako bolestan, ipak jedini od nas koji ima snagu da nosi na prtljag, a postoje neki delovi prtljaga koje moramo zadrati, bez obzira na to to smo mnoge druge delove odbacili."
	Rekoh da sam iznenaem saznanjem da je Boldanders samo bolestan, jer sam do tada bio sasvim siguran da je mrtav.
	"Zaustavio ga je doktor Talos", ree Dorkas. "Zar ne, doktore? Tako je i uhvaen. udo jedno kako ne ubie obojicu."
	"A ipak, kao to vidite", ree doktor Talos sa osmehom, "hodamo jo meu ivima. Iako smo se u radu malice i pohabali, bogatstvo jesmo stekli. Pokai Severijanu nae pare, Boldanderse."
	Div se bolno pomae i izvue jednu nabreklu kesu od tavljene koe. Pogledavi doktora kao da trai dodatna uputstva, odreio je kanape i sasuo u svoju aketinu pljusak novoiskovanih hrisosa.
	Dr Talos uze jedan novi i die ga u sunani zrak. "ta misli, koliko dugo bi ovek iz jednog od ribarskih sela oko jezera Diuturne gradio zidove, za ovo?"
	Rekoh: "Bar godinu dana, pretpostavio bih."
	"Dve! I to svakoga dana, zimi i leti, po kii i suncu, ako mu dajemo malo po malo u vidu bakrenjaka, to i hoemo. Uzeemo pedeset takvih da nam pomognu da obnovimo svoju kuu. ekaj samo dok je vidi!"

	Boldanders je svojim tekim glasom dodao: "Ako budu hteli da rade."
	Crvenokosi doktor se munjevito okrenuo ka njemu. "Radie! Neto sam i ja nauio od onog proli put, dozvoli da ti to kaem!"
	Umeah se. "Pretpostavljam da je deo para moj i da deo pripada ovim enama - zar ne?"
	Doktor Talos se opustio. "A, da. Zaboravio sam. ene su za svoja uea ve dobile. Polovina od ovoga je tvoja. Pa, najzad, da nije tebe bilo, ne bismo nita ni dobili." Zagrabio je novie iz dinovog dlana i poeo da zida dve hrpice na tlu.
	Pomislio sam da on to govori u smislu da sam ja doprineo uspenom izvoenju predstave, ako je ono bilo uspeno. Ali Dorkas je, izgleda, osetila da iza doktorovog odavanja priznanja meni lei i neto vie, pa je zapitala: "Zato to kae, doktore?"
	Lisije lice se osmehnulo. "Severijan ima prijatelje na visokim mestima. Priznajem da sam to ve neko vreme slutio - pomisao da jedan muitelj tek tako skitnii po drumovima bila je ak i Boldandersu malice neverovatna, a kad je re o gutanju neverovatnih tvrdnji, moje grlo je, bojim se, sasvim usko. "
	"Ja, ako i imam takve prijatelje", rekoh, "ne znam da ih imam."
	Sad su dve hrpe bile jednake visine i doktor gurnu jednu prema meni, a drugu nazad ka dinu. "U prvi mah, kad sam te naao u krevetu sa Boldandersom, pomislio sam da si nam moda poslat kao opomena da moju dramu ne izvodimo - ona je, u po neemu, kao to si mogao zapaziti, bar prividno nastrojena kritiki prema autarhiji."
	"Samo malo", protepa Jolenta ironino.
	"Ali, zaista, slati jednog muitelja iz Citadele samo da bi se poplaila dvojica lutajuih glumaca, bilo bi apsurdno preterivanje. Onda sam shvatio da mi, samim tim to pravimo pozorite, omoguujemo da se ti sakrije. Malo ko bi posumnjao da e se jedan autarhov sluga umeati u takvo preduzee. Dopisao sam ulogu Sadruga samo da te bolje sakrijen, naime, da bi ta tvoja odora imala razlog postojanja."
	"O ovome ja ne znam nita", rekoh.
	"Dobro, de. Ne elim ja da te prisiljavam da kri svoje zakletve. Ali, dok smo nametali pozorite jue, jedan visokopoloajni sluga Kue apsoluta - agamit, ini mi se, a ti bespolni su uvek blizu uha vlasti - doao je i zapitao da li je naa trupa ona u kojoj ti glumi i da li si sa nama. Ti i Jolenta ste se bili odvojili, ali ja sam odgovorio potvrdno. Onda je pitao koliko uee ima u naoj zaradi, a kad sam mu rekao, on mi je saoptio da ima uputstva da nam plati odmah za predstavu koja e uvee biti. A to se veoma sreno pokazalo, poto se ovaj veliki zvekan ustremio na publiku."
	Bio je to jedan od vrlo malog broja primera kad sam primetio da Boldandersa vreaju podrugivanja njegovog lekara. Okrenuo je svoje veliko telo, iako je to za njega oito bilo vrlo bolno, na takav nain da je sad gledao na drugu stranu, a ne ka nama.
	Dorkas mi je svojevremeno rekla da sam, spavajui pod atorom dr Talosa, spavao sam. Sad osetih da i div ima to oseanje, naime, oseanje da je na ovom proplanku sam, mada su tu jo i neke sitne ivotinje, njegovi kuni ljubimci, ali, koji ve poinju da ga zamaraju.
	"On je za svoju naglost platio", rekoh. "Izgleda gadno opeen."
	Doktor klimnu glavom. "Ma, imao je sree Boldanders, zapravo. Hijeroduli su umanjili snagu svojih zraka i nastojali da ga odbiju, a ne ubiju. On sad ivi zahvaljujui njihovoj trpeljivosti i regenerisae se."
	Dorkas promrmlja: "Misli, zaleie se? Verujem da hoe. Oseam prema njemu vie saaljenja nego to mogu reima kazati."
	"Neno je tvoje srce. Moda i previe neno. Ali Boldanders jo i sad raste, a deca koja rastu imaju veliku mo oporavljanja."
	"Jo raste?" upitah. "Pa, kosa mu je delom seda."
	Doktor se nasmeja. "Onda, recimo, raste broj njegovih godina. Ali, sada, prijatelji dragi", ree i poe otresati prainu sa pantalona, "sada smo dospeli, kao to neki pesnik zgodno ree, do mesta gde ljude razdvajaju njihova odredita. Mi smo ovde stali, Severijane, ne samo zato to smo se umorili nego zato to je ova taka raskrsnica od koje se staza prema Traksu, kojom ide ti, i staza prema jezeru Diuturni i zemlji naoj razilaze. Nije mi se htelo da proem ovu taku, poslednju na kojoj je bilo nade da u te videti, a da ne podelim nau zaradu poteno - ali sad je to obavljeno. Ako se bude dogodilo da opet stupi u vezu saa svojim dobroiniteljima u Kui apsoluta, hoe li potvrditi da se prema tebi postupilo ispravno?"
	Hrpa hrisosa jo je leala na zemlji ispred mene. "Ovde ima sto puta vie nego to sam se nadao da u zaraditi", rekoh. "Da. Svakako." Pokupio sam novac i stavio ga u torbicu na opasau.
	Dorkas i Jolenta razmenie poglede, a onda Dorkas ree: "Ja u u Traks, gde Severijan ide, ako Severijan ide tamo."
	Jolenta podie aku ka doktoru, oigledno oekujui da e joj ovaj pomoi da ustane.
	"Boldanders i ja putovaemo sami", ree on, "i to peke celu no. Mnogo ete nam nedostajati svi vi, ali dolo nam je vreme rastanka. Dorkas, dete moje, oduevljen sam to e ti imati zatitnika." (Jolentina aka se u meuvremenu nala na njegovoj butini. "Hajmo, Boldanderse, krenuti se mora."
	Din se trapavo digao na noge; nije jaukao, ali sam jasno video koliko pati. Zavoji su mu bili mokri od meavine znoja i krvi. Znao sam ta moram uiniti, pa rekoh: "Boldanders i ja moramo neto nasamo da popriamo. Da li bih mogao zamoliti vas ostale da se odmaknete jedno sto koraka?"
	ene krenue da me posluaju: Dorkas jednim puteljkom, a Jolenta (kojoj je Dorkas pomogla da ustane) drugim; ali dr Talos se ni makao nije sve dok nisam ponovio svoj zahtev da poe.
	"Ti bi da i ja odem? Beskorisno, sasvim beskorisno. Boldanders e mi sve ispriati, sve to mu kae, im opet budemo zajedno. Jolenta! Doi ovamo, draga."
	"Ona je pola na moj zahtev, traio sam to od nje kao i od tebe."
	"Da, ali pogrenom stazom je pola, a ja to ne mogu dozvoliti. Jolenta!"
	"Doktore, samo elim da pomognem tvom prijatelju - ili tvom robu, ili ta god ti je on."
	Sasvim neoekivano, Boldandersov duboki glas se zau ispod tog vrtloga zavoja. "Ja sam njegov gospodar."
	"Tano tako", ree doktor, pa podie gomilu hrisosa koju je ranije bio gurnuo ka Boldandersu i izrui je u dinov dep na pantalaonama.
	Jolenta se hramljui vratila do nas, a niz njeno divno lice lile su suze. "Doktore, zar ne mogu sa vama?"
	"Naravno da ne moe", ree on hladno kao da je neko dete zatrailo jo jednu kriku torte. Jolenta mu se srui pred noge.
	Digoh pogled ka dinu. "Boldanderse, ja ti mogu pomoi. Nedavno je jedan moj prijatelj opeen koliko i ti sad i ja sam mu pomogao. Ali neu to da uradim dok doktor Talos i Jolenta gledaju. Hoe li poi sa mnom, ne mnogo daleko, i to natrag, stazom ka Kui apsoluta?"
	Polagano, dinova glava odmahnu levo-desno.
	"Zna on koje sredstvo za ublaavanje bola ti nudi", ree doktor Talos, smejui se. "I on ga je mnogima dao, ali odve voli da ivi."
	"ivot i nudim - ne smrt."
	"A je l'?" Doktor izvi jednu obrvu. "Gde ti je taj prijatelj?"
	Din je dohvatio ruke svojih dvotokastih kola. "Boldanderse", rekoh, "zna li ko je bio Pomiritelj?"
	"To je bilo davno", odgovori Boldanders. "Nevano je." Poao je drugim, ne Dorkasinim putem. Dr Talos krenu nekoliko koraka za njim, ali i Jolenta se drala za njega i Talos stade.
	"Severijane, ako je suditi prema onome to si mi priao, ti si ve mnogo zatvorenika uvao. Ako bi ti Boldanders dao jo jedan hrisos, da li bi ti drao ovu spodobu dok mi dobro ne odmaknemo?"
	Bilo mi je muka od pomisli na dinov bol i moj neuspeh; ali uspeh da izgovorim rei: "Kao lan gilde, porudbine mogu primati iskljuivo od zakonito vaspostavljene vlasti."
	"Onda emo je nas dvojica ubiti im zamaknemo iz tvog vidika."
	"To je stvar izmeu vas i nje", rekoh i pooh za Dorkas.
	Tek to sam je sustigao, zausmo Jolentin vrisak. Dorkas je stala i jae me stisnula za ruku, te zapitala kakvi su to zvuci. Ispriah joj doktorovu pretnju.
	"I pustio si je?"
	"Nisam mislio da on to ozbiljno preti."
	Tek to sam to dorekao, okrenusmo se i poosmo nazad. Posle desetak naih koraka, krike je zamenila tiina tako duboka da se moglo uti ukanje jednog umirueg lista. Hitali smo, ali dok do raskrsnice stigosmo, ja sam ve bio siguran da smo zakasnili, pa sam, ako treba istinu rei, urio samo zato to sam znao da bi se Dorkas razoarala u mene ako ne pourim.
	Pogreno sam zakljuio da je Jolenta mrtva. Obilazei jedan zavijutak staze, videsmo je kako tri ka nama, ali kolena sastavljenih kao da joj obilate butine smetaju, a ruku prekrtenih preko dojki da ne landaraju. Velianstvena crvenozlatna kosa padala joj je preko oiju, a njena tanka koulja od organce bejae u dronjke iseena. Pala je u nesvest im ju je Dorkas prihvatila u zagrljaj. "Tukli je, avoli", ree Dorkas.
	"Maloas smo se plaili da e je ubiti." Osmotrio sam modrice na leima te lepe ene. "Mislim da su ovo tragovi doktorovog tapa. Srea je njena to nije Boldandersa nahukao na nju."
	"Ali ta mi sad moemo?"
	"Moemo da pokuamo sa ovim." Izvadio sam Kandu iz sare svoje izme i pokazao joj je. "Pamti li ta smo nali u mojoj jahakoj torbici? Ono za ta si rekla da nije pravi dragi kamen? Bila je to ova stvar; izgleda da pomae povreenim ljudima, ponekad. Hteo sam na Boldandersu da je primenim, ali me nije pustio."
	Podigao sam Kandu iznad Jolentine glave, a onda stao da prelazim preko modrica na njenim leima, ali Kanda nije zasijala nita jae niti se primeivalo da je Jolenti ita bolje. "Ne dejstvuje", rekoh. "Morau da je nosim."
	"Prebaci je preko ramena, inae e je drati tano tamo gde je najgore povreena."
	Dorkas je ponela Terminus Est, a ja ponesoh Jolentu na nain kako mi je Dorkas predloila. Naoh da je teka maltene kao mukarac. Dugo smo tako gazili ispod bledozelenog lisnatog svoda, dok najzad Jolenta ne otvori oi. Ali ni tad nije mogla da hoda niti da stoji bez podrke, pa ak ni da prstima zaelja unazad tu svoju izuzetnu kosu, da bolje vidimo suzama izmrljani oval njenog lica.
	"Doktor ne puta da idem s njim", ree ona.
	Dorkas klimnu glavom. "Izgleda da ne puta." Takvim tonom mogla je govoriti i nekome daleko mlaem od sebe.
	"Biu unitena."
	Zapitah je zato tako govori, ali ona samo odmahnu glavom. Uskoro ree: "Mogu li s tobom, Severijane? Para nemam uopte. Boldanders je uzeo sve ono to mi je doktor dao." Bacila je jedan kosi pogled ka Dorkas. "I ona ima para - dobila je vie nego ja. Dobila je isto koliko je doktor dao tebi."
	"Zna on to", ree Dorkas. "Zna, takoe, da je sav moj novac, ako ga eli, njegov."
	Promenih temu. "Moda bi trebalo da obe znate da ja, mogue je, ipak neu poi u Traks, ili bar ne pravo u Traks. Ne, ako mogu prvo otkriti gde je Pelerinski red."
	Jolenta me je pogledala kao da sam poludeo. "ula sam da one lutaju po celom svetu. Sem toga, one primaju samo ene."
	"Neu ja da im se pridruim, samo hou da ih naem. Prema poslednjim vestima koje sam uo, krenule su ka severu. Ali ako saznam gde su, morau tamo - pa makar to znailo i povratak na jug."
	"Ja idem gde i ti", objavi Dorkas. "Ne u Traks."
	"A ja nigde", uzdahnu Jolenta.
	im vie nismo morali da pridravamo Jolentu, Dorkas i ja smo donekle odmakli u odnosu na nju. Hodali smo tako, neko vreme, onda sam se okrenuo da je pogledam. Nije vie plakala, ali jedva da sam mogao prepoznati onu lepoticu koja je nekada pratila doktora Talosa. Nekada je drala glavu dignutu ponosito, ak nadmeno. Plea je drala zabaena unazad, a njene velianstvene oi nekad su sjale kao smaragdi. A sad: pogurena, umorna, gleda u tlo.
	"O emu si to priao sa doktorom i dinom?" upita me Dorkas u hodu.
	"Pa ve sam ti rekao", rekoh.
	"Jedna od tvojih reenica bila je tako glasna da sam ula. A glasila je: 'Zna li ko je bio Pomiritelj?' Ali nije mi bilo jasno da li to pita zato to ne zna, ili samo da bi utvrdio da li oni znaju."
	"Znam vrlo malo - zapravo nita. Viao sam slike koje navodno predstavljaju njega, ali one se meusobno toliko razlikuju da teko da bi to mogao biti isti ovek."
	"Postoje predanja."
	"Veina onih koje sam ja uo zvue vrlo glupo. Kamo sree da je Jonas ovde; on bi se pobrinuo o Jolenti, a znao bi i o Pomiritelju. Jonas, to je bio onaj ovek koga smo sreli na Saalnici, onaj koji je jahao kobilu meriipu. Jedno vreme mi je bio dobar prijatelj."
	"A gde je sad?"
	"To je i doktor Talos hteo da zna. Ne znam gde je i ne elim o tome da govorim. Ako eli da priamo, kai mi neto o Pomiritelju."
	Znam da je moj utisak, sledeeg trenutka steen, bio glup, ali, im sam to ime pomenuo, uinilo mi se da se umska tiina spustila na mene kao teret. Jo je uzdisao neki vetri meu najviim granama, ali to je zvualo kao uzdah sa bolesnike postelje; bledozelena boja tog lia, koje je bilo za svetlou izgladnelo, nagovetavala je ubelelost na licima dece koja ve dugo trpe glad.
	"O njemu niko ne zna mnogo", poe Dorkas, "a ja verovatno manje nego ti. ak ne pamtim ni kako sam saznala to to znam. Ali neki ljudi priaju da je bio jedva neto vie od deaka. Neki vele da uopte nije bio ljudsko bie - ali ni kakogen, nego misao, za nas opipljiva misao, neke ogromne inteligencije kojoj naa stvarnost predstavlja ono isto to prodavcima igraaka predstavljaju papirna pozorita. Prie kau da je Pomiritelj jednom prilikom uhvatio neku umiruu enu za ruku, a drugom rukom dohvatio zvezdu i da je od tog asa imao mo da pomiruje Vaseljenu sa ljudskou i ljudskost sa Vaseljenom, okonavajui taj stari raskol. Umeo je i da nestane, a onda da se opet pojavi kad su ve svi poverovali da je mrtav - neki put ak i posle sopstvenog pogreba. Pred ljudima se pojavljivao moda i u obliku ivotinje koja govori ljudskim jezikom, a pred nekom pobonom enom se pojavio u obliku rue."
	Setio sam se svoga dobijanja maske. "Verovatno pred svetom Katarinom prilikom njenog pogubljenja."
	"Postoje i neka mrana predanja."
	"Ispriaj mi neko."
	"Plaila su me", ree Dorkas. "Evo, ve ih se i ne seam. Ima li pomena o Pomiritelju u toj smeoj knjiici koju nosi?"
	Izvukao sam je, video da ima, ali sam je i vratio u torbicu, jer u hodu nisam mogao udobno itati; reio sam da taj odlomak proitam kad se budemo ulogorili, a to je moralo biti uskoro.

	                            
 27. KA TRAKSU

	Peaili smo kroz posustalu umu tom stazom sve dok je dnevno svetlo potrajalo; jednu smenu posle smraivanja naili smo na obalu neke reke manje i bre od ola. Odatle smo, pri meseini, mogli videti iroka polja eerne trske kako se talasaju na nonom vetru. Jolenta je ve neko vreme jecala od iscrpljenosti, pa se Dorkas i ja saglasismo da stanemo. Poto ja nikad ne bih rizikovao da istananu otricu Terminus Esta upropastim na masivnim granama umskog drvea, za paljenje vatre nismo imali u umi mnogo grae; mrtve grane na koje smo nailazili bile su gotovo vlane i suneraste od truljenja. Ali sada, izlaskom na obalu reke, naiosmo na obilje izuvijanih, a pod dejstvom vremenskih prilika i izmenjenih, tapova: bili su tvrdi, laki i suvi.
	Nalomili smo gomilu tih tapova pre nego to mi je palo na um da nemam ime da ukreem vatru zato to sam ocilo ostavio kod autarha, koji je takoe morao biti, u to sam vrsto verovao, onaj "slubenik na visokom poloaju" koji je ruke doktora Talosa napunio hrisosima. Ali je Dorkas u svom skromnom prtljagu imala i kremen, i kresilo, i trud, pa smo se uskoro, uz snano razbuktalu vatru, osetili mnogo udobnije. Jolenta se plaila divljih zveri, iako sam ja ulagao dosta truda da joj objasnim da vojska, po svemu sudei, ne bi dopustila da ma koje opasno stvorenje ivi u umi koja se granii sa vrtovima Kue apsoluta. Jolente radi, spremili smo i tri debela tapa, zapaljena samo s jednoga kraja, sa namerom da ih, ako zatreba, zgrabimo i njima zaplaimo ta stvorenje kojih se Jolenta bojala.
	Nije dola nikakva divlja ivotinja, a naa vatra je rasterala i komarce; leali smo na leima i gledali kako se iskre penju u vazduh. Na daleko veoj visini prolazile su svetlosti leteih amaca: ispunjavale su nebo, na trenutak ili dva, avetinjskom lanom zorom - to su se ministri i generali autarhovi vraali u Kuu apostola ili su kretali u rat. Dorkas i ja smo se pozabavili nagaanjem ta bi oni mogli pomisliti ako bi - samo na trenutak, dok ih amac ne odnese munjevito dalje - pogledali dole i videli nau skerletnu zvezdu; zakljuismo da e oni biti u istom onolikom neznanju u vezi sa nama koliko i mi u vezi sa njima, pitae se ko bismo mi mogli biti, kuda smo krenuli i zato. Dorkas je otpevala jednu pesmu za mene, pesmu o devojci koja, u prolee, luta umarkom, usamljena zato to vie nisu tu njeni prijatelji od prole godine, opali listovi.
	Jolenta je leala izmeu nae vatre i vode, valjda zato to se tu oseala bezbednijom. Dorkas i ja smo bili sa suprotne strane plamena, ne samo zato to smo eleli da se sklonimo Jolenti sa vidika koliko god je to mogue, nego i zato to je Dorkas, kako sama ree, oseala nelagodnost pred izgledom i zvukom te hladne, tamne vode koja je klizila pored nas. "Kao neki crv", rekla je. "Kao velika zmija boje ebonosa, koja nije gladna sad, ali koja zna gde smo i zna da e nas, ve, kad doe vreme, pojesti. Zar se ne boji zmija, Severijane?"
	Tekla se plaila zmija; osetih kako se u meni, zbog tog pitanja, pomie neka malena senka tog straha, pa klimnuh glavom.
	"ula sam da u vruim umama na severu ivi autarh svih zmija, Uroboros, brat Abajin; lovci koji otkriju njegovu jazbinu pomisle da su nali tunel ispod mora, pa silaze u njega i tako ulaze Uroborosu u usta, i dalje, niz grlo, a nita jo ne slute; tako budu i mrtvi, iako jo misle da su ivi; ali neki ljudi, opet, priaju da je Uroboros, tamo, samo jedna velika reka koja tee ka svom izvoru, ili da je Uroboros more, koje prodire svoje sopstvene poetke."
	Priajui sve to, Dorkas mi se malo po malo primicala i ja je zagrlih jednom rukom, znajui da bi ona sad elela da ja s njom vodim ljubav, iako nismo mogli biti sigurni da je Jolenta, sa druge strane vatre, zaspala. Zapravo, Jolenta se s vremena na vreme pomicala, a zbog punih kukova, uzanog struka i obimne frizure, izgledalo je da su ti njeni pokreti - talasasto kretanje zmije. Dorkas je podigla svoje malo, tragino isto lice ka mome, ja sam ga poljubio i osetio kako se ona, drhtei od enje, pribija uz mene.
	"Tako mi je hladno", proaputala je.
	Bila je gola, mada nisam primetio kad se svlaila. Kad sam je zaogrnuo svojim fuliginom, osetio sam da joj je koa - kao i moja - porumenela od toplote vatre. Njene male ake kliznule su pod moju odeu, milujui me.
	"Tako dobro", ree. "Tako glatko." Zatim (iako smo ve imali, svojevremeno, odnos): "Da ne budem suvie mala?" glasom nalik na detinji.
	Kad sam se probudio, do meseca se ve (a bilo je gotovo neverovatno da je to onaj isti mesec koji me je vodio kroz vrtove Kue apsoluta) vinulo, u svome uzdizanju, zapadno obzorje. Meseeva svetlost berilno zelene boje tekla je nisko nad rekom, dajui svakom talasiu senku kao da je veliki talas.
	Oseao sam neku nelagodnost, ne znajui zato. Jolentin strah od zveri vie nije izgledao onako nerazuman kao dotad, pa sam ustao i, uverivi se da su i ona i Dorkas dobro, nakupio jo drveta za nau umiruu vatru. Prisetio sam se i notula, za koje mi je Jonas bio rekao da se esto alju nou, zatim onog bia u predsoblju. None ptice su plovile iznad naih glava - ne samo sove (a bile su i one tu i izgledale su kao one koje su se u tolikom broju gnezdile po ruevnim kulama Citadele: glave okrugle, krila kratka i iroka, neujna) nego i ptice drugih vrsta, sa dvokrakim i trokrakim repovima, ptice koje su se obruavale, a onda letele sasvim nisko iznad vode i u letu cvrkutale. Povremeno su bube nalik na moljce, ali neuporedivo vee od svih koje sam ranije video, preletale od drveta do drveta. Njihova krila sa iscrtanim arama bila su dugaka koliko ljudske ruke, a njihovi razgovori bili su kao ljudski, ali glasovima tako visokim da sam ih jedva uspevao uti.
	Prodarao sam vatru, uverio se da mi je ma pri ruci, onda sam neko vreme posmatrao Dorkasino nevino lice na kome je san sklopio velike nene trepavice i najzad sam opet i ja legao da posmatram ptice kako plove izmeu sazvea i da zalazim u svet uspomena koji, ma koliko bio sladak ili gorak, za mene nije nikada sasvim zatvoren.
	Pokuao sam da se prisetim kako je izgledala proslava Dana svete Katarine godinu dana posle mog proglaenja za zapovednika egrta, ali jedva sam pregledao poetak priprema za gozbu, kad se druge uspomene, nezvane, ubacie u okolni prostor. U naoj sam kuhinji, diem vr ukradenog vina ka usnama - ali, gle, pa to nije vr nego dojka iz koje curi toplo mleko. Znai, dojka moje majke; zahvatila me je (pretei da zbrie tu uspomenu) plima nezadrivog oduevljenja to sam, konano, uspeo da doprem unatrag ak do nje posle tolikih uzaludnih pokuaja. Moje ruke se trude da zagrle majku i ja bih hteo, hteo, ali ne mogu, da dignem pogled ka njenom licu. Sasvim je sigurno da je to moja majka, jer nema nikakvih dojki za onu decu koja dospeju na muiteljsku hranu. Ono sivilo na rubovima mog vidnog polj je, dakle, metal zida njene elije. Uskoro e nju da odvedu, da vriti u aparatusu ili da grca za vazduh u Alovinovoj ogrlici. Trudim se da je zadrim, da obeleim taj trenutak da bih mogao da mu se vratim kad zaelim, ali ona nestaje upravo u toku tih mojih napora, rastae se kao izmaglica kad naie vetar.
	Opet sam dete... devojica... Tekla. Stojim u jednoj velianstvenoj dvorani iji su prozori ogledala, ogledala koja u isti mah odraavaju i osvetljavaju. Oko mene su lepotice ija je visina dvaput, i vie nego dvaput, vea od moje; one su u raznim fazama svlaenja. Vazduh je gust od parfema. Traim neku od njih, ali dok zagledam u nalickana lica tih visokih ena, divna, uistinu savrena lica, poinjem da se pitam da li u je prepoznati. Suze mi teku niz lice. Pritravaju mi tri ene, a ja gledam svaku naizmenino. I dok gledam, njihove oi se suavaju u take svetlosti, a srcolika mrlja pored usana jedne od njih iri krila koja imaju prste nalik na mreice.

	"Severijane."
	Digao sam se u sedei poloaj, ne znajui tano u kom trenutku je uspomena prerasla u san. Ovaj poslednji glas bio je sladak, ali i veoma dubok; znao sam da sam ga nekad ranije uo, ali se nisam mogao odmah setiti gde. Mesec je sad ve bio gotovo sasvim iza zapadnog obzorja, a naa vatra je umirala svojom drugom smru. Dorkas je bila razgrnula dronjavu posteljinu i sad je spavala izlaui svoje vilenjako telo nonom vazduhu. Videi je tako, videi tu bledu kou koja je pri nestajuoj meseini bila jo blea, osim na mestima gde je od blistanja ara dobijala rumenilo, osetio sam jau telesnu elju nego ikada u ivotu - jau nego onda kad sam prigrlio Agiju na Adamnijskom stepenitu, jau nego kad sam prvi put ugledao Jolentu na pozornici doktora Talosa, jau ak nego i u onim bezbrojnim prilikama kad sam hitao Tekli u njenoj eliji. Ali nije to bila elja prema Dorkas, u njoj sam uivao pre veoma kratkog vremena, a osim toga, iako sam vrsto verovao da me ona voli, nisam mogao biti siguran da bi mi se ona tako spremno prepustila da nije nasluivala, i vie nego nasluivala, da sam tokom popodneva pre odigravanja drame uao u Jolentu i da nije verovala da nas Jolenta preko vatre gleda.
	A ni prema Jolenti to nije bila elja. (A Jolenta je tada leala na boku i hrkala.) eleo sam, zapravo, i njih obe, i Teklu, i onu bezimenu meretriksu koja je glumila da je Tekla u Azurnoj kui, i njenu prijateljicu koja je ponela ulogu Tee, a koju sam posle video na stepenitu u Kui apsoluta. I Agiju, Valeriju, Morvenu i hiljadu drugih. I vetica sam se prisetio, njihovog ludila i njihovog divljeg plesa u Starom dvoritu u kinim noima; i hladne devianske lepote crveno zaodedenih Pelerinki.
	"Severijane."
	Nije to bio san. Zbog tog zvuka pomakle su se snene ptice na granama na rubu ume. Isukao sam Terminus Est i postavio otricu tako da zahvata u hladnu svetlost zore da bi onaj ko je progovorio, ma ko to bio, znao da sam naoruan.
	Svud je opet vladala tiina - potpunija nego u ma kom trenutku protekle noi. ekao sam i polako okretao glavu, nastojei da odredim gde je osoba koja me je zvala, iako svestan da bi bolje bilo kad bih mogao stvoriti privid da ve znam taan pravac. Dorkas se promekoljila i zajeala, ali se, kao ni Jolenta, nije probudila; nita se drugo nije ulo, osim pucketanje vatre, jutarnjeg vetra meu liem i pljuskanja talasia.
	"Severijane."
	Makar koliko dubok, bio je to glas ene, pulsirao je od strasti, bio je vlaan od elje; setio sam se Agije i zato nisam vratio ma u kaniju.
	"Peani sprud..."
	Iako sam se plaio da je to samo trik da me neko navede da okrenem lea drveu, poeo sam pogledom da pretraujem reku i najzad sam ugledao taj sprud, nekih dvesta koraka daleko od nae vatre.
	"Hodi k meni."
	Nije bio trik, ili bar ne onakav trik kakvog sam se u prvim trenucima plaio. Glas je govorio sa jednog mesta nizvodno od mene.
	"Doi. Molim te. Ne mogu te uti sa mesta gde sad stoji."
	Rekoh: "Nisam ni govorio." Ali odgovora nije bilo. ekao sam, nevoljan da ostavim Dorkas i Jolentu same.
	"Molim te. im sunce dopre do ove vode, morau da idem. Druge prilike moda nee biti."
	Ta reica je kod peanog spruda bila ira nego uzvodno i nizvodno. Imao sam mogunost da stupim suve obue pravo na taj uti pesak i odem gotovo do sredine. Levo od mene zelenkasta voda se postupno suavala i produbljavala. Desno od mene leao je duboki vir od nekih dvadeset koraka u preniku, vir iz koga je voda tekla brzo, ali i glatko. Stajao sam na pesku steui Terminus Est oberuke, ali tako da je njegov etvrtasti vrh bio zariven u sprud izmeu mojih stopala. "Evo me", rekoh. "Gde si? uje li me sad?"
	Kao da odgovara reka sama, tri ribe iskoie istovremeno, pa jo jednom, stvarajui niz mekih rasprskavanja na povrini. Jedna barska zmija mokasinka, po leima iarana ulanenim prstenovima crne i zlatne boje, doklizila je maltene do prstiju mojih izama, onda se izvila kao da bi zapretila tim skauim ribama, pa zaitala, ula u uvalu na uzvodnoj strani peane prevlake kojom sam i doao na sprud i otplivala dugim talasanjima. A u telu je ta zmija mokasinka bila debela kao moja podlaktica.
	"Ne plai se. Pogledaj. Vidi me. Znaj da ti neu naneti zlo."
	Iako je voda i do tad bila zelena, sad je jo jae pozelenela. Hiljadu pipaka boje ada komealo se tamo, ne probijajui povrinu nijednom. I dok sam gledao, odve opinjen da bih se uplaio, jedan disk beline, tri koraka u preniku, pojavio se meu pipcima i poeo se dizati ka povrini.
	A ta je bilo posredi shvatio sam tek kad se izdiglo do na nekoliko pedalja od talasia - a i tad samo zato jer je otvorilo oi. Lice je pogledalo kroz vodu u mene, lice jedne ene koja bi mogla bacati Boldandersa kao lutkicu. Oi su joj bile skerletne boje, a usta oiviena usnama tako tamno grimiznim da u prvi mah nisam ni shvatio da su to usne. Iza tih usana stajala je vojska iljatih zuba; zeleni pipci koji su uokvirivali njeno lice bili su joj kosa.
	"Dola sam po tebe, Severijane", ree ona. "Ne, ne sanja."

	                            
 28. ABAJINA ODALISKA

	"Sanjao sam o tebi jednom", rekoh. Mutno sam sagledavao i njeno golo telo u vodi, ogromno i svetlucavo.
	"Motrile smo na dina, pa smo tako nale tebe. Avaj, prebrzo smo te izgubile iz vida kad ste se ti i on razdvojili. Tada si mislio da si omrznut, a nisi znao koliko si voljen. Mora celoga sveta tresla su se od naeg aljenja za tobom, talasi su plakali slanim suzama i bacali se oajniki na stene."
	"A ta od mene elite?"
	"Samo tvoju ljubav. Samo tvoju ljubav."
	Dok je govorila, njena desna aka je stigla do povrine i tu ostala da plovi kao splav od pet belih balvana. Ovde je, u stvarnosti, bila ona aka diva ljudodera na ijem se vrhu prsta nalazi mapa njegovog carstva.
	"Nisam li lepa? Gde si video kou istiju od moje, ili crvenije usne?"
	"Od tebe staje dah", rekoh ja, govorei istinu. "Ali mogu li te pitati zbog ega ste posmatrale Boldandersa kad sam ga sreo? I zato niste posmatrale mene, iako ste to, izgleda, htele?"
	"Diva gledamo jer on raste. Po tome je on kao mi i kao na otac-mu Abaja. Pre ili kasnije on mora doi u vodu, kad zemlja vie ne bude mogla da ga nosi. Ali ti moe i sada, ako hoe. Disae vodu - to e biti na dar - istom onom lakoom kojom sada udie taj tanki, slabi vetar, a kad god poeli, vratie se na kopno da preuzme svoju krunu. Ova reka, Cefisus, utie u ol, a ol u mirno more. Tamo moe da jae na leima delfina kroz polja korala i bisera kojima teku struje. Moje sestre i ja pokazaemo ti zaboravljene gradove podignute u starim vremenima, gradove u kojima je sto pokolenja vaeg roda u klopku uhvaenih ivelo i umrlo kad ste ih vi, gore, zaboravili."
	"Nemam ja koju krunu da preuzmem", rekoh. "Zamenile ste me sa nekim drugim."
	"Mi emo sve biti tvoje tamo, u crvenim i belim parkovima gde se jate ribe-lavovi."
	Govorei, nimfa je polako podizala vrh vilice, zabacujui glavu, tako da je najzad cela ravan njenog lica leala na podjednakoj dubini, naime, neposredno ispod povrine. Za licem je dolo njeno belo grlo, onda su se dojke sa grimiznim bradavicama probile kroz povrinu, tako da su ih talasii odasvud milovali. Hiljadu mehuria iskriilo se u vodi. U roku od jo nekoliko dahova leala je sasvim opruena po vodenoj struji, dugaka najmanje etrdeset laktova od alabasternih stopala do prepletene kose.
	Moda niko ko ovo bude itao nee razumeti kako je bilo mogue da me takvo udovino stvorenje privlai, a ipak eleo sam da joj poverujem, da sa njom poem, eleo sam kao to davljenik eli dah vazduha. Da sam u njena obeanja sasvim poverovao, bacio bih se u vir tog asa i sve ostalo zaboravio.
	"Krunu ima, mada za nju jo ne zna. Misli li da smo mi, koje kroz toliko voda plivamo - ak i izmeu zvezda - ograniene na samo jedan trenutak? Videle smo i ta e postati i ta si bio. Jo jue si leao na mom dlanu, pa sam te digla nad umreni korov da ne umre u olu i tako te sauvala za ovaj trenutak."
	"Daj mi mo da diem vodu", rekoh, "i pusti me da to oprobam sa druge strane spruda. Ako vidim da si mi rekla istinu, krenuu sa tobom."
	Videh kako se te ogromne usne razmiu. Koliko glasno je morala govoriti u reci da bih ja to uo stojei u vazduhu, ne znam, ali kad je progovorila, ribe opet poee iskakati iz vode.
	"To se ne moe tako lako. Mora da poe sa mnom i to sa poverenjem, a onda e trebati samo trenutak. Doi.
	Pruila je ruku ka meni, a tog istog trena zauo sam Dorkasin oajniki krik za pomo.
	Okrenuo sam se da potrim ka Dorkas. Ali mislim da je i tada bilo mogue da se vratim vodenoj vili, da se ona opredelila da me eka. No, nije. Kao da je reka sama pokuljala iz svoga korita - uvis; zauo se urlik slian krenju okeanskih talasa o obalu. Bilo je to kao da mi je neko bacio celo jezero na glavu, tresnulo me je kao kamen, onda me, razlivajui se, valjalo kao da sam tap. Sledeeg trenutka, kada se voda ve povlaila, videh da sam daleko na obali, mokar do koe, izubijan i lien maa. Pedeset koraka daleko nimfino telo se napola uzdizalo iz vode. Poto nju nije vie voda nosila, meso joj je mlitavo visilo sa kostiju kojima kao da je malo nedostajalo pa da se polome pod tom teinom; kosa joj je visila pravolinijski ka pesku po kome je lila voda. Pred mojim oima, voda pomeana sa krvlju linula je iz njenih nozdrva.
	Pobegao sam, a dok sam stigao do nae vatre i do Dorkas nimfe vie nije bilo na vidiku; jedino se primeivao jedan vrtlog mulja koji je zatamnjivao reku nizvodno od spruda.
	Belina Dorkasinog lica bila je gotovo ista. "ta to bi?" proaputa ona. "Gde si bio?"
	"Znai, videla si je. A ja sam se uplaio..."
	"Kako je to uasno." Dorkas mi se bacila u naruje i pritisnula svoje telo uz moje. "Uasno."
	"Ali nisi me zbog toga zvala, je l' tako? Odavde je nisi mogla videti dok se nije uzdigla iz vira."
	Dorkas je nemo pokazala ka suprotnoj strani vatre i ja spazih da je tlo oko Jolente natopljeno krvlju.
	Na njenom levom zglavku bila su dva uska zaseka, svaki dugaak otprilike koliko moj palac; dodirivao sam ta mesta Kandom, ali je izgledalo da navirua krv nikako nee da se zgrua. Iz Dorkasine krte zalihe odee napravismo nekoliko zavoja, ali kako su uskoro svi bili natopljeni, prokuvao sam konac i iglu u Dorkasinom malom tiganju i, spajajui ivice, zaio rane. Tokom svega toga Jolenta kao da je bila samo napola svesna. S vremena na vreme je otvarala oi, ali ih je odmah, ne pokazujui da je ita prepoznala, opet zatvarala. Progovorila je samo jednom i rekla: "Sad vidi da je on, koga si boanstvom smatrao, voljan da poputa, pa i predlae sve ono to sam i ja tebi predloila da radimo. Pre nego to se uzdigne Novo sunce, hajde da nainimo novi poetak." U tom trenutku nisam u tim reima prepoznao odlomak njenog teksta iz drame.
	Kad je rana prestala da krvari i kad smo Jolentu premestili na isto tlo i oprali je, vratio sam se do mesta gde sam se nalazio kad se voda povukla. Tragao sam neko vreme i naao Terminus Est koji je iz mokrog peska virio samo malo - videla se jabuka drke i dva prsta duine drke.
	Oistio sam i nauljio seivo, a onda smo Dorkas i ja porazgovarali o tome ta da radimo. Ispriao sam joj o svom snu, onom u noi pre nego to sam sreo Boldandersa i doktora Talosa, zatim o tome kako sam, dok je ona spavala, uo nimfin glas i o onome to mi je nimfa rekla.
	"ta misli, da li je ona jo tamo? Otiao si do tog mesta i naao ma. Da li je bilo mogue da je vidi kroz vodu ako se spustila blizu dna?"
	Odmahnuo sam glavom. "Ne verujem da je tamo. Na neki nain se povredila kad je pokuala da izie iz reke da bi me zaustavila, a osim toga ne verujem, imajui u vidu bledilo njene koe, da bi mogla da se zadrava u ma kojoj vodi plioj od ola kad zasija sunce vedrog dana. Ali ako je bila tamo - ne, mislim da je ne bih video, voda je bila suvie zamuena."
	Dorkas nikad nije izgledala ljupkija nego u tom trenutku dok je sedela na zemlji, oslanjajui vrh vilice na jedno koleno. Neko vreme je utala i inilo se da osmatra istone oblake, obojene u trenjevu boju i plamen dejstvom veitog tajanstva nade zore. Najzad ree: "Mora biti da joj je zaista bilo strano stalo do tebe."
	"Hoe rei, zato to je onako pola iz vode? Mislim da je sigurno ivela na kopnu pre nego to je toliko porasla, pa je sad na trenutak zaboravila da na suvo vie ne moe."
	"Ali pre toga je doplivala uz ogavno prljavi ol, a onda uz ovu uzanu reicu. Sigurno se nadala da te epa kad prelazimo, ali nije mogla uzvodno od spruda, pa te je zato pozvala dole. Sve u svemu, nije moglo biti prijatno putovanje za nekog ko je navikao da pliva izmeu zvezda."
	"Znai, ti joj veruje?"
	"Kad sam bila sa doktorom Talosom, a dok ti nisi bio tu, govorili su mi, i Jolenta i on, da sam glupaa to verujem ljudima koje sreemo na drumu i to verujem Boldandersovim izjavama, pa ak i izjavama njih dvoje. Pa ipak, mislim da ak i ljudi koje drugi nazivaju laovima govore istinu daleko ee nego to lau. To je toliko lake! Ako ta pria kako te je ona spasla nije istinita, zato je govoriti? Uinak je mogao biti samo taj da te uplai kasnije kad o tome porazmisli. A ako ona nikad ne pliva izmeu zvezda, zar nije nekorisno priati tako neto. Meutim, tebe neto mui. Vidim da je tako. ta je u pitanju?"
	Nisam eleo da podrobno opiem svoj susret sa autarhom, pa rekoh: "Ne tako davno video sam jednu sliku - u knjizi - sliku bia koje ivi u praznini. Bilo je ensko. Imala je krila. Ne kao ptija, nego ogromne neprekidne ravni od tankog, pigmentovanog materijala. Krila koja bi svojim mahanjem mogla zahvatiti zvezdanu svetlost."
	Dorkas je izgledala zainteresovana. "Je li to u tvojoj smeoj knjizi?"
	"Ne, u jednoj drugoj. Nemam je ovde."
	"Svejedno, ovo me je podsetilo da smo rekli da emo pogledati ta u tvojoj smeoj knjiici ima o Pomiritelju. Ima li je jo?"
	Imao sam je i izvukao sam je. Bila je mokra od mog kvaenja, pa sam je otvorio i ostavio tako da sunce udara po njenim listovima i da bude zahvaena povetarcima koji su poeli kad je lice Urta opet pogledalo ka suncu. Posle toga su se stranice same okretale, neno, dok smo priali, tako da sam uz razgovor i nehotice primeivao slike mukaraca, ena i udovita, slike koje su se na taj nain urezale u moje pamenje gde se i sad nalaze. Ponekad su i pojedine reenice, pa i celi kratki pasusi, poinjali da sijaju, a zatim bledeli poto je svetlost zahvatala, a onda naputala svetlucavo metalasto mastilo: "bezduni ratnie", "lucidno uto", "po nojadama". Kasnije: "Ova vremena su drevna vremena, kada je svet prastar." I jo: "Nema pakao granica, niti je omean, jer gde mi smo, on je tu, a gde je pakao, tu nas mora biti."
	"Nee sad da je ita?" upitala je Dorkas.
	"Ne. Hou da ujem ta je bilo sa Jolentom."
	"Ne znam. Spavala sam i sanjala o... pa, ono moje uobiajeno. Ula sam u jednu prodavnicu igraaka. Du zida su bile police sa lutkama, a na sredini poda stajao je bunar na ijem su ozidanom rubu sedele opet lutke. Seam se da sam razmiljala da je moja beba premlada za lutke, ali da su tako zgodne, a da ja nijednu nisam imala jo od kad sam bila devojica i da u zato kupiti jednu i uvati je za bebu, moda u je ponekad i izvaditi da je gledam, moda u je i namestiti da stoji ispred ogledala u mojoj sobi. Pokazala sam prstom ka najlepoj lutki, a to je bila jedna od onih oko bunara, i ta vidim kad ju je prodavac dohvatio - to je Jolenta. Ispala mi je iz ruke, a onda sam je gledala kako pada duboko, duboko dole ka crnoj vodi. Tad sam se probudila. Naravno, pogledala sam da li je sve u redu..."
	"I nala si nju kako krvari?"
	Dorkas je klimnula glavom, pri emu je njena bledozelena kosa zasvetlucala. "Zato sam te pozvala - dvaput - onda sam te videla dole kod spruda i onda je ta stvar jurnula iz vode za tobom."
	"Nema razloga da izgleda toliko prebledelo", rekoh joj. "Jasno je da je Jolentu ugrizla neka ivotinja. Kakva, nemam pojma, ali sudei po ugrizu prilino mala, tako da je se ne moramo bojati vie nego ma koje druge male ivotinje sa otrim zubima i zlom voljom."
	"Severijane, seam se da mi je neko priao da na severu ima imia krvopija. Kad sam bila dete, plaili su me priama o njima. A kad sam malo porasla, u kuu nam je uleteo, jednom, jedan obian imi. Neko ga je ubio, a ja sam pitala tatu da li je to imi krvopija i da li takvi stvarno postoje. Rekao je da postoje, ali na severu, u zaparenim umama sredita sveta. Grizu usnule ljude i ivotinje nou, a pljuvaka im je otrovna, tako da rane od njihovih zuba nastavljaju da krvare."
	Dorkas je zastala i digla pogled ka drveu. "Moj otac je rekao da je grad, tokom itave povesti, polagano odmicao uz reku ka severu, a da je poeo kao domorodako selo na mestu gde se ol uliva u more. Priao je i kako e strano biti kad grad ue u ono podruje gde lete imii krvopije, pa kad oni budu mogli da se gnezde u naputenim zgradama. Mora biti da je ljudima u Kui apsoluta ve strano. A mi od nje nismo mogli mnogo da se udaljimo."
	"Autare - moje saoseanje", rekoh. "Ali mislim da nikad ranije nisam uo da toliko pria o svom ranijem ivotu. Sea li se svoga oca sada i te kue u kojoj je imi ubijen?"
	Ustala je; iako se trudila da izgleda hrabro, video sam da se trese. "Svakog jutra posle snova sve se vie seam. Ali, Severijane, sada moramo poi. Jolenta e biti slaba. Ona mora da dobije hranu i istu vodu. Ovde ne moemo da ostanemo."
	I ja sam bio silno gladan. Vratio sam smeu knjiicu u torbicu na opasau i zavukao svee nauljeno seivo Terminus Esta u kaniju. Dorkas je prikupila sve svoje stvari u mali zaveljaj.
	Onda smo krenuli. Reku smo pregazili daleko iznad spruda. Jolenta nije bila u stanju da hoda samostalno. Morali smo je pridravati sa obe strane. U licu je izgledala iscrpljeno. Iako se, kad smo je podigli, vratila svesti, vrlo retko je govorila, a i tad samo re-dve. Prvi put sam primetio koliko su joj usne tanke; donja je sad izgubila vrstinu te je visila, od zuba odmaknuta, otkrivajui modre desni. Imao sam utisak da se itavo Jolentino telo, jue tako raskono, opustilo kao vosak, tako da to vie nije bila (kao nekad) ena u poreenju sa detetom Dorkas, nego cvet odavno precvao, sam kraj leta u odnosu na Dorkasino prolee.
	Tako smo gazili uzanom i pranom stazom, a eerna trska je sa obe strane ve bila via od moje glave. Neprekidno sam razmiljao o tome kako sam oseao telesnu elju prema Jolenti tokom naeg kratkotrajnog poznanstva. Seanje mi je - toliko savreno i ivopisno da je primamljivalo jae nego ma koji opijum - pokazivalo onu enu koju sam u prvom trenutku pomislio da imam pred sobom onda kad smo Dorkas i ja, izlazei iz umarka nou, naili na blistavu pozornicu doktora Talosa na livadi. Tako je udno bilo uveriti se da je Jolenta i po dnevnom svetlu (kad smo krenuli na sever sledeeg jutra, najlepeg koje pamtim) isto onako lepa kao i nou u laskajuem sjaju buktinja.
	Kae se da su ljubav i telesna enja samo roake, a to je i moje iskustvo potvrivalo sve dok nisam krenuo na to peaenje sa Jolentinom omlitavelom rukom prebaenom preko mog vrata. Ali istina je drugaija. U pitanju je bilo zapravo to da je ljubav prema enama bila tamna strana onog ideala enskosti koji sam za sebe gajio u snovima o Valeriji, Tekli, Agiji, o Dorkas, i Jolenti, i o Vodalusovoj dragani sa licem u obliku srca i glasom gugutke, dragani za koju sam sada znao da je Teklina polusestra Tea. I zato sam, dok smo naporno peaili izmeu zidova od trske, tog jutra kad od telesne elje vie nije ostalo nimalo i kad sam Jolentu mogao gledati jo samo sa saaljenjem, otkrio da je - i pored svog ranijeg verovanja da samo marim za njeno nametljivo, rumeno telo i za nezgrapnu ljupkost njenih kretnji - volim.

	                            
 29. STOARI

	Glavninu toga jutra provedosmo peaei kroz trsku i ne sretosmo nikog. Jolenta, koliko sam mogao oceniti, nije ni slabila, ali ni jaala; inilo mi se, meutim, da glad i umor od potpomaganja njoj da hoda i nemilosrdna vrelina sunca poinju da dejstvuju na mene, jer dvaput ili triput mi se uinilo, kad bih bacio pogled krajikom oka, da to uopte nije Jolenta, nego neka druga ena, neku koju poznajem, ali ne uspevam da prepoznam. A kad sam, onda, okretao glavu da pogledam dobro, taj utisak (i inae sasvim nejak) potpuno je nestajao.
	Ili smo, dakle, i nismo mnogo priali. Tad mi se prvi put od kad sam paloinu primio od majstora Palaemona uinilo da je ona meni na teretu; rame mi je pod kaiem ve bilo nauljeno i bolno.
	Sekao sam trsku za nas, pa smo je vakali radi slatkog soka. Jolenta je bila veito edna, a poto nije mogla da hoda bez nae pomoi niti u hodu da dri svoj tapi iz trske izrezan, bili smo prinueni da se esto zaustavljamo. Bilo je udno gledati te dugake noge, tako divno oblikovane, sa vitkim skonim zglobovima, a zrelim butinama i zakljuiti da je od njih vrlo malo koristi.
	Za jedan dan stigli smo do kraja trske i izili na rub prave pampe, mora trave. Jo je tu bilo i poneko drvo, ali na tako velikim rastojanjima da si, stojei kraj jednog, mogao videti najvie dva-tri druga. Za svako drvo bilo je sirovom koom vezano telo poneke grabljive zveri na takav nain da prednje ape budu ispruene kao ruke. Veinom su to bili istakani tigrovi, esti u ovom delu zemlje, ali videh i atrokse, koji imaju kosu slinu ljudskoj, i sabljozube tigrove-smilodone. Veina tih ivotinja bila je svedena tako rei samo na gole kosti, ali neke su bile jo ive i proizvodile su one zvuke koji, po uverenju tamonjeg naroda, plai druge tigrove, atrokse i smilodone, koji bi, da nisu tako uplaeni, nasrtali na stoku.
	Stoka je za nas bila daleko opasnija od tih maaka. Bikovi su sa stadom juriaju na sve to im se priblii, pa smo svako stado morali da zaobilazimo iz takve daljine da nas njihove kratkovide oi ne primete, ali i sa nizvetrene strane da ne osete na miris. U takvim prilikama morao sam da preputam Dorkasi da se nosi sa Jolentinom teinom kako zna i ume, da bih ja mogao da hodam neto ispred njih dve i neto blie ivotinjama. U jednoj prilici morao sam da odskoim u stranu i odseem glavu jednom biku koji nas je napao. Od suve trave smo naloili vatru i ispekli jedan deo mesa.
	U sledeem slinom sluaju setio sam se Kande i naina kako je okonala napad ljudi-majmuna. Izvukao sam je i jedan estoki crni bik dokaskao je do mene i poeo gurati njuku u moj dlan. Popeli smo Jolentu njemu na lea, pojahala je i Dorkas da bi nju pridravala, a ja sam hodao pored bikove glave drei dragulj tako da bik vidi njegovu plavu svetlost.
	Za sledee drvo pokraj koga smo proli, a koje je bilo i jedno od poslednjih, bio je vezan ivi smilodon, pa sam se uplaio da e prestraiti naeg bika. A kad smo smilodona ostavili za sobom, inilo mi se da na leima oseam njegove oi, ute, velike kao golubije jaje. Jezik mi je ve bio nateen od ei. Dao sam Dorkas dragulj da ga dri, a ja sam se vratio i isekao veze koje su smilodona drale. Dok sam to inio, neprestano sam pomiljao da e me on sad sigurno napasti. Ali pao je na tlo, preslab da ustane, a ja sam, nemajui vode da mu dam, jedino mogao da odem odatle.
	Malo posle podneva primetio sam pticu leinarku kako krui visoko iznad nas. Pria se da one namiriu smrt. Setio sam se i kako smo mi egrti jednom ili dvaput, dok su kalfe radile svoj posao u sobi za sasluanje, morali da izlazimo iz kule i bacamo kamenje na leinare koji su seli na razrueni citadelski zid, kako zbog njihovog prisustva ne bi Citadela izila na jo gori glas. Bila mi je odvratna pomisao da bi Jolenta mogla umreti, pa sam tad mnogo mogao dati za luk kojim bih pokuao da ustrelim tu pticu u letu. Ali, nemajui nita slino, mogao sam samo da prieljkujem.
	Posle beskrajno dugog vremena toj prvoj ptici su se pridruile dve znatno manje. Po blistavim bojama njihovih glava, vidljivim povremeno ak i sa te daljine, znao sam da su to kathartide. A to je opet znailo da ona prva, sa triput veim rasponom krila, mora biti planinski teratornis, vrsta za koju se pria da napada planinare, para ih otrovnim kandama po licu i udara ih laktovima svojih velikih krila dok se ne strmoglave u smrt. S vremena na vreme druge dve ptice odve su se pribliile teratornisu, a on ih je tad razgonio. U trenucima takvih sukobljavanja uli smo i pokoje otro krianje: doplovljavalo je do nas sa bedema njihovog dvorca od vazduha. Jednom sam, obuzet mranim raspoloenjem, pozvao gestom sve tri da nam se priblie. Odmah su sve tri prele u obruavanje, pa sam im pripretio maem, a takve gestove vie nisam pravio.
	Kad se zapadno obzorje popelo nadomak sunca, stigli smo pred jednu nisku kuicu, takorei kolibu, sazidanu od busenja. Na klupi pred njom sedeo je jedan mrav, ilav ovek sa titnicima od tavljene koe obmotanim oko nogu; pio je mate aj i glumio da posmatra boje u oblacima. U stvarnosti, sigurno je on nas video mnogo pre nego mi njega, jer bio je mali, sme i dobro se stapao sa svojim malim smeim domom, dok smo se mi ocrtavali spram neba.
	Strpao sam Kandu u izmu im sam ugledao tog stoara, mada nisam bio siguran ta e bik uraditi kad je vie ne bude imao pred oima. A bik nije uradio nita, gazio je ujednaeno napred sa dve ene na svojim leima, kao i dotad. Kad smo stigli do te brvnare, spustio sam obe na zemlju; bik je digao njuku i omirisao vazduh, a onda me pogledao jednim okom. Mahnuo sam rukom ka zatalasanoj travi da mu pokaem da mi vie nije potreban, ali i da vidi da mi je ruka prazna. Okrenuo se u mestu i otkasao.
	Stoar je izvadio metalnu slamicu, slinu kalaju, koju je drao izmeu usana. "To je bio vo", ree on.
	Klimnuo sam glavom. "Bio nam je potreban da nosimo ovu jadnu enu koja je bolesna, pa smo ga pozajmili. Da li je tvoj? Nadali smo se da nee zameriti, a nismo mu, uostalom, ni priinili nikakvu tetu."
	"Ne, ne." Stoar je nainio neodreeni gest otpisivanja. "Pitao sam samo zato to mi se uinilo, kad sam vas prvi put video, da je destrijer. Nisu mi oi kao to su nekad bile." Onda nam je ispripovedao kakve su nekad bile, naime, zaista vrlo dobre. "Ali, kao to kaete, bio je vo."
	Ovog puta smo i Dorkas i ja istovremeno klimnuli glavama.
	"Vidite ta znai kad ovek ostari. A bio sam spreman da liznem seivo ovog noa", pljesnuo je po metalnoj drci koja mu je virila iznad irokog opasaa, "i da ga uperim ka suncu i zakunem se da sam video neto izmeu nogu tog vola. Ali da nisam takva budala, znao bih da volove sa ovih pampi ne moe da jae niko. Moe crveni panter, ali on se dri kandama, a i tako ponekad pogine. Sigurno je to bilo vime koje je vo nasledio od svoje majke. Nju sam znao, imala je jedno."
	Rekoh da sam gradski ovek i da vrlo malo znam o stvarima koje su u vezi sa stokom.
	"A-ha", ree on, pa nastavi da sie svoj mate. "Moje znanje je jo manje od tvog. Ovde su svi, sem mene, neznalice i eklektici. Zna te ljude koji se nazivaju eklekticima? Oni ne znaju nita - kako moe ovek da ui ako ima takve komije?"
	Dorkas ree: "Molim te, zar nas nee pustiti da ovu enu unesemo unutra, da bi mogla da legne? Bojim se da umire."
	"Rekao sam vam da ne znam nita. Treba da pita ovog oveka ovde - on moe da vodi vola - umalo ne rekoh bika - kao psa."
	"Ali njoj da pomogne ne moe! To moe samo ti."
	Stoar mi dobaci jedan kosi pogled i ja uvideh da je uveren da je sad dovoljno pouzdano utvrdio ko je ukrotio bika: ja, a ne Dorkas. "Vrlo mi je ao zbog vae prijateljice", ree, "za koju vidim da je nekad morala biti vrlo lepa. Ali, iako sedim ovde i razmenjujem ale sa vama, imam i ja prijatelja, a on sad lei unutra. Plaite se da vaa prijateljica umire. A ja zasigurno znam da moj prijatelj umire, pa bih bio rad da ga pustim da ode, a da mu niko ne smeta."
	"Shvatamo, ali neemo mu smetati. Moda mu ak moemo pomoi."
	Vlasnik krda je naizmenino pogledavao Dorkas i mene. "Vi ste udnovati ljudi - ta znam ja? Ne vie nego neki od ovih neznalica, eklektika. Pa, uite. Ali tiina da bude i da imate u vidu da ste moji gosti."
	Ustao je i otvorio vrata, tako niska da sam se morao poguriti da bih uao. Kua se cela sastojala samo od te jedne jedine prostorije, koja je bila mrana i mirisala na dim. Jedan ovek mnogo mlai i, pomislio sam, mnogo vii od naeg domaina leao je na podmetaima od tkanine ispred vatre. Njegova koa bila je iste onakve smee boje, ali ispod tog pigmenta nije bilo krvi; obrazi i elo izgledali su mu kao da su premazivani zemjom. Nikakve posteljine nije bilo, osim one na kojoj je bolesnik leao, i nikakvog kreveta, ali mi smo rairili Dorkasino dronjavo ebe po zemljanom podu i poloili Jolentu na njega. Za trenutak se njene oi otvorie. U njima nije bilo svesti, a njihova boja, nekad bistro zelena, sad je bila izbledela kao loa tkanina ostavljena na suncu.
	Na domain je odmahnuo glavom nekoliko puta i proaputao: "Nee ona due potrajati nego ovaj neznalaki eklektik Manahen. A moda nee ni toliko."
	"Potrebna joj je voda", ree mu Dorkas.
	"Iza kue, u buretu za prikupljanje kinice. Ja u doneti."
	Kad sam uo da su se vrata iza njega zatvorila, izvukao sam Kandu. Ovog puta je sevnula tako prodornim cijanidnim zelenoplavim plamenom, da sam se uplaio da e se videti i kroz zidove. Mladi koji je leao na podlogama udahnuo je duboko, a zatim sa uzdahom ispustio vazduh. Odmah sam sklonio Kandu natrag.
	"Nije joj pomoglo", ree Dorkas.
	"Moda e voda pomoi. Izgubila je mnogo krvi."
	Dorkas je posegnula dole da zagladi Jolentinu kosu. Ta kosa je sigurno poela da opada, kao to je esto kod starica i kod ljudi sa visokom temperaturom. U Dorkasinom vlanom dlanu ostalo je toliko kose da sam je video i u polumraku. "Mislim da je oduvek bila bolesna", proaputa Dorkas. "Od dana kad sam je upoznala. Doktor Talos joj je davao neto zbog ega joj je bilo privremeno bolje, ali sad ju je oterao. Ona je puno zahtevala i on joj se osvetio."
	"Ne mogu verovati da je nameravao da se sveti ovako drastino."
	"Ne mogu ni ja, uistinu. Severijane, sluaj: on i Boldanders e sigurno zastajkivati da daju predstave i uhode po zemlji. Mogli bismo ih i nai."
	"Da uhode?" iznenaenje koje sam osetio verovatno se u celosti i videlo na meni.
	"Meni se, bar, uvek inilo da oni lutaju koliko zbog zarade, toliko i da bi otkrili ta se u svetu zbiva, a jednom mi je doktor Talos ovo manje-vie i priznao, mada nikad nisam doznala ta, zapravo, trae."
	Uao je stoar sa tikvom punom vode. Pridigao sam Jolentu u sedei poloaj, a Dorkas je prinela tikvu njenim usnama. Prosipalo se, deo vode je nakvasio Jolentinu dronjavu koulju, ali joj je deo otiao i niz grlo, a kad je tikva bila prazna, a stoar otiao i napunio je ponovo, Jolenta je bila u stanju da guta. Zapitao sam ga da li zna gde je jezero Diuturna.
	"Ja sam samo uboga neznalica", ree on. "Tako daleko nikad nisam jahao. Rekli su mi da je onamo", on pokaza prstom, "ka severu i zapadu. elite li da idete tamo?"
	Klimnuh glavom.
	"Onda morate da proete kroz jedno ravo mesto. Moda i kroz mnogo ravih mesta, ali kroz kameni grad sigurno."
	"Znai, u blizini postoji grad?"
	"Grad postoji, da, ali ne postoje ljudi. Neznalaki eklektici koji ive u blizini tog mesta veruju da se grad premeta da bi se naao oveku na putu ma kojim putem on krenuo." Stoar se tiho nasmejao, pa uozbiljio. "To nije tako. Ali taj kameni grad savija puteve kojima ovekov konj stupa i zato ga ovek vidi ispred sebe iako je mislio da ga zaobie. Razumete? Ne bih rekao da razumete."
	Setio sam se Botanikih vrtova i klimnuo glavom. "Ja razumem. Nastavi."
	"Ali ako idete na sever i zapad, moraete u svakom sluaju kroz kameni grad. On nee morati ak ni da savija pravac vaeg hodanja. Neki tamo ne nau nita osim sruenih zidova. uo sam da neki nau blaga. Neki se vrate sa novim priama, a neki se ne vrate. Za ove dve ene mislim da nijedna nije devica."
	Dorkas ujno udahnu vazduh. Ja odmahnuh glavom.
	"To je dobro. Device su te koje najee ne dou natrag. Pokuajte danju da proete, da vam sunce ujutru bude nad desnim ramenom, a kasnije u levom oku. Ako padne no, ne zaustavljajte se niti skreite na jednu ili drugu stranu. Drite zvezde Ihuaivulua ispred sebe im ponu da sijaju."
	Klimnuo sam glavom i spremao sam se da zatraim jo obavetenja, kad bolesnik otvori oi i die se u sedei poloaj. ebe spade sa njega i ja videh da mu je preko prsa vezan okrvavljeni zavoj. Trgao se, zapiljio u mene i povikao neto. Istog trena osetio sam hladnu otricu stoarevog noa na svome grlu. "Nee ti on nita", ree stoar bolesniku. Govorio je istim dijalektom, ali sporije, pa sam ga mogao razumeti. "Ne verujem da zna ko si."
	"Kaem ti, oe, to je novi liktor Traksa. Iz grada su zatraili da im bude poslat, a klavigere su rekle da stie. Ubij ga! On e pobiti sve one koji nisu ve umrli."
	Zapanjilo me je njegovo pominjanje Traksa, grada jo toliko udaljenog, pa sam poeleo da mu postavljam pitanja o tome. Mislim da sam mogao da porazgovaram sa njim i njegovim ocem i sklopim nekakav mir; meutim, u tom asu je Dorkas udarila starijeg oveka tikvom po uvu - uzaludan enski udarac koji je izazvao samo lomljenje tikve i malo bola. On zamahnu ka njoj svojim krivim, dvoseklim noem, ali ja ga uhvatih za tu ruku i slomih je. Onda potpeticom izme polomih i no. Njegov sin Manehen pokuao je da ustane, ali ako ga je Kanda vratila u ivot nije mu vratila i snagu. Dorkas ga je gurnula nazad na leaj.
	"Pomreemo od gladi", ree stoar. Njegovo smee lice bilo je u gru jer se naprezao da ne jaukne.
	"Svoga sina si negovao", rekoh mu. "Uskoro e se on oporaviti dovoljno da neguje tebe. A ta je on to uinio?" Ni jedan ni drugi nisu hteli da kau.
	Namestio sam mu kost i privezao udlage du podlaktice, pa smo onda Dorkas i ja jeli i te noi prespavali napolju, prethodno rekavi ocu i sinu da emo ih pobiti ako samo zaujemo otvaranje vrata, ili ako se Jolenti ita zlo desi. Ujutru, dok su obojica jo spavala, dotakao sam stoarevu slomljenu ruku Kandom. U jednom malom toru nedaleko od kue bio je destrijer. Jaui ga, uspeo sam da uhvatim jo jednog za Dorkas i Jolentu. Dok sam ga vodio natrag, video sam da su blatni zidovi kue u toku noi postali zeleni

	                            
 30. OPET JAZAVAC

	Uprkos onome to mi je stoar bio rekao, nadao sam se da e to biti neko mesto nalik na Saltus, gde bismo mogli nai istu vodu i gde bismo sa nekoliko aesa mogli kupiti hranu i odmor. Umesto toga, nali smo samo ostatke grada. Izmeu izdrljivih kamenova koji su nekad bili gradski plonik rasla je sada gruba trava, tako da se iz daljine jedva primeivala ikakva razlika u odnosu na okolnu pampu. Popadali stubovi leahu u toj travi kao stabla u umi opustoenoj divljanjem neke razbesnele oluje; poneki stub je i stajao, prelomljen, bolno beo pod suncem. Guteri sa sjajnim crnim oima i nazupenim leima leali su nepomino u svetlosti. Zgrade su se pretvorile u breuljke iz kojih je iznikla nova trava zato to su vetrovi na njih naneli zemlju.
	Nisam video nikakvog razloga da skreem sa naeg kursa, pa produismo ka severozapadu, podstiui svoje destrijere da poure. Tada sam prvi put primetio planine ispred nas. U tom trenutku bile su uokvirene jednim ruevnim lukom i izgledale samo kao nejaka plava linija na obzorju; a ipak, oseala se nihova prisutnost, kao to se osea prisustvo onih poludelih klijenata na treem nivou nae ublijete, iako njih nikad ne povedemo nijedan stepenik nagore, niti ih, ak, izvodimo iz elija. Negde u tim planinama lealo je jezero Diuturna. I Traks. A Pelerinke su, koliko sam do tada mogao naslutiti, lutale negde izmeu tih vrhova i urvina, negujui ranjenike iz beskonanog rata protiv Ascijana. A i taj rat je voen u planinama. Tamo su za jedan prolaz ginule stotine hiljada.
	Ali, u tom trenutku, mi smo tek ulazili u jedan grad u kome se nije uo nikakav glas osim gavranskog. Iako smo iz stoareve kue poneli meine sa vodom, voda nam je ve bila na izmaku. Jolenta je bila slabija; Dorkas i ja smo doli do zajednikog uverenja da e nam ona verovatno umreti ako do veeri ne naemo jo vode. Ba kad je Urt poinjao da se valja preko sunca, naiosmo na jedan polomljeni rtveni sto iji je bazen jo uspevao da hvata kiu. Ta voda bila je ustajala i smrdljiva, ali smo, u oajanju, dali Jolenti da popije nekoliko gutljaja; ona ih je odmah ispovraala. Urtovo obrtanje otkrilo je mesec, koji je ve odavno iziao iz faze punoe, pa smo, izgubivi sunevo svetlo, bar dobili meseev slabi zelenkasti sjaj.
	Da smo tada naili na jednostavnu logorsku vatricu, izgledala bi nam kao udo. A videli smo neto jo udnije, to nas je malo trglo. Dorkas je pokazala rukom levo. Pogledao sam tamo i sledeeg trenutka ugledao neto to mi je izgledalo kao meteor. "Zvezda padalica", rekoh. "Da li si to ikad videla? Ponekad dou u itavim pljuskovima."
	"Ne! Ono je zgrada, zar ne vidi? Trai pogledom tamno mesto koje se razlikuje od neba. Sigurno ima ravan krov, a na njemu je neko sa kremenom i ocilom."
	Spremao sam se da joj kaem da suvie mata, ali onda se neki tupi crveni sjaj, inilo se ne vei od glave iode, pojavio na mestu gde su te varnice pale. Jo dva daha i eto plamenog jezika.
	Daljina nije bila velika, ali poto smo jahali po mraku i po izlomljenim kamenim ploama, izgledala je velika. Dok smo stigli do zgrade, vatra se u toj meri razgorela, da smo mogli da vidimo tri uee prilike oko nje. "Potrebna nam je vaa pomo", doviknuh. "Ova ena umire."
	Sve troje podigoe glave i kriavi glas neke starice upita: "Ko to govori? ujem glas oveka, ali ga ne vidim. Ko si?"
	"Ovamo", doviknuh, zabacujui unazad svoj fuliginski ogrta sa kapuljaom. "Levo od tebe. Imam tamnu odeu, to je sve."
	"Ima... ima. Ko umire? Ne ova mala sa bledom kosom... nego velika sa crvenozlatnom. Imamo ovde vino i vatru, ali drugi lek nikakav. Poite okolo, tamo je stepenite."
	Poveo sam nae ivotinje oko ugla zgrade kao to je starica pokazala. Kameni zidovi su odsekli od nas niski mesec, tako da smo ostali u slepoj tami, a ja sam se spotakao o neke grube stepenike koji su sigurno bili nainjeni nagomilavanjem kamena iz ovdanjih ruevina, uz jedan zid ove zgrade. Vezao sam destrijerima noge, a zatim poneo Jolentu gore; Dorkas je ila napred da opipava put i upozorava me na opasnost.
	Kad smo izili na krov, videsmo da ipak nije ravan; nagib mu je bio dovoljan da se na svakom koraku plaim pada. Povrina mu je bila tvrda i nejednaka, od crepova - jedan se i otkaio, pa smo ga sluali kako strue i zvekee niz druge crepove; onda je pao preko ivice i dole se, na neravnim kamenim ploama, rasprtao u komade.
	Kad sam bio egrt, i to premlad da mi se povere ikakvi zadaci osim najjednostavnijih, dali su mi jedno pismo da ga prenesem preko Starog dvorita, u vetiju kulu, koja se sa naom kulom preko tog dvorita gleda. (Mnogo kasnije sam doznao da postoji dobar razlog da se za slanje poruka, koje je nalagala naa blizina veticama, biraju iskljuivo deaci daleko mlai od pubertetskih godina.) Sada kada znam kakav je uas naa kula izazivala ne samo meu ljudima u tom kvartu nego u istoj ili veoj meri i meu ostalim stanovnitvom Citadele, nalazim ukus dopadljve prostodunosti u uspomeni na taj moj strah; ali, za malog i neprivlanog deaka kakav sam bio, taj strah je bio veoma stvaran. Bio sam se nasluao groznih pria od starijih egrta i video da se plae i deaci nesumnjivo hrabriji od mene. U toj najmravijoj od svih Citadelinih mirijadu kula nou su gorela svetla udnih boja. Vriskovi, koje smo sluali kroz brodske prozorie na zidu nae spavaonice, nisu dopirali iz neke podzemne komore za sasluanja sline naoj, nego sa najviih spratova. Znali smo da vrite same vetice, a ne njihovi klijenti, jer one klijente u naem smislu te rei nisu ni imale. Nisu to bila ni zaurlavanja ludila, ni krici agonije kao kod nas.
	Mene su naterali da operem ruke da ne bih njima zaprljao kovertu, pa sam bio veoma svestan njihove vlanosti i njihovog crvenila dok sam birao put izmeu barica ledene vode kojih je u dvoritu bilo mnogo. U mojoj mati se bila uzdigla neka vetica koja e biti silno dostojanstvena i poniavajua i koja nee oklevati da me kazni na neki izuzetno odvratan nain zato to sam se usudio da joj pismo odnesem crvenim rukama; avie, koja e moj povratak propratiti i podrugljivim izvetajem majstoru Malrubiusu.
	Mora biti da sam tada bio zaista mali: morao sam da skoim da bih dohvatio zvekir na vratima. Pljesak duboko ishabanog praga na njihovim ulaznim vratima o onove mojih cipela ostaje i do danas sa mnom.
	"Da?" Lice koje se zagledalo u moje bilo je jedva na neto malo veoj visini nego moje sopstveno. Bilo je to jedno od onih lica koja se istiu - meu svim stotinama hiljada lica koja sam video - time to istovremeno nagovetavaju lepotu i teku bolest. Vetica kojoj je to lice pripadalo meni je izgledala veoma stara, a zapravo mora biti da je imala oko dvadeset godina ili neto manje, ali nije bila visoka, a ila je veoma pogureno kao to ponekad idu osobe u najdubljoj starosti. Lice joj je bilo tako divno, ali i tako beskrvno da je moglo biti maska od slonovae izrezana rukom nekog majstora kiparske vetine.
	Bez ijedne rei podigao sam pismo.
	"Hajde sa mnom", ree ona. Upravo tih rei sam se i plaio, a sad kad su bile zaista izgovorene, izgledale su neizbene kao smenjivanje godinjih doba.
	Uao sam u kulu veoma razliitu od nae. Naa je imala pritiskajuu solidnost, bila je od metalnih ploa uklopljenih tako blisko da su se, pre mnogo godina, slile u jednu masu, srasle; u donjim spratovima nae kule bilo je toplo, kapala je voda. U vetijoj kuli nita nije izgledalo, a malo ta je stvarno i bilo solidno. Mnogo kasnije, majstor Palaemont mi je objasnio da je vetija kula daleko starija od veine ostalih delova Citadele i da je graena u doba kad je graenje kula predstavljalo manje-vie podraavanje, od neive grae, ljudske fizilogije: elini kostur postavljen da podrava razapeta tkanja od slabijih tvari. Proticanjem vekova ra je pojela glavninu elinog kostura, tako da se ustrojstvo, nekada njime podravano, sad dralo samo zahvaljujui deliminim popravkama koje su izvela prola pokolenja. Sobe su bile prevelike, a razdvojene zidovima jedva neto debljim od draperija. Nijedan pod vodoravan, nijedno stepenite pravolinijsko, svaka stepenina ograda koju sam dodirnuo kao da je bila spremna da mi ostane u ruci. Gnostike are bele, zelene i purpurne boje bile su kredom ispisane po zidovima, ali pravog nametaja bilo je malo, a vazduh kao da je bio hladniji nego napolju.
	Popeo sam se uz nekoliko nizova stepenika i uz jedne merdevine od meusobno uvezanih, neoguljenih, tankih stabala neke mirisne vrste drveta, a onda sam uveden kod jedne starice koja je sedela na jedinoj stolici koju sam do tog trenutka video u toj kuli. Zurila je kroz staklenu povrinu jednog stola na neto to je meni izgledalo kao vetaki pejza nastanjen bezdlakim, osakaenim ivotinjama. Predao sam joj svoje pismo, onda sam izveden napolje; ali na trenutak me je pogledala, pa je njeno lice, kao i lice starmlade ene koja me je njoj dovela, ostalo, naravno, urezano u moj um.
	Ovo sve pominjem sada zato to sam imao utisak, dok sam polagao Jolentu na crepove pored vatre, da su ene koje nad vatrom ue iste one vetice. Bilo je to nemogue: ona starica kojoj sam svojevremeno uruio pismo morala bi svakako ve biti mrtva, a ona mlaa (ako bi jo bila iva) morala bi biti, kao i ja, izmenjena do neprepoznatljivosti. A ipak, prepoznavao sam ta dva lica koja su se sad okrenula ka meni. Moda na celom svetu postoje samo dve vetice koje se raaju stalno ponovo.
	"ta joj je?" upita mlaa. Dorkas i ja objasnismo najbolje to smo mogli.
	Mnogo pre nego to smo zavrili, starija ena je prihvatila Jolentinu glavu u krilo i poela joj silom sipati, iz jedne boce od peene gline, vino u grlo. "Ovo bi joj kodilo kad bi imalo snagu da kodi", ree. "Ali tri etvrtine je ista voda. Poto ne elite da je vidite kako umire, moda je srea za vas to ste ovako naili na nas. A da li je to srea i za nju, ne mogu rei."
	Zahvalio sam joj se i upitao je da li je otila trea osoba koja se pre toga nalazila uz njihovu vatru.
	Stara je uzdahnula, zagledala se u mene jedan trenutak, a onda opet usmerila panju na Jolentu.
	"Bile smo samo nas dve", ree mlaa ena. "A ti video tri?"
	"Veoma jasno, pri svetlosti vatre. Tvoja baka - ako ti je baka - podigla je pogled i obratila mi se. Ti i neko ko je uz tebe bio podigli ste, pa opet sagli, glave."
	"Ona je Kumeanka."
	Tu re sam uo i ranije, ali u tom asu nisam se mogao setiti gde, a lice mlae ene, nepomino poput lica gorske vile oreade, nije davalo nikakav nagovetaj.
	"Ona vidovita", pomoe mi Dorkas. "A ko si ti?"
	"Njena pomonica. Zovem se Merin. Znaajno je, moda, to ste vas troje videli uz vatru troje, dok smo mi, a bilo nas je samo dve, videle u poetku samo dvoje vas." Pogledala je prema Kumeanki kao da oekuje potvrdu ovoga, a zatim, kao da je potvrdu dobila, opet ka nama, iako nisam video da joj je Kumeanka uzvratila pogled.
	"Ja sam potpuno siguran da sam video treu osobu koja je bila rastom via nego vas dve", rekoh.
	"udno je ovo vee, a oni koji jau nonim vazduhom ponekad se odlue da pozajme privid ljudskog oblija. Pitanje je zato bi takva sila elela tebi da se pokae."
	Ubedljivost njenih tamnih oiju i smirenog lica bili su takvi da sam mogao i poverovati da nije bilo Dorkas koja mi je jednim gotovo neprimetnim pokretom glave nagovestila da je trei lan grupe oko vatre mogao da izmakne naoj panji tako to je preao preko grebena krova i sakrio se sa one druge, takoe nagnute strane.
	"Ona bi mogla da ivi", ree Kumeanka, ne diui pogled sa Jolentinog lica. "Mada to ne eli."
	"Dobro je za nju to ste vas dve imale toliko vina", rekoh.
	Stara nije dopustila da bude isprovocirana tim mamcem, ve je samo odvratila: "Jeste dobro. Za vas, a moda i za nju."
	Merin je dohvatila jedan tap i prodarala vatru. "Nema smrti."
	Nasmejao sam se malo, uglavnom, verujem, zbog toga to sam ve bio malo manje zabrinut za Jolentu. "Pripadnici moje struke misle drugaije."
	"Pripadnici tvoje struke gree."
	Jolenta promrmlja: "Doktore?" Bila joj je to prva re od jutros.
	"Sad ti doktor nije potreban", ree Merin. "Tu je neko bolji."
	Kumeanka proguna: "Svoga dragana ona trai."
	"Koji, dakle, nije ovaj ovek u fuliginu, Majko? I mislila sam da je za nju previe obian."
	"On je samo muitelj. Ona trai jednog goreg."
	Merin klimnu glavom sama za sebe, a onda ree Dorkasi i meni: "Vi neete eleti da je noas nosite dalje, ali mi vas moramo zamoliti da to uinite. Nai ete stotinu drugih, boljih mesta za logorovanje na drugoj strani ruevina, a da ostanete ovde bilo bi opasno."
	"Opasno po ivot?" upitah. "Ali ti mi kae da smrti nema - pa, ako ti verujem, zato da se plaim? A ako ti ne mogu to verovati, onda zato da ti poverujem sad?" Ipak ustadoh da poem.
	Kumeanka die pogled. "U pravu je ona", graknu. "Iako ne zna da je u pravu, nego pria stvari nauene napamet bez razumevanja kao vorak u kavezu. Smrt je nita, te je se zato i moramo bojati. ega bismo se bojali vie?"
	Opet sam se nasmejao. "Ne mogu se raspravlljati sa nekim tako mudrim kao to si ti. A poto si nam pomogla koliko si mogla, sad emo poi jer ti tako eli."
	Kumeanka je dopustila da preuzmem Jolentu od nje, ali ree: "Ja tako ne elim. Moja akolitkinja jo veruje da je Vaseljena stavljena njoj na raspolaganje, da je Vaseljena tabla po kojoj ona moe da premeta figure i stvara obrasce kako god joj odgovara. Magusi zakljue da i mene treba da ubroje u svoj red, kad piu svoj kratki spisak, ali ja bih izgubila mesto na njemu kad ne bih znala da su ljudi poput nas samo sitna riba koja mora da pliva sa nevienim strujama ako nee de se iscrpi i da ostane bez podloge za ivot. Sad mora da umota ovo jadno stvorenje u svoj ogrta i da je poloi pored moje vatre. Kad ovo mesto izie iz senke Urta, pogledau njenu ranu ponovo."
	Stajao sam i dalje, neodluan ta da radim, drei Jolentu u rukama. Izgledalo je da su namere Kumeanke sasvim prijateljske, ali njena metafora me je neugodno podsetila na nimfu. Osim toga, dok sam prouavao njeno lice, poela me je podilaziti sumnja da to, moda, i nije nikakva stara ena; seao sam se odve jasno groznih kakogenskih lica koja su se pokazala kada su poskidane maske poto je Boldanders jurnuo meu njih.
	"Postiuje me, Majko", ree Merin. "Da ga pozovem?"
	uo je on nas. Doi e i bez tvog poziva."
	To je tano kazala. Ve sam zauo grebanje izama po crepovima s druge strane krova.
	"Uznemiren si. Zar ne bi bilo bolje da spusti tu enu, kao to sam ti rekla, da bi mogao potegnuti ma da brani svoju ljubljenu? Ali nee to biti potrebno."
	Kad je zavrila te rei, ja sam ugledao visoki eir i iroka ramena, ocrtane prema nonom nebu. Spustio sam Jolentu blizu Dorkas i isukao Terminus Est.
	"Nema potrebe za tim", ree jedan dubok glas. "Nema nikakve potrebe, mladi drue. Izaao bih ja i ranije, da nae poznanstvo obnovimo, ali nisam znao da ovde prisutna atlena to eli. Pozdrave ti alje gospodar moj - i tvoj." Bio je to Hildegrin.

	                            
 31. OIENJE

	"Moe svome gospodaru rei da sam njegovu poruku predao", rekoh.
	Hildegrin se osmehnuo. "A ima li uzvratnu poruku, armigeru? Imaj na umu da sam ja iz kvercinske penetralije."
	"Nemam", rekoh. "Nikakvu."
	Dorkas die pgled. "Imam ja. Jedna osoba, koju sam srela u batama Kue apsoluta, rekla mi je da u sresti nekog ko e se tako predstaviti i da njemu treba kaem: 'Kad lie poraste, uma treba da marira na sever'."
	Hildegrin je poloio oprueni prst uz nos. "Sva uma? Da li je tako rekao?"
	"Dao mi je rei koje sam nauila napamet i ve ti ih izgovorila - i nita vie."
	"Dorkas", rekoh, "zato mi ovo nisi kazala?"
	"Jedva da sam imala ijednu priliku da razgovaram s tobom nasamo od kada sam se sreli na raskrsnici staza. Osim toga, bilo mi je jasno da je to stvar koju je opasno znati. Nisam videla nikakav razlog da tu opasnost prenesem i na tebe. Bio je to onaj ovek koji je dao doktoru Talosu sav onaj novac. Ali tu poruku mu nije dao - to znam jer sam njihov razgovor sluala. Meni je kazao samo da je tvoj prijatelj i saoptio mi te rei."
	"I rekao ti da ih kae meni."
	Odmahnula je glavom.
	Hildegrin se nasmejao tiho, ali tako duboko iz grla, da je to zazvualo maltene kao da zvuk stie iz podzemlja. "Dobro, sad to vie nije vano, je li tako? Poruka je predata, a to se mene tie, rado u vam rei da mi nita ne bi smetalo i da sam ekao malo due. Ali mi smo svi prijatelji ovde, izuzimajui moda tu bolesnu devojku, a ja ne verujem da ona moe uti ta se govori, ili razumeti o emu priamo ako bi i ula. Kako si rekao da se ona zove? Nisam vas dvoje mogao jasno da ujem dok sam bio na drugoj strani krova."
	"Nisi uo zato to ga ja nisam ni rekao njeno ime", uzvratih. "Ono glasi: Jolenta." Dok sam izgovarao to ime, bacio sam pogled ka njoj i videi je u svetlosti vatre shvatio sam da to vie nije Jolenta - u tom opustoenom licu nije ostalo vie nita od one lepotice koju je Jonas voleo.
	"Zbog ujeda slepog mia ovakve posledice? Onda su, znai, slepi mievi neto mnogo ojaali u poslednje vreme. Pa, gricnuli su oni i mene nekoliko puta." Otro sam ga pogledao, a on je dopunio: "Ma, nego ta, viao sam ja nju i ranije, gospodine mladi, kao i tebe i malu Dorkasicu. Nisi valjda mislio da bih dozvolio da ti i ona druga enska iziete iz Botanike bate sami, a? Poto si priao o odlasku na sever i o borbi s oficirom Septentriona. Gledao sam te kako se bori i video sam kad si odsekao glavu onome drugaru - a da dodam da sam pomogao i u njegovom hvatanju, jer sam mislio da je moda stvarno iz Kue apsoluta - a bio sam i u pozadini ljudi koji su vas gledali one noi na pozornici. Video sam i tebe, i nju, al' evo, sad od nje nije ostalo mnogo ta sem kose, a mislim da ni kosa nije ista."
	Merin zapita Kumeanku: "Da im kaem, Majko?"
	Starica klimnu glavom. "Kai ako moe, dete."
	"Ona je bila vetaki natopljena lepotom, materijom za divan izgled. To sad brzo poputa zato to je izgubila deo krvi i zato to se mnogo naprezala. Do jutra ostae samo tragovi."
	Dorkas ustuknu. "Misli, bila je magija?"
	"Magije nema. Postoji samo znanje, manje ili vie skriveno."
	Hildegrin se zamiljeno zagleda u Jolentu. "Nisam ja znao da se izgled moe toliko menjati. Moglo bi to i korisno da bude, moglo bi. Moe li tvoja gospodarica to da izvede?"
	"Mogla bi ona i mnogo vie ako bi htela."
	Dorkas proaputa: "Ali kako je to izvedeno?"
	"Izvesne tvari su crpljene iz lezda zveri pa dodate njenoj krvi radi promene obrasca po kome je njeno meso rasporeeno. Time je dobila vrlo uzan struk, dojke kao lubenice i tako dalje. Mogue je da su te materije upotrebljene i da se postigne vea duina njenih potkolenica. ienjem i nanoenjem ozdravljujuih orbi na kou lice joj je osveeno. I zubi su joj bili oieni, a neki turpijanjem smanjeni pa dopunjeni vetakim krunicama - od kojih je jedna sad otpala, to moete videti. Kosa joj je obojena i zgusnuta tako to su vlakna obojene svile uivena u kou njene lobanje. Nema sumnje da je veliki deo telesnih dlaica poubijan i tu, bar, nikakve promene nee biti. A od svega je najvanije da je njoj, dok je bila u transu, obeana velika lepota. Takvim obeanjima se veruje verom jaom od najjae detinje, a onda njeno vrsto ubeenje navodi i tebe da poveruje."
	"Zar se za nju ne moe nita uiniti?" upita Dorkas.
	"Ja ne mogu, a zadatke te vrste Kumeanka ne prihvata, osim ako je potreba velika."
	"Ali, hoe li ostati iva?"
	"Kao to vam je Majka rekla - mogla bi, ali nee eleti."
	Hildegrin proisti grlo i pljunu preko ivice krova. "To je, dakle, reeno. Za nju smo uinili sve to smo mogli - te vie od toga ne moemo. Zato ja kaem - hajde da preemo na ono zbog ega smo doli. Kao to si rekla, Kumeanko, dobro je to su se ovi pojavili. Dobio sam poruku, kao to je i trebalo, a oni su prijatelji Vladara lia kao i ja. Ovaj armiger mi moe pomoi da uhvatim tog Apu-Punaua, a dobro e mi i doi ako imamo u vidu da su dva moja druga ubijena na drumu. Znai, ta nas spreava da ponemo?"
	"Nita", promrmlja Kumeanka. "Ta zvezda je u usponu."
	Dorkas ree: "Ako treba u neemu da vam pomognemo, zar ne bi trebalo i da znamo ta je posredi?"
	"Vraanje prolosti", ree joj Hildegrin pompeznim tonom. "Ronjenje nazad u doba Urtove slave. U ovoj kui, na kojoj sedimo, iveo je jednom neko ko je znao stvari koje bi mogle odigrati vanu ulogu. Nameravam da ga epam. Bie mi to vrhunac karijere, a moja karijera se, mogu kazati, u krugovima poznavalaca ve smatra prilino spektakularnom."
	Upitao sam: "Otvoriete njegov grob? Ali, rekao bih, ak ni sa alzabom..."
	Kumeanka je pruila ruku da pogladi Jolentu po elu. "Mi to moemo nazvati i grobom, ali njemu nije bio grob nego kua."
	"Vidi, poto sam radio tako blizu nje", objasni Hildegrin, "bio sam u mogunosti da ovoj atleni uinim i pokoju uslugu s vremena na vreme. Vie od jedne usluge, kazati mogu, i vie od dve. Najzad sam pomislio da je vreme da mi to bude vraeno. Pomenuo sam svoj plani i Gospodaru ume, u to moe biti siguran. I, evo nas."
	Rekoh: "A meni je objanjeno da Kumeanka slui ocu Inireu."
	"Ona svoje dugove plaa", saopti Hildegrin samozadovoljno. "Oni koji vrede uvek tako postupaju. A ne mora biti mudra ena da bi znao da moe biti mudro imati i ponekog prijatelja na suprotnoj strani za sluaj da te suprotna strana pobedi."
	Dorkas upita Kumeanku: "Ko je bio taj Apu-Panau i zato njegova palata jo stoji kad je ostatak grada samo porueno kamenje?"
	Poto stara nije odgovorila, Merin ree: "On je manje od predanja jer sada ni uenjaci ne pamte njegovu priu. Majka nam je rekla da njegovo ime znai 'glava dana'. U najranijim eonima pojavljivao se meu ovdanjim ljudima i uio ih mnogim divnim tajnama. esto je nestajao, ali se uvek vraao. Konano se, jednaput, nije vratio, a osvajai su njegove gradove opustoili. Sad e se vratiti poslednji put."
	"Ma nemoj. Bez magije?"
	Kumeanka die pogled - oi su joj sada blistale kao zvezde - ka Dorkas. "Rei su simboli. Merin se opredelila da magiju odbaci kao neto to ne postoji... pa, prema tome, magija ne postoji. A ako se rei da ono to emo mi ovde raditi naziva magijom, onda magija ivi dok mi to radimo. U starim vremenima, u jednoj dalekoj zemlji, stajahu dva carstva planinama razdvojena. Jedno je svoje vojnike oblaila u uto, drugo u zeleno. Stotinu pokolenja ratovahu. Vidim da ovaj ovek sa tobom zna tu pripovest."
	"A posle sto pokolenja", rekoh, "stie pustinjak meu njih i posavetova imperatoru ute vojske da svoje ljude obue u zeleno, a gospodaru zelene armije da svoje obue u uto. Ali se borba nastavi isto kao i pre. U mojoj jahakoj torbici nalazi se knjiga 'uda Urta i neba', a u njoj je ta pria."
	"To je najmudrija od svih knjiga ovekovih", ree Kumeanka. "Iako je vrlo mali broj onih koji mogu imati ikakve koristi od njenog itanja. Dete, objasni ovom oveku, koji e vremenom postati mudrac, ta radimo noas."
	Mlada vetica klimnu glavom. "Celokupno vreme postoji. To je istina ispod onih predanja koja epopti priaju. Kad ne bi budunost postojala sada, kako bismo ka njoj mogli putovati? Ako prolost ne postoji ni sad, kako je onda iza sebe ostavljamo. U snu se um kree u krugu svog vremena, pa zbog toga tamo tako esto ujemo glasove mrtvih i stiemo saznanje o stvarima koje e doi. Oni koji su, kao Majka, nauili da budni ulaze u to isto stanje, ive okrueni svojim ivotom ba kao to Abraksis opaa celokupno vreme kao jedan veiti trenutak."
	Te noi nije bilo mnogo vetra, ali tad primetih da i ono malo vetra to je dotad bilo sasvim zamre. Neka nepominost je lebdela u vazduhu, pa se inilo da Dorkasin glas, iako mek, prodorno odzvanja. "Da li e, dakle, ova ena koju nazivate Kumeankom to raditi? Ui e u to stanje i, govorei glasom mrtvih, saoptiti ovome oveku ono to on eli da sazna?"
	"To ona ne moe. Vrlo je stara, ali ovaj grad je opustoen nekoliko epoha pre nego to je ona nastala. Oko nje lei samo njeno vreme, jer njen um samo to moe neposredno dokuiti. Da bismo vratili grad u postojanje, moramo upotrebiti neki um koji je iveo dok je grad bio u dobrom stanju."
	"A ima li na svetu ikog ko je toliko star?"
	Kumeanka odmahnu glavom. "Na ovom? Nema. Ipak, takav um postoji. Pogledaj tamo gde pokazujem, dete, odmah iza oblaka. Ona crvena zvezda tamo naziva se Riblja Usta, a na njenom jedinom preostalom svetu ivi jedan drevni, otri um. Merin, uzmi me za ruku, a ti, Jazave, za drugu. Muitelju, prihvati desnu ruku svoje bolesne prijateljice i Hildegrinovu. Tvoja ljubljena mora da dri drugu ruku bolesnice i Merininu... Sad smo spojeni, mukarci s jedne strane, ene s druge."
	"A moraemo neto i da uradimo brzo", proguna Hildegrin. "Ja bih rekao da se sprema oluja."
	"Uradiemo, najbre to bude mogue. Sad moram da upotrebim umove svih nas, a od uma ove bolesnice bie slaba korist. Osetiete kako vodim vae misli. Tad inite kako od vas budem traila."
	Ispustivi za trenutak Merininu aku, stara ena (ako je uistinu bila ena) zavukla je ruku pod svoju tesnu bluzu i izvukla jednu ralju iji su vrhovi nestajali u noi kao da su na rubovima mog vidnog polja, iako ralja nije bila dua od kakvog bodea. Otvorila je usta. Pomislio sam da e uzeti ralju meu zube, ali ona je proguta. Sledeeg trenutka video sam, ispod mlitave koe njenog grla, obrise te ralje, koja se prigueno arila i crvenela.
	"Svako da zatvori oi... Ovde je prisutna jedna ena koju ne znam, visoka, u lancima... ne treba, Muitelju, sada je znam. Ne bei od moje ruke... Neka niko ne bei od moje ruke..."
	U onoj otupelosti posle Vodalusovog banketa saznao sam kako izgleda kad svoj um deli sa nekim. Ovo je bilo drugaije. Nisam vie video Kumeanku u dotadanjem obliju, niti u nekoj mlaoj verziji, niti (inilo mi se) u bilo kom obliku. Umesto toga, oseao sam da su moje misli opkoljene njenim mislima, kao kad riba u okruglom akvarijumu plovi u mehuru nevidljive vode. Tekla je bila unutra, uz mene, ali ja je nisam mogao videti celu, ve kao da je stajala iza mene, tako da sad vidim njenu ruku kako se prua preko ramena, a sledeeg trenutka osetim njen dah na obrazu.
	Onda je iezla i ona i sve ostalo s njom. Osetio sam da je moja misao hitnuta u no i da se izgubila meu ruevinama.
	Kad sam se pribrao, leao sam na crepovima pored vatre. Usta su mi bila vlana od pene koja je nastala od moje pljuvake, ali pljuvake izmeane sa krvlju, jer sam se bio ugrizao za usne i jezik. Noge su mi bile preslabe za stajanje, ali sam se opet digao u sedei poloaj.
	U prvi mah sam pomislio da ostali vie nisu tu. Krov je ispod mene bio stamen, ali su ljudi postali, za moje oi, providni kao isparenja, kao duhovi. Jedan fantomski Hildegrin bio je opruen desno od mene - gurnuo sam aku u njegova prsa i osetio kako mi u aci njegovo srce udara kao moljasti insekt koji lepra i trai put za bekstvo. Jolenta je bila najblea od svih, jedva prisutna. Njoj je bilo uraeno i vie nego to je Merin pogodila: video sam ispod njenog mesa ice i metalne trake, mada i njih slabo. Onda sam pogledao sebe, svoje ruke i noge, i video Kandu koja je gorela kao plava vatra i blistala kroz tavljenu kou moje izme. Dohvatio sam je, ali u mojim prstima nije bilo snage. Izvaditi je nisam mogao.
	Dorkas je leala kao da spava. Nije bilo ni mrvice pene na njenim usnama; izgledala je vre nego Heldegrin. Merin je kolapsirala u crno obuenu lutku, tako istanjenu i slabosvetleu da je nena Dorkas izgledala robusno u odnosu na nju. Sad, kad inteligencija nije vie oivljavala tu masku od slonovae, video sam da je to lice maltene samo pergament zategnut preko kostiju.
	Kao to sam i podozrevao, Kumeanka uopte nije bila ena, ali nije bila nijedna od onih stravinih nakaza koje sam video u vrtovima Kue apsoluta. Oko aree ralje bilo je obavijeno neko bie koje se odlikovalo reptilskom glatkou. Gledao sam gde je tom biu glava, ali glavu nisam mogao pronai. Meutim, svaka ara na leima tog reptila pokazivala je po jedno lice, a oi na svakome licu kao da su bile obuzete nekim ushienjem ili zanosom.
	Dok sam ih tako sve razgledao, Dorkas se probudila. "ta nam se dogodilo?" upita ona. Heldegrin se poe pomicati.
	"Mislim da vidim sebe iz perspektive koja je dua od perspektive samo jednog trenutka."
	Otvorila je usta, ali uzvik nije usledio.
	Iako pretei oblaci nisu doneli vetar, kroz ulice ispod nas uskovitlala se praina. Ne znam kako bih to opisao, osim da kaem da je izgledalo kao da je nebrojivo mnotvo majunih insekata, svaki insekt stotinu puta manji od muice, bilo dosad prikriveno u pukotinama neravnog plonika i da ih je sada meseina izmamila na svadbeni let. Nikakvog zvuka nije bilo, niti pravilnosti u njihovim kretanjima, ali posle nekog vremena ta bezoblina masa se razdvojla na rojeve koji su se njihali, rasli, zgunjavali i najzad opet tonuli ka polomljenom kamenu.
	Onda se inilo da insekti vie ne lete, nego da puze jedan preko drugog i da svaki pokuava da se probije u sredite jata. "ivi su", rekoh.
	Ali Dorkas proaputa: "Gledaj, mrtvi su."
	Bila je u pravu. Ti rojevi koji su do maloas vrili od ivota sad su pokazivali izbeljene rebarne kosti. Trunice praine su se spojile kao kad naunici spajaju krhotine prastarog stakla i najzad obnove, za nas, neki obojeni prozor koji je razbijen pre mnogo hiljada godina; tako su obrazovale lobanje koje su sada zeleno svetlucale pod meseinom. Izmeu mrtvih krenue i ive zveri - ealurodoni, glomazne spele i razni unjajui oblici ije nazive nisam znao.
	Onda su oni poeli da ustaju, a ivotinje su nestale. U prvi mah nejako, stali su da obnavljaju svoj grad. Dizali su opet kamene delove i uglavljivali od pepela slivene grede u leita na obnovljenim zidovima. Taj narod, koji je, ustajui, izgledao maltene kao skupina hodajuih leeva, jaao je radei i postao krivonoga rasa koja je hodala na mornarski nain i valjala kiklopsko kamenje snagom svojih irokih plea. Onda je grad bio okonan, a mi smo ekali da vidimo ta e se dalje desiti.
	Doboi razbie tiinu noi. Po njihovom tonu znao sam da je, pri njihovoj poslednjoj upotrebi, oko ovog grada bila uma, jer su odzvanjali na onaj nain kako se zvuci razleu jedino izmeu stabala velikog drvea. Ulicom je paradirao jedan aman obrijane glave, nag, po telu ispisan piktografima nekog meni nepoznatog pisma, ali tako izraajnim da se inilo da svaki znak prosto vie koju ideju, koju re treba da izrazi.
	Plesai su ili za njim, razigrani, njih stotinu ili vie u jednoj koloni, i to istovremeno potpuno istim koracima; svaki plesa drao je obe ake na glavi onoga ispred sebe. Lica su im bila okrenuta nagore, pa sam se zapitao (a pitam se i sad) nisu li plesanjem nastojali da oponaaju stooku zmiju koju nazivamo Kumeankom. Polako su odmicali kroz svoje zavijutke i namotaje, uz i niz ulicu, oko vraa, pa opet nazad i najzad dospeli do ulaza u kuu sa ijeg krova smo ih gledali. Sa treskom nalik na grom pade kamena ploa kojom su bila zapeaena vrata. Otvorie se dva mirisa, jedan slian mirisu rue, a drugi svetomirskom ulju za miropomazanje.
	Izie jedan ovek da pozdravi igrae. Da je imao stotinu ruku ili da je nosio glavu pod mikom, ne bi me u veoj meri zapanjio, jer njegovo lice bilo je ono koje sam od detinjstva poznavao, lice sa pogrebne bronzane maske u mauzoleju gde sam se kao deak igrao. Na rukama je nosio masivne glatke narukvice sa umetnutim hijacintima i opalima, kornalinima i bleskajuim smaragdima. Stupao je snanim, odmerenim koracima i doao u sredinu procesije; plesai su se njihali oko njega. Onda se okrenuo ka nama i podigao obe ruke. Gledao je u nas, a ja sam znao da nas jedino on, od svih stotina prisutnih, stvarno vidi.
	Nisam bio tako zanet spektaklom ispod sebe da ne bih primetio da Hildegrin odlazi sa krova. A onda je jurnuo strelovito - ako se za oveka toliko krupnog moe rei da strelovito juri - u gomilu i zgrabio Apu-Puaua.
	Dogaaje posle toga jedva da umem opisati. Imalo je to neke slinosti sa onom malom dramom u kuici od utog drveta u Botanikim vrtovima, ali je bilo i daleko udnije, ako nita drugo onda zato to sam ja u Botanikoj bati znao da su ona ena i onaj njen brat, divljak, zaarani. A sad je izgledalo maltene kao da smo Hilderin, Dorkas i ja optoeni magijom. Siguran sam da plesai nisu mogli videti Hildegrina, ali su na neki nain bili svesni njegovog prisustva, vikali su protiv njega; njihove mouge sa kamenim zubima poee da rasecaju vazduh. Takoe sam bio siguran da je Apu-Panua video Hildegrina, a i nas dvoje na krovu, kao to je svojevremeno Isangoma video Agiju i mene. Ali ne verujem da je Hildegrina video na isti nain kao i ja; moda ga je sagledao u nekom obliku koji je njemu bio isto tako udan kao Kumeanka meni. Hildegrin ga je drao, ali ga nije mogao savladati. Apu-Panua se borio, ali se nije mogao osloboditi. Hildegrin die pogled ka meni i povika da mu pomognem.
	Ne znam zbog ega sam reagovao. Nikakvu svesnu elju da i dalje sluim Vodalusu i njegovim ciljevima nisam vie oseao, to je sigurno. Moda je u pitanju bilo zaostalo dejstvo alzaboa ili samo uspomena na trenutke kad je Hildegrin, veslajui, prevozio Dorkas i mene preko Ptijeg jezera.
	Pokuao sam da razgrnem te krivonoge ljude od sebe, ali jedan od njihovih nasuminih udaraca dokaio me je po slepoonici i oborio na kolena. Kad sam opet ustao, inilo se da sam Apu-Punaua izgubio iz vida u gomili plesaa koji su ipali i podvriskivali. Ali su zato tu bila dvojica Hildegrina i jedan se rvao sa mnom, a drugi sa neim nevidljivim. Divlje sam zbacio prvog i jurnuo u nameri da pomognem drugom.
	"Severijane!"
	Na moje lice, ka nebu okrenuto, pljutala je kia i to me je probudilo - velike, hladne kine kapi koje su udarale bolno, kao grad. Grmljavina se razlegala preko pampe. U jednom trenutku sam pomislio da sam oslepeo; onda je sev munje pokazao travu, vetrom ibanu, i ispreturano kamenje iz graevina.
	"Severijane!"
	Bila je to Dorkas. Pokuao sam da ustanem i rukom zahvatio neku tkaninu i blato. Uhvatio sam tkaninu i izvukao je iz blata: dugaka, uzana traka od svile ukraena kiankama.
	"Severijane!" U tom poviku bilo je uasa.
	"Ovde!" javih se. "Ovde sam, dole!" Pri sledeoj munji sagledao sam tu kuu i, na krovu, obrise Dorkas koja je silovito mahala. Zaobiao sam slepe zidove, naao stepenike. Nae jahae ivotinje vie nisu bile tu. Na krovu vie nije bilo vetica; bila je tu samo Dorkas koja se naginjala nad Jolentino telo. U svetlosti munja video sam mrtvo lice one konobarice koja je posluila doktora Talosa, Boldandersa i mene u jednom kafeu u Nesusu. Sa tog lica lepota je bila sasvim sprana. Kad se poslednji rauni svode, postoji samo ljubav, samo ta boanstvenost. A injenica da smo sposobni da budemo samo ono to jesmo ostaje na neoprostivi greh.
	Ovde se opet zaustavljam jer sam doveo tebe, itaoe, od jednog grada do drugog - od malog rudarskog sela Saltusa do pustog kamenog grada kome je u kovitlanju godina odavno izgubljeno ak i samo ime. Saltus je za mene bio kapija za ulazak u svet izvan Neunitivog grada. Isto tako, kameni grad mi je bio kapija, izlaz ka planinama koje sam nazreo kroz njegove ruevne lukove. Bilo mi je sueno da posle toga dugo putujem kroz njihove klisurine i bedeme, izmeu njihovih nevideih oiju i duboko zamiljenih lica.
	Stajem ovde. Ako ne eli dalje da hoda sa mnom, itaoe, ne krivim te. Taj put nije lak.

	                            
 DODACI

	Drutveni odnosi u Komonveltu

	Jedan od najteih zadataka prevodioevih jeste da stvari iz oblasti kaste i drutvenog poloaja izrazi tano, ali ipak terminima koji su u naem drutvu shvatljivi. U sluaju "Knjige Novog sunca" ovaj probem je dvostruko tei zato to ne postoji nikakav pomoni materijal, pa ovde moemo dati samo skicu.
	Koliko se iz ovih rukopisa moe zakljuiti, drutvo se u tom Komonveltu sastoji od sedam osnovnih grupa. ini se da je bar jedna od njih sasvim zatvorena. Da bi neko bio uzvieni (aristokrata, exultant), mora biti kao takav roen (ili roena), a onda takav ostaje celog ivota. Iako je sasvim mogue da unutar ove klase postoje slojevi, u rukopisima se nigde ne pominju. ene iz te klase nazivaju se dvorkinje (atlene, schatelaine), dok za mukarce vae razliiti nazivi. Izvan grada za koji sam odluio da upotrebim naziv "Nesus" (Nessus), ta klasa upravlja svakodnevnim poslovima drutva. injenica da ona naslednim putem dri vlast u dubokom je neskladu sa duhom Komonvelta, pa je ve i time dovoljno objanjena oigledna napetost izmeu aristokratije i autarhije. Meutim, teko je videti kako bi se lokalna vladavina mogla bolje urediti pod uslovima koji tu preovlauju - demokratija bi se neizbeno raspala u natezanja i cenjkanja, a birokratija odozgo naimenovana ne moe dejstvovati ako ne postoji dovoljan broj kolovanih, ali srazmerno siromanih izvrilaca koji bi popunili birokratska radna mesta. U svakom sluaju, nema sumnje da u autarku mudrost spada i naelo da je potpuna naklonost prema vladajuoj klasi najpogubnija boljka drave. U rukopisima se bez ikakve sumnje vidi da su Tekla, Tea i Vodalus uzvieni.
	Armigeri (armigers) imaju, izgleda, mnoge osobine kao uzvieni, ali u skromnijem obimu. Taj njihov naziv nagovetava klasu naoruanih ljudi, boraca, ali ne stie se utisak da su oni uzeli za sebe monopol na glavne poloaje u vojsci. Nesumnjivo se njihov poloaj moe uporediti sa samurajima koji su bili u slubi daimiosa u feudalnom Japanu. Lomer, Nikareta, Raho i Valerija su armigeri.
	Izgleda da su optimati (optimates) trgovci, manje ili vie bogati. Od svih sedam klasa, oni se u ovim rukopisima pojavljuju najree, mada ima nekih nagovetaja da je Dorkas nekad pripadala toj klasi.
	Kao i u svakom drutvu, obian narod (commonality) sainjava ogromnu veinu populacije. Ta masa je manje-vie zadovoljna svojom sudbinom, ivi u neznanju jer je njihova nacija odve siromana da bi ih kolovala, ne voli nadmenost uzvienih i gleda sa strahopotovanjem na autarha, koji je, meutim, u krajnjoj liniji, njihova sopstvena apoteoza. Jolenta, Hildegrin i seljani Saltusa pripadaju toj klasi, kao i nebrojeni drugi likovi u rukopisima.
	Oko autarha - koji prema aristokratima osea, reklo bi se, nepoverenje, a za to svakako ima i razloga - nalaze se prestolne sluge (servants of the throne). To su autarhovi administratori i savetnici kako za vojne, tako i za civilne poslove. Izgleda da se regrutuju iz redova prostog puka; vredi zapaziti da oni svoje obrazovanje, makar ga i nemali mnogo, visoko cene. (Kao kontrast pogledati kako Tekla prezrivo odbacuje svoje obrazovanje.) Moglo bi se rei da i sam Severijan, pa i drugi stanovnici Citadele (Citadel ), sa izuzetkom starog Ultana pripadaju ovoj klasi.
	Svetena lica (The religious) gotovo su isto toliko zagonetna kao i Bog kome slue, Bog koji ostavlja utisak da je u osnovi solarno boanstvo, ali ne apolonsko. (Poto je Pomiritelju - The Conciliator - data Kanda, u iskuenju smo da ovo uporedimo sa Jupiterovim orlom i suncem; ali to se, moda, previe lako uklapa.) Poput rimokatolikog svetenstva u naim vremenima, ovo svetenstvo izgleda podeljeno u razne "redove", ali, za razliku od njega, nije podvrgnuto nekom ujedinjujuem autoritetu. Iako je jednobotvo kod tih svetenika oigledno, pojavljuju se povremeno i neki elementi hinduizma. Pelerinke (The Pelerines), koje u rukopisima igraju veu ulogu nego ijedna druga crkvena zajednica, oito su sestrinstvo svetenica praeno (kao to jedna takva lutajua grupa u njihovom svetu i vremenu i mora biti) naoruanim mukim slugama.
	Najzad, kakogeni (cacogens, hierodules, extrasolarians, degenerates) predstavljaju, na neki nain koji moemo samo nasluivati, element "stranaca" koji je najoptiji jer postoji u svim drutvima koja su nama poznata. Imena kojima ih svetina najee naziva ukazuju na odreeni strah, ili bar mrnju. Njihovo prisustvo na autarhovoj svetkovini znailo bi da ih dvor prihvata (mada moda nerado). Iako se ini da ih stanovnitvo Severijanove epohe smatra homogenom grupom, verovatnije je da je posredi bilo nekoliko razliitih grupa. Ovu klasu u rukopisima zastupaju Kumeanka i otac Inire.
	Obraanja sa potovanjem (honoripici) koja sam prevodio kao "gospodine" i "sire" bila su, izgleda, namenjena samo najviim klasama, ali su se, protivno pravilima, izgleda proirila i koristila i na niim drutvenim nivoima. Gudman (goodman) bi trebalo da se odnosi samo na oveka koji je vlasnik domainstva, domain.

	Novac, mere i vreme
	Naao sam da je nemogue nainiti tanije procene o vrednosti pojedinih vrsta novia koji se u "Knjizi Novog sunca" pominju. U odsustvu izvesnosti, opredelio sam se za re "hrisos" (chrisos) da oznaim svaki zlatni novi na kome se ocrtava profil nekog autarha. Izgleda da im je vrednost bila priblino ista, iako su nesumnjivo postojale razlike u pogledu mase i istoe zlata.
	Srebrnjaci tog perioda meusobno su se jo vie razlikovali, ali ja sam ih sve oznaavao reju "asimus" (asimus).
	Velike mesingane novie (koji su prema rukopisima bili obinome narodu osnovno sredstvo razmene) nazvao sam izrazom "oriok" (orichalk).
	Nebrojene sitnije novie od mesinga, bronze i bakra (koje nije emitovala sredinja vlada, nego su ih kovali lokalni arhoni prema potrebi, namenjujui ih iskljuivo za opticaj u okviru pojedinih pokrajina) nazvao sam "aes" (aes). Za jedan aes mogli ste dobiti jedno jaje, za jedan oriok jedan dan truda prostog fizikog radnika, za jedan asimus dobro izraen kaput prikladan za optimate, za hrisos dobru jahau ivotinju.
	Znaajno je imati na umu da se mere za duinu ili daljinu ne mogu dovesti u neki taan odnos sa naim merama. U ovoj knjizi liga (league) je daljina od oko pet kilometara, ili tri milje. Tom merom su izraavane razdaljine izmeu gradova ili unutar velikih gradova kao to je Nesus.
	Pedalj (span) je rastojanje izmeu vrha palca i vrha kaiprsta kad ih rairimo - oko osam ina. Lanac (chain) je duina jednog lanca namenjenog merenju koji ima sto beouga, od kojih je svaki pedalj dugaak. To znai da je lanac dug oko sedamdeset fita, ili dvadeset jedan metar.
	Jedan el (ell) je tradicionalna duina vojnike strele: pet pedalja, ili oko etrdeset palaca.
	Korak (pace) je kad se zakorai samo jednom nogom, to iznosi oko dve i po stope, a dvaput vea mera dvokorak ili rimski korak (stride) je kad se zakorai jednom, pa drugom nogom, to bi iznosilo oko sto ezdeset centimetara.
	Najuobiajenija mera je lakat, daljina od vrha ovekovog lakta do vrha ispruenog najdueg prsta (oko osamnaest cola, ili oko etrdeset est centimetara). Druga re za istu meru je kubit (cubit). (Bie primeeno da sam u prevodu sistematski koristio moderne rei razumljive svakom itaocu, ali jednovremeno i nastojao da prenesem - koristei naa slova latinice, to jest rimski alfabet - izvorne nazive.)
	Izrazi koji odreuju vreme retko se pojavljuju u ovim rukopisima. Ponekad nam intuicija govori da je oseaj za proticanje vremena kod ovog pisca, pa i kod drutva kome on pripada, otupljen zbog veza sa inteligencijama koje su bile podvrgnute ajntajnovskom vremenskom paradoksu, a moda taj paradoks i nadvladale. Ipak, pojavljuju se izvesni izrazi, na primer hilijada (chilijad) to znai hiljadu godina. Jedna era (age) je interval izmeu iscrpljenja jednog minerala ili nekog slinog prirodnog resursa (recimo, sumpora) i iscrpljenja sledeeg. Mesec je lunarni, ima dvadeset osam dana, pa je zato sedmica (tjedan, nedelja, week) tano kao kod nas: sedam dana, to jest jedna etvrtina lunarnog meseca. Jedna smena vremena (watch) je razdoblje straareve dunosti: jedna desetina noi, ili priblino jedan sat i petnaest minuta.

	D. V.
